autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Uhljebi su tamo gdje nema razvoja

AUTOR: Pero Jurišin / 27.06.2021.
Pero Jurišin

Pero Jurišin

Neizvjesnost oko krajnjeg ishoda nedavno (15. svibnja 2021.) održanih lokalnih izbora, u javnosti se najdramatičnije doživljava kroz iščekivanje konstituiranja gradskog vijeća u Splitu.

U biti je riječ o ”drugom” činu, dok će treći biti, najvjerojatnije ponavljanje svega onoga što smo viđali u proteklih 30 godina u gradu pod Marjanom.

Naime, ”propast” prve – konstituirajuće sjednice vijeća, jer ”još treba pojasniti neke stvari” oko njegovog budućeg funkcioniranja, ukazuje na to da će sudbina samog vijeća, ali u krajnjoj konzekvenci i gradonačelnika Ivice Puljka ovisiti o odnosu snaga između 31 vijećnika, odnosno sedam političkih opcija koje su ušle u vijeće i koje pokrivaju ideološku lepezu s lijeva do desna.

To govori da bi se agonija, koja prati grad Split od samog početka novodobnog višestranačja, temeljena na nestabilnoj i nekonzistentnoj političkoj vlasti, mogla nastaviti i u narednom razdoblju, bez obzira na to hoće li ono trajati puni mandat, ili će biti završeno i prije njegovog isteka.

Pritom, Split nije jedini primjer takve ”sreće” u Hrvatskoj, ali je zbog svog značaja najrazvikaniji.

Takvih primjera ima podosta u Hrvatskoj, koji su postali vidljiviji prvenstveno krunjenjem od HDZ-a raznih nezadovoljnika te većim otklonom od ”duopola” velikih stranaka HDZ-a i SDP-a.

I dok se u kontekstu ovog potonjeg može spomenuti Zagreb, u smislu problema konstituiranja skupština/vijeća sigurno će biti najzanimljiviji primjer skupštine Splitsko-dalmatinske županije, gdje je dojučerašnji župan Blaženko Boban ponovo osvojio vlast, ali njegov HDZ nije uspio ostvariti većinu u skupštini pa sad svi pozorno pogledavaju kako će to učiniti s nekom od ideološki bliskih stranaka, koje su se, pak, u izbornoj kampanji zaklinjale da neće s njim postizborno koalirati.

O stvarnom razvoju se već desetljećima ne razgovara. Povremeni pokušaji, ali ne oni financiranja strategije razvoja, koje je grad plaćao milijunima, a nikad ništa od njih, zameteni su u bespućima raubovanja poluotoka, čime se nastavilo zanemarivanje istočnog dijela grada, koje je i Savezu komunista 1990. ”došlo glave”

Tako postaje očitije kako su bile pogrešne i ishitrene lakonske, prvenstveno novinarske, ocjene kako je, primjerice, stranka Centar, odnosno njen gradonačelnik, osvojila Split, odnosno HDZ županiju. Tek će predstojeće vrijeme pokazati kako će se stvari razvijati.

Iskustvo Splita s koalicijom HDZ-a i HGS-a u kojem ni jedan partner, barem javno, nije bio zadovoljan s onim drugim, ostavio je otvorenim prostor za razmišljanje tko je u sukobu dvaju legitimiteta više izgubio: gradonačelnik Andro Krstulović Opara, predsjednik HGS-a Željko Kerum, njihove stranke ili, pak, građani Splita.

Baveći se Splitom i perspektivom njegove političke vlasti, a preko toga i perspektivom samog grada, neki analitičari problem da grad nije ono ”što njegovi stanovnici zaslužuju” vide u nestalnosti onih koji su na izborima došli na njegovo čelo.

Tako uspoređuju Split s, primjerice, Šibenikom, koji je napravio vidne iskorake ističući kako je tome glavni činitelj istostranačka vlast u kontinuitetu, ali i u vertikali vlasti iste te stranke.

S druge strane u Splitu se nije dva puta za redom ponovio isti gradonačelnik.

Kad bi te teze bile osnovane onda Splitska županija, u kojoj HDZ vlada od njenog osnutka ne bi bila na hrvatskom dnu i to u državi u kojoj je HDZ od 31 čak 23 godine na vlasti.

Problem neki, pak, vide toliko oštro da smatraju kako Split ”s ovakvim političarima neće naprid”, kao da je problem samo u političarima i kao da ga samo oni mogu riješiti.

Odgovor na upit zašto neki manji dalmatinski gradovi, za razliku od Splita, jednostavno ostvaruju projekte, neki vide u tome da ”Split nema ćaću koji bi u Zagrebu lupija šakon o stol”.

