U povodu Ratzingerova 90. rođendana: labuđi pjev teološke misli?

Veliki tjedan i i Uskrs donekle su zasjenili značajni rođendan suvremenika koji, doduše, živi u dobrovoljnoj povučenosti, ali je duhovno prisutan i u životu Katoličke crkve i u vjerničkoj i ateističkoj javnosti – papa emeritus Benedikt XVI., Joseph Ratzinger, proslavio je na Uskrs (16. travnja 2017.) svoj 90. rođendan.

Tako visoke godine i ne potiču na dalekosežne prognoze o tome što taj papa, teolog na Petrovu prijestolju, jedini teološki intelekt među svim papama Novog vijeka i suvremene povijesti, svijetu još može podariti; niz dokumentarnih emisija o njemu na njemačkim televizijskim postajama kao da je zapjevalo ”In memoriam”.

I ni jedan osvrt nije propustio napomenuti kako je riječ o ”složenoj”, ”kompleksnoj”, čak ”podvojenoj ličnosti”. Kao da nema ”jednog Ratzingera”, jednog pape Benedikta XVI., nego više njih i kao da se ne može utvrditi onaj autentični, pravi pravcati: mladi Ratzinger, ”peritus” (teološki savjetnik/stručnjak) koncilskih očeva, profesor koji je shvaćao potrebu unutarcrkvenih reformi, otvaranja Crkve prema suvremenom svijetu, onaj s konstruktivno-kritičkim pristupom predaji i drevnim crkvenim tradicijama, profesor koji je ubrzo, samo tri, četiri godine nakon završetka Drugog vatikanskog sabora, stubokom preplašen nasilnim studentskim demonstracijama na sveučilištu u Tübingenu, u sebi izvršio radikalan zaokret.

Tako visoke godine i ne potiču na dalekosežne prognoze o tome što taj papa, teolog na Petrovu prijestolju, jedini teološki intelekt među svim papama Novog vijeka i suvremene povijesti, svijetu još može podariti; niz dokumentarnih emisija o njemu na njemačkim televizijskim postajama kao da je zapjevalo ”In memoriam”

Koliko je duboko doživljavao buktanje destruktivnih sila buntovnih studenata svjedoči njegov tibingenški kolega i tadašnji prijatelj Hans Küng.

Uvjeren je da je Ratzingerova neposredna konfrontacija sa studentima učinila od njega bojažljivog i naposljetku nemilosrdno konzervativnog teologa koji je istini za ljubav, istini kakvu je Karl Rahner tumačio, žrtvovao prijateljstvo i kolegijalnost, pa naposljetku i svoja uvjerenja kakvima je za vrijeme koncila savjetovao njemačke biskupe (u knjizi ”Umstrittene Wahrheit, Erinnerungen”, München 2007., str. 171).

Kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere (od 1981. godine) nemilice je zaustavljao brojne obnoviteljske inicijative u godinama kad su one tek trebale ”procvasti” i uroditi plodovima.

Okrenuo se i nametao Crkvi stavove oprečno protivne drevnim katoličkim tradicijama iz kojih se moglo zaključiti kako je njegovoj naravi oduvijek autoritarizam bio mnogo bliži od kolegijalnosti – ”tipičan Nijemac”, ”Panzerkardinal” (Oklopni kardinal), ironizirali su britanski novinari prefekta Kongregacije (nasljednice Svete inkvizicije).

Hans Küng je samo jedan od ”nepodobnih”, a postao je još nepodobniji zato što je na svom primjeru cijelom čitateljskom svijetu dočarao ”srednjovjekovne” inkvizicijske mote takozvanih ”doktrinalnih procesa” koji nemaju ništa sa suvremenim načelima poštenih pravnih postupaka.

Ne samo Küng, nego i niz drugih ”discipliniranih” teologa čuvaju uspomenu na ”gorke suze” i ”bolne udarce” što su ih otrpjeli od strogog suca i uskogrudnog branitelja (navodnih) vjerskih istina Josepha kardinala Ratzingera.

