autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Ukinuti nehumanu praksu uskrate morfija i agonije umiranja

AUTOR: Marko Vučetić / 06.09.2023.

Marko Vučetić

Bitni smisao države je, između ostalog, i da nas zaštiti od ugroze, da nam, putem zdravstvenog sustava, ako nas već ne može izliječiti, ublaži patnju i bol. Koliko je hrvatska država u tome neuspješna, možemo pronaći mnoge primjere, i to na dnevnoj osnovi.

Prije nekoliko dana svjedočili smo potresnim porukama liječnice anesteziologinje koja je, u svega dva mjeseca, ostala bez životnog partnera, također liječnika. Neću navoditi imena iako su ona poznata. Mladi šibenski liječnik, do kobne dijagnoze bio je zaposlenik u jednoj zagrebačkoj bolnici, odlučio je zadnji izdisaj darovati rodnom, voljenom gradu Šibeniku.

Smrt je ireverzibilni događaj, ona trajno dokida život umrlog te traumatizira sve one koji su s tom osobom sudjelovali u distribuciji emocija. Ljudski život je jednokratan i ranjiv. Smrt je uvijek traumatična, u njoj nema veselja ni radosti, ali ima etičnosti. Umiranje mora biti etično.

U šibenskoj bolnici, ali ne samo šibenskoj, umiranju ovog pacijenta, prethodila je smrt etike, te je on umro u agoniji, strahu i očaju. Da je bilo etičnosti, to se ne bi dogodilo, on bi umro mirno, na rukama majke i zaručnice.

Njegov izdisaj bi bio izdisaj čovjeka koji je, u svega dva mjeseca, prihvatio tranziciju iz liječnika u pacijenta, iz zdravog čovjeka koji ima projekciju budućnosti, a ona uključuje mnoge poslovne i životne planove, u umirućeg čovjeka koji osmišljava na kojem mjestu i kako će izgledati njegov nestanak iz kolekcije živih ljudskih bića.

Ovaj mladi šibenski liječnik, za kojega kolege imaju samo riječi hvale, poslao nam je svojom smrću važnu lekciju iz pedagogije života koja, budući da je svaki ljudski život usmjeren prema smrti, nužno uključuje i pedagogiju umiranja i smrti.

Smrt traumatizira, ona dokida život, ali, ako je društvena zajednica etična, umiruća osoba ne smije biti, osim, naravno, ako to ne želi, izručena patnji.

Neki pacijenti, primjerice, zbog religijskih razloga, možda žele, zbog suobličavanja s, recimo, Kristovom predsmrtnom mukom na križu, svjesno proći kroz patnju, i tu želju treba poštovati jer, kako sam istaknuo, naš život uključuje i našu smrt, a o našem životu i o našoj smrti odlučujemo isključivo mi, nitko drugi nego mi.

Ovaj Šibenčanin je želio umrijeti u voljenom gradu, mirno i bez boli. To bi se i dogodilo da, kojim slučajem, u šibenskoj bolnici prije njega nije umrla etičnost. Etičnost bi naložila da dobije morfij, njegova zaručnica, a riječ je o anesteziologinji, nije trebala moliti da ga primjenom morfija oslobode patnje umiranja.

Kako etičnosti nije bilo, obitelj umrlog Šibenčanina je dvostruko traumatizirana – traumom smrti voljene osobe i traumom smrti etike u Šibeniku koja je na njegovom licu, umjesto mira, urezala tragove straha, agonije i očaja. To lice je gledala njegova majka i njegova zaručnica. Ovo je naša tema, ovo je tema koja izaziva našu ljudskost.

Profesionalno, ali i egzistencijalno me zanima problem smrti, umiranja, dijalektika egzistencijalnih izbora, osmišljavanje naše jednokratnosti, načina raspolaganja s vremenom našeg bivanja, mogućnost slobode ili, kako je to Camus rekao – svi filozofski problemi u konačnici se svode na problem suicida.