Idealan odgovor na to je primjer Milana Bandića – svojevrsnog ćaće, koji je Zagrebom vladao 20 godina.

Riječ je ipak prvenstveno o tome da Split i drugi gradovi i županije slijede sudbinu Hrvatske. Bezidejnost u razvoju dovela je državu na dno ljestvice Evropske unije.

Način vladanja, u kojem je gotovo pravilo ponašanja ”drpi i uteci”, koje se ogleda u klijentelizmu, korupciji i nepotizmu, stvaranjem kleptokratskog društva, u kojem se pravosudni HDZ samoobnavlja kroz ”nezavisno” sudbeno i odvjetničko vijeće, stvorio je stanje u kojem u biti ne postoji stvarna želja da se založi, a kamoli žrtvuje, za javno dobro.

Jer, život je kratak, a treba na vrijeme osigurati sebe i bližnje. U Splitu je tako jedna stambena zgrada čak ”pojela” dio školskog igrališta.

O stvarnom razvoju se već desetljećima ne razgovara. Povremeni pokušaji, ali ne oni financiranja strategije razvoja, koje je grad plaćao milijunima, a nikad ništa od njih, zameteni su u bespućima raubovanja poluotoka, čime se nastavilo zanemarivanje istočnog dijela grada, koje je i Savezu komunista 1990. ”došlo glave”.

Brkanje lončića je kada se kao primjeri opstrukcije navode kupovina novih automobila, ili kada upravno vijeće javne ustanove produlji povlaštenu parking koncesiju. Oni koji su donijeli te odluke su ili političari sami ili oni koje je politika postavila

Čak se odustalo i od strategije razvoja temeljene na staroj gradskoj jezgri, inače milijunski plaćene propale studije. Njena nadogradnja, temeljena na volonterskom radu odbačena je potezom pera.

Kampanelizam je nastavio svoj hod, eksploatiranjem prostora prostranog svega nekoliko četvornih kilometara. Ideje da grad i njegov razvoj treba sagledavati u kontekstu subregije od Trogira, preko Sinja do Omiša i Supetra na Braču ostale su u magli kraja 80-ih godina prošlog stoljeća dodatno zamagljene ratnim 90-im.

Tek administrativni pokušaj stvaranja aglomeracije probudio je neku nadu, ali bio je to čin administrativne, a ne svjesno i promišljeno razvojne akcije.

O promišljanju razvoja u kojem bi Split postao zamašnjak ne samo aglomeracije i županije, nego i regije prestalo se razmišljati pa se nije moglo ni očekivati više svih ovih godina.

Strukture koje su se mijenjale na čelu grada vlast su samo tehnicirale. Pritom treba reći da su propadanju grada svi više manje podjednako pridonijeli.

S velikom lakoćom se optužuje HDZ. Oni koji to rade zaboravljaju da je privreda grada počela kolabirati već u drugoj polovici 80-ih. Na to je tada snažno upozorio Boris Malada, sekretar pa predsjednik Gradskog komiteta SK.

Uz ukazivanje na gransko propadanje poduzeća i jasno pokazujući gdje su slabosti on je ponudio platformu policentričnog razvoja, koja je upravo sezala na prostore današnje aglomeracije. Korijen pomaka je trebao biti u novouspostavljenoj Gradskoj zajednici općina.

To je bilo krajnje vrijeme da se nakon Mediteranskih igara napravi novi iskorak. Jer, postalo je jasno da su Igre, makar promijenivši lice grada i policentrično organizirane, u sebi krile klicu zastoja, koja se zvala gradski stadion. Naime, on se trebao graditi na istoku grada i time osigurati njegovu urbanizaciju i razvoj.

Sredinom 70-ih su se o tome vodile polemike, a pobjedu je odnijela ”šaka po stolu” i rečenica da Hajduk neće igrati izvan Splita.

Dakle, prije 35 godina je ponuđena nova vizija. Stigla je prekasno, a Gradska zajednica općina se raspala. Nije bilo snage ni pameti.

Od tada se u Splitu ništa nije pomaklo osim laganog propadanja, a ideje su pale u zaborav. Čak ni velebni projekt zapadne obale gradske luke nije taj koji je Splitu mogao omogućiti dugoročniji iskorak.

Svi razmišljaju o asfaltiranju nekih ulica, njihovim spojevima, završetku mega projekta na Žnjanu, tunelima…, ali nitko ne sagledava razvoj Splita u širem prostoru.

Očekivalo se da će to napraviti SDP, kao slijednik misli iz 80-ih, ali je njegov gradonačelnik Ivo Baldazar bio potpuno razočarenje u svojoj bezidejnosti i realizaciji. On je doduše bio samo jedan u nizu onih koji su zabijali čavle u splitski lijes.

Možda najveći, ali moralno najteži zasigurno je zabio gradonačelnik Nikola Grabić, jedinstvenim transferom za grad takvog značaja uopće.

On je 1995. godine, s pozicije HSLS-a, da bi ostao na čelu grada, pravdajući se da želi završiti započete projekte, s nekolicinom dobro prepariranih vijećnika prešao u HDZ.

Tako je aktivno na splitskom primjeru primijenio Tuđmanovu ”zagrebačku tezu” o nedozvoljivosti oporbene situacije. Od tog šamara splitska politika se nikad, a pogotovo HSLS, nije oporavila. Trgovina je postala riječ koja je obilježila sve do danas splitsko (i ne samo splitsko) višestranačje.

Sve što se potom događalo pa i epizode sa Željkom Kerumom, bilo kao gradonačelnikom, ili koalicijskim partnerom vlasti u biti je razotkrivalo neinvenciju, a slijedom toga i nemoć i grada, pa onda i politike da napravi snažniji i hrabriji razvojni iskorak.

U tom smislu je kao iskrica nade zasjao prijedlog bivšeg gradonačelnika Slobodana Beroša, koji je 2005. u raspravi o Generalnom urbanističkom planu predložio da se željeznička stanica dislocira u Solin. Prijedlog je dočekan gotovo kao bogohuljenje, uz obrazloženje da splitska željeznička stanica mora biti u Splitu.

Tako se uskost razmišljanja još jednom pokazala, a vrhunac je bio kada je sportska arena, opet, umjesto u istočnom dijelu Splita, sagrađena u Lori, nedaleko od gradskog stadiona, zacementiravši tako mogućnost razvojne perspektive grada prema istoku kao ideju koja će čekati neka nova pokoljenja.

Takve, višedesetljetne greške u razvoju posljedica su političkih odluka donošenih prije 1990., ali i koje je posljednjih 30 godina donosilo gradsko vijeće u sastavu 25 pa 35, a od sada 31 vijećnika. Na njima je teret odgovornosti, kao i na izabranim gradonačelnicima, a ne na zaposlenim službenicima, čiji je posao provoditi donesene odluke.

Iskustvo Splita s koalicijom HDZ-a i HGS-a u kojem ni jedan partner, barem javno, nije bio zadovoljan s onim drugim, ostavio je otvorenim prostor za razmišljanje tko je u sukobu dvaju legitimiteta više izgubio: gradonačelnik Andro Krstulović Opara, predsjednik HGS-a Željko Kerum, njihove stranke ili, pak, građani Splita

I tu razlike između Splita i Zagreba nema, jer je zapošljavanje realizirano po istom obrascu, bez obzira na to što je u Zagrebu službenička struktura ustrojavana po jednom kriteriju posljednjih 20 godina, a u Splitu izmjenjivo, ovisno tko je dolazio na vlast svake četiri godine.

Stoga svi analitičari griješe kada govore kako će ti službenici biti ”Scile i Haribde pokušajima uvođenja dobre, transparentne i ne samo ekološki, već i politički održive uprave”. Neće biti opstrukcije upravnog aparata.

Među zaposlenicima ima, kao i svugdje, radišnijih, pametnijih, nesposobnijih, ljenijih i glupljih, ali nisu oni ti koji donose odluke.

Brkanje lončića je kada se kao primjeri opstrukcije navode kupovina novih automobila, ili kada upravno vijeće javne ustanove produlji povlaštenu parking koncesiju. Oni koji su donijeli te odluke su ili političari sami ili oni koje je politika postavila.

Problem je što se to ne razlikuje pa se sve zaposlenike proglašava uhljebima. Ali ni u uhljebima nije problem.

Suđenje pokojnom Bandiću je pokazalo kako se zapošljavalo i kako se i dalje zapošljava.

Tako će biti sve dok se ne progovori o pravim razvojnim problemima, o tome kako i s kim raditi taj razvoj. Tada neće biti zbrke oko toga što raditi i tko je odgovoran za odrađivanje poslova. Tada se neće zapošljavati uhljebi, jer će rezultati razvoja konačno postati bitni.

Možda tada Split i dobije gradonačelnika s dvostrukim mandatom.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Je li fašizam prošlost?
     Što su nama nacionalne manjine (2)
     Što su nama nacionalne manjine (1)
     Antifašisti i žrtve fašizma na čekanju
     Antifašizam je civilizacijsko, a ne političko pitanje
     Revizionisti bi nas vratili u krvavu povijest
     Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske
     Nogomet kao opijum za narod
     Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
     Između stvarnog i hinjenog antifašizma

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1