Za svojeg pontifikata Ratzinger se pokazao kao kočničar i bojažljiv kunktator koji je presjekao sve začetke i inicijative potekle iz crkvene baze, poduzimao mjere koje su demantirale njegove deklarativne nade u pomirbu i ponovno ujedinjavanje kršćanskih crkvi.

Dok se u svojim javnim istupima zabrinuto osvrtao na ”diktaturu relativizma”, čak će se i njegovi učenici i prijašnji studenti zapitati je li svjestan da i apsolutizam vrši diktat i prisilu nad dušama, što papa Benedikt XVI. nikad nije razmatrao

Dok se u svojim javnim istupima zabrinuto osvrtao na ”diktaturu relativizma”, čak će se i njegovi učenici i prijašnji studenti zapitati je li svjestan da i apsolutizam vrši diktat i prisilu nad dušama, što papa Benedikt XVI. nikad nije razmatrao.

Čini se da teološka misao kojoj se posvjećivao i kao papa pripada drugoj, promišljenoj osobi knjige i misli, a ne javnom tužitelju i sucu ili pak razdoblju kad je kao koncilski ”peritus” (stručnjak) nadahnjivao smjelim i svježim idejama svoje biskupe: Upravo proučavam disertaciju sr. Valerije Kovač o dogmatici Josepha Ratzingera pod naslovom “Personalno-relacijska paradigma teologije Josepha Ratzingera/Benedikta XVI.”

Vjera kao dijalog, kao zajedništvo i ”druženja” između Stvoritelja i njegova ljudskog sugovornika – što bi takav odnos mogao drugo polučiti osim entuzijazma, zahvalnosti, radosnog pristanka na komunikaciju i na ”savez Boga s čovjekom”. Teologinja sr. Valerija iz Ratzingerovih pismenih studija iščitava da kršćanska vjera stoga ljubavi pridaje središnje mjesto.

Ratzingerova kristologija je zato također “relacijska kristologija”, jedinstvena i trajna komunikacija s drugom božjom osobom koja je istovjetna s Isusom Kristom. To je, kako interpreti Ratzingerova djela tumače bit njegove kristologije – odnos između Oca i Sina u Duhu Svetom, a utjelovljen i žrtvovan.

Slijedeći te misaone lance, nemoguće se oteti dojmu da taj trinitetski odnos doslovce ”nema veze” s čovjekom i da ostaje ”irelevantan” – i po svoj prilici teško spojiv s Ratzingerovim ”vanjskim” habitusom: hvalospjevom uzajamnosti, životu i egzistenciji u odnosima, uzajamnosti Boga i Čovjeka u ljubavi.

To se teško da uskladiti s iskustvom da autor tog hvalospjeva nemilosrdno kontrolira i disciplinira one koji odstupaju od zadane linije.

”Teologija odozgo”, ali okrutna u svojoj prizemnosti – neprihvatljiva je i neshvatljiva kao i Ratzingerova dogmatika, koja ne uspijeva bolje protumačiti Isusovu muku i smrt. Mladić, pak, dosljedan svojem poslanju, ne odstupa unatoč prijetećoj smrti – takvih primjera ima među poznatim i nepoznatim suvremenicima: ”Želio sam ostati čovjek”, rekao je bivši zatočenik KZ Sachsenhausen, poljski Židov Zwi Steinitz. ”Nisam dopustio da postanem kao oni” (kao SS-ovci, gestapovci i stražari u konclogoru, nap. aut.

Kako Valerija Kovač tumači ”Ratzingerovu antropološku primjenu njegove personalno-relacijske misaone sheme”, čini se da čovjekova sposobnost za odnos s Bogom, kao i sposobnost za odnose s drugima osobu naprosto ”prisiljavaju” pristati na ”Božji započeti dijalog u stvaranju i objavi”, uzvratiti ljubav za ljubav, tj. prihvatiti vjeru. Sloboda – nema problema s njom?

