Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola

Kad se kod nas krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća počelo govoriti o inkluziji i prelasku s medicinskog modela pristupa osobama s invaliditetom na socijalni, odnosno kad je taj termin u svom izvornom latinskom značenju (uključivanje dijelova u cjelinu) iz područja ljudskih prava i sociologije ušao u upotrebu u edukacijsko-rehabilitacijskom, obrazovnom i drugom kontekstu, dalo se naslutiti da je inkluzija proces u kojem se društvo prilagođava svojim sadržajima i uslugama i legislativom jednakom vrednovanju svih dijelova cjeline, da je to proces koji se dugo uči i da su za razvoj inkluzivnih kapaciteta u zajednici potrebna desetljeća.

Onda je došao rat i gurnuo temu u zapećak, da bi se krajem devedesetih ponovo počela pojavljivati u domaćoj stručnoj literaturi i naglašavati potreba da se, s poslijeratnom obnovom, odmah krene i s jačanjem inkluzivnih kapaciteta.

Naravno, kako nama strateško planiranje nije jaka strana, a tako ni strateška nadogradnja kompetencija, priča o inkluziji kod nas se ubrzo svela na priču o ”zlim institucijama koje sve treba pozatvarati”, o pravima svakog djeteta da bude uključeno u redovni nastavni proces pa i onda kada nema usvojene ni predčitalačke i predmatematičke vještine unatoč tome što mu, ako je recimo na PSA spektru, veliki broj djece i podražaja stvarao trajnu nelagodu pa dijete uslijed toga ulazi u anksioznost, stereotipije i emocionalnu regresiju.

Obzirom na to da je stanovanje uz podršku bilo najjeftinija opcija za državu (ravno upola jeftinija od institucija, pogotovo specijaliziranih uz velik broj zaposlenih stručnjaka i specijalista) pod egidom ”prava”, a zapravo, jeftinijeg modela za državu, ubrzo su pale u vodu skale procjene samostalnosti u svakodnevnom životu za korisnike koji su trebali ići u stambene zajednice, pa i zdravstvene potrebe korisnika.

U stambenim zajednicama završavali su i korisnici koji su imali većih duševnih problema, ljudi s nazogastričnim sondama i u potrebi stalnog medicinskog tretmana sestre i terapeuta – jer njegovatelj/asistent jedan na tri korisnika je svakako jeftinija opcija.

Smještanje korisnika s ozbiljnim psihičkim smetnjama, auto i heteroagresijom u stambene zajednice je pak tema koja bi zasluživala svoj zaseban osvrt za koji ovdje nema prostora.

Dugo je trajala borba da ustanove socijalne skrbi koje školuju isključivo po posebnim školskim programima i programu obrazovanja po kompetencijama, imaju programe i kurikulume Ministarstva znanosti i obrazovanja, da se zanimanja za koja se školuju prilagode potražnji na tržištu rada, kako bi djeca s razvojnim teškoćama imala izjednačene šanse za zapošljavanje, no još uvijek je na specijaliziranim oblicima školovanja u kojima učenici mogu učiti i stjecati vještine sukladno svojim mogućnostima i svom tempu, u razredima od, primjerice, petero učenika, velika stigma.

Upravo zbog svega onog što sam navela prethodno, zbog nepostojanja efikasnog sistema trijaže i stručne, psihološke i svake druge potpore roditeljima od trenutka kad se dijete rodi, jer se nije ulagalo u stručne službe i centre za podršku u zajednici i usmjeravanje na primjerene oblike predškolskog i školskog obrazovanja za pojedinu vrstu razvojnih teškoća.

No i zbog toga što su neke udruge takvim pristupom napravile posao stoljeća, osobito one koje su sebi izborile određene centralne i supervizijske uloge, a posebno je to bilo vidljivo i osjetljivo na području samostalnog stanovanja.

Međutim i na području obrazovanja, slična je situacija, izrazitog pogodovanja udrugama po pitanju osiguravanja asistenata i pomoćnika u nastavi – osobito ako si damo truda pa malo istražimo političke veze pojedinih predsjednika/ca udruga s političkim opcijama koje su obnašale vlast u ključnim razdobljima.

Da odmah bude jasno, tu ne krivim udruge koje su sebi tražile sigurnu nišu za dugotrajan opstanak obzirom na to da se financiraju projektno, nego Ministarstvo kojem je jedini kriterij bio da što manje košta usluga koju plaćaju.

Na primjerima asistenata i pomoćnika u nastavi, zbog takvih se pogodovanja udrugama, učenike iz ustanova socijalne skrbi (upravo one koji imaju najveću potrebu za asistentima zbog prirode svojih teškoća) stavlja u diskriminatoran položaj u odnosu na učenike redovnih škola. I ponovo ih u taj položaj stavlja samo Ministarstvo, pogodovanjem udrugama.

Naime, za razliku od redovnih škola, koje se same mogu prijavljivati za sredstva namijenjena pomoćnicima u nastavi koje osnivači povlače iz EU fondova, ustanove socijalne skrbi koje obavljaju djelatnost po posebnom školskom programu ne mogu se prijavljivati samostalno, nego samo u partnerstvu s udrugama.

Uključivanje pomoćnika u nastavi i stručno komunikacijskih posrednika u ustanove u sustavu socijalne skrbi koje se bave djelatnošću odgoja i obrazovanja ostvaruje se prema članku 7 Pravilnika o pomoćnicima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima, NN 102/2018, gdje se definira način osiguravanja PUN i SKP s udrugama na određeno vrijeme, a u kojem su ustanove iz nadležnosti socijalne skrbi koje se bave djelatnošću odgoja i obrazovanja izuzete iz načina prijave redovnih škola i upućene isključivo na udruge.

Tako u jednom zagrebačkom Centru za odgoj i obrazovanje troje gluhih učenika već treću godinu za redom ostaje bez stručnog komunikacijskog posrednika jer ih je premalo da bi bilo koja udruga bila zainteresirana ići u partnerstvo sa školom i prijavu na natječaj, a škola se ne može prijaviti sama.

Ako tome pribrojimo i učenike s motoričkim i kognitivnim teškoćama i one s rijetkim sindromima koji izlaze iz ”kvote” od deset asistenata koje, na primjer, udruga u partnerstvu s Centrom može osigurati i uzmemo u obzir sve takve učenike diljem zagrebačkih škola u sustavu socijalne skrbi, dolazimo do zabrinjavajućeg broja djece čija se ustavna prava na jednakost u zadovoljavanju temeljnih potreba za pomoćnicima u nastavi, unatoč rješenjima GU za odgoj i obrazovanje eklatantno krše.

Hrvatsko društvo nije inkluzivno jer to znači prilagodbu društva u cjelini u uklanjanju barijera u pristupu uslugama, kao i razvoj široke i specijalizirane mreže institucionalne i vaninstitucionalne podrške u lokalnoj zajednici.

Dok se god biraju modeli koji traže najmanje izdvajanja iz proračuna, a potom se još i člancima pravilnika pogoduje pojedinim subjektima na sceni pružanja podrške nauštrb prava korisnika, inkluzija će ostati samo politička parola kojom su svi nositelji vlasti do sada rado i prigodno mahali, i ništa više.

U stvarnosti, postoje učenici prve i druge klase i trajna nepravda zajamčena ovakvim pravnim aktima.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Božićno vrijeme u hostelu Arena
    •  Svi božićni egzili
    •  Zakon o odgoju i obrazovanju po bankarskom kroju
    •  Nasukavanje hrvatskog socijalnog broda
    •  Literati šlampavoga kroja
    •  Tko su stvarni ideolozi navijačkih ultras skupina?
    •  ''Prekomjerno granatiranje'' temom turizma
    •  Dario Kordić, njegovi kumiri i moralni deficit

> Svi tekstovi ovog autora