Suicid, naravno, nije preporuka ili poziv da se on izvrši, nego upravo suprotno – da radikaliziramo našu jednokratnost kako je ne bismo prepustili besmislu, odnosno da shvatimo da smo odgovorni za vlastiti život, ali i za vlastitu smrt.

Čovjek, da bi živio ljudskim životom, nikada ne živi kao svi ostali, njegov život, da bi bio ljudski, mora biti poseban i autentičan, odnosno čovjek treba osmisliti razvoj vlastitog života koji uključuje i kraj toga života.

U donošenju životnih odluka, bitan je moralni sustav, no on nikada nije jednoobrazan, riječ je o moralnim sustavima. Studentima na studiju sestrinstva govorim o tome kako se pacijent uvijek promatra kao cjelovita osoba, a to znači i kao moralni subjekt koji donosi moralne odluke.

Medicinsko i zdravstveno osoblje uzima u obzir da je svaki pacijent, kada donosi neki moralni sud u skladu s moralnim sustavom kojemu pripada, donio dobru odluku za sebe. Oni tu odluku ne propituju, njihov zadatak nije da pacijenta moralno preodgajaju.

Konkretno, ako neka žena želi izvršiti prekid trudnoće, ona je donijela dobru odluku ako je ta odluka u skladu s njezinim moralnim sustavom. Ako je, naprotiv, neka žena odlučila sačuvati trudnoću i roditi dijete, iako je, primjerice, bila zlostavljana, jer smatra da je prekid trudnoće ubojstvo djeteta, ona je donijela dobru odluku. Bolnice ne liječe nečiji moral.

Ono što se ne smije dogoditi, a bojim se da se dogodilo, je da u zdravstvene ustanove uđe religijski utemeljen moral i da on određuje ritam zdravstvenim i medicinskim postupcima. Možda bi bilo zanimljivo pogledati sastav bolničkih etičkih povjerenstava.

Ne znam kakva je situacija u drugim gradovima, ali znam kako je to u Zadru. Redovito ćemo tamo pronaći svećenike, ali ne i filozofe. Svećenici nemaju moralnih dilema, znamo koji će stav zastupati u svakoj situaciji – to je službeni stav Katoličke Crkve.

Istina je da Katolička Crkva ima pravo iznositi sudove o moralnim i vjerskim pitanjima, ali uz napomenu kako ona ne iznosi stav o tome kakav bi trebao biti moral neke društvene zajednice, nego isključivo o tome kako bi katolici trebali moralno vrednovati neki problem.

Hoće li katolici izvršiti prekid trudnoće? Neće. Znači li to da nitko ne smije izvršiti prekid trudnoće? Ne. Hoće li katolici zatražiti eutanaziju? Neće, ali to ne znači da hrvatsko društvo ne smije otvoriti pitanje o eutanaziji.

Katolička Crkva, dakle, iznosi stavove o svim pitanjima koji se odnose na vjeru i moral vjernika, a ne na moral svih članova nekog društva. Prvo spada u područje prava vjerskih sloboda i to ću pravo uvijek braniti, dok drugo spada u vjersko nasilje protiv kojega ću se boriti.

O tome zašto se terminalno bolesnim pacijentima uskraćuje morfij i prepušta ih se agoniji umiranja, ne želim raspravljati, tu praksu treba ukinuti jer nehumana. To je praksa smrti etičnosti.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Plenković je kapitulirao pred najprimitivnijim nacionalizmom
     Ni Srbima ni ženama ne piše se dobro u Hrvatskoj
     Opozicija ne shvaća da se nominalizmom ne ruši HDZ
     Kad će Hrvatska priznati svoju krivicu za masakr u Ahmićima
     Ranjivom pojedincu suicid je moguć spas od brutalnog društva
     Što bi tek bilo da se razbojnici ne smatraju katolicima
     Hrvatska je država u kojoj politički mrtvaci imaju budućnost
     Mnogima nenadani, za mene je zakašnjeli Milanovićev potez
     Kuharić je bio zarobljenik okolnosti u kojima je živio
     Apsurdno je da je lakše žrtvovati boga nego instituciju

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1