Misaoni lanac nastavlja se od vjere pojedinca do ”udruživanja” u zajedništvo (communio) što stvara Crkvu. Naposljetku, dijalog se nastavlja kad ovozemaljski svijet završi: dijalog se ne prekida. Ratzingerova “dijaloška besmrtnost” je drugi izraz za “besmrtnost duše” naših katehizama.

Hans Küng natuknuo je kako Ratzinger piše kao da mu ”Nebo izravno diktira rečenice”. I manje stručan čitatelj će se zapitati na koji način će ”Isusov dijalog s Ocem u Duhu Svetom” potaknuti ljudsku osobu na ispovijedanje, na to ”Da ja vjerujem” i kako će mu takva vjera služiti u svakodnevnome životu.

”Isus iz ljudskog iskustva“ čini se da jest izazivao i provocirao pitanjem ”Što mislite tko sam ja?”. Kontakt s Isusom dočarao je u osebujnom dnevniku pod naslovom ”Putokazi” (”Wegmaerken”, Stockholm 1961.) Dag Hammarskjoeld (poginuo kao 2. glavni tajnik UN-a i mirovni posrednik  1961. u padu zrakoplova nad Kongom) Nedogmatski, ali osobno iskušani Isus je za Hammarskjoelda ”mladić, strog i dosljedan kao izvršitelj svojeg poslanja, dosljedan do smrti, riskirajući smrt, svjestan da će poslanje neizbježno završiti smrću”.

Tijekom korizme katolici svojim dnevnim napjevima za prijelazom Križnog puta tugaljivo oplakuju svoju ”slabost”, ”zloću”, ”beskrajnu nezahvalnost”, sve grijehe – jer je Isus zbog njih morao poći putem muke, patnje i smrti. Drevno vjerovanje kako je svaki vjernik ponaosob Isusa pribio na križ.

Vjernici ne optužuju nemilosrdnog Nebeskog oca koji je, ”bijesan” zbog ljudskih grijeha, svojeg Sina pustio da ispašta i od njega zahtijeva žrtvu života kako bi se smirio i pomirio s ljudima.

Teologija Kristova učeništva odozgo, iskustvo je koje daruje uvjerljivost. Nažalost se iz Ratzingerovih pismenih razmišlja ne saznaje kako provjeravati njegove misli o stvarnosti i iskustvo

”Teologija odozgo”, ali okrutna u svojoj prizemnosti – neprihvatljiva je i neshvatljiva kao i Ratzingerova dogmatika, koja ne uspijeva bolje protumačiti Isusovu muku i smrt. Mladić, pak, dosljedan svojem poslanju, ne odstupa unatoč prijetećoj smrti – takvih primjera ima među poznatim i nepoznatim suvremenicima: ”Želio sam ostati čovjek”, rekao je bivši zatočenik KZ Sachsenhausen, poljski Židov Zwi Steinitz. ”Nisam dopustio da postanem kao oni” (kao SS-ovci, gestapovci i stražari u konclogoru, nap. aut.).

Teologija Kristova učeništva odozgo, iskustvo je koje daruje uvjerljivost. Nažalost se iz Ratzingerovih pismenih razmišlja ne saznaje kako provjeravati njegove misli o stvarnosti i iskustvo.

Još više žalim što ni iz citirane disertacije (do sada) nisam uspjela razabrati je li istraživačica s takvim pitanjima pristupila Ratzingerovu djelu.

Ratzinger će za sobom ostaviti bogat pismeni opus, no čitatelj će se nezaobilazno zapitati kako mu njegove blistave misli koriste i pomažu u svakodnevnici. Što će ostati od golemog i intelektualno britkog djela? Po svoj prilici je sam Ratzinger ”labuđi pjev” teologije.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora