U kolektivnoj traumi COVID-19 treba spriječiti krizu smisla

Prošla je godina dana od kako smo čuli za epidemiju koju izaziva virus COVID-19. Ubrzo se počela koristiti riječ pandemija: pogođen je cijeli svijet.

Moderne tehnologije omogućuju protok informacija i socijalne veze brzinom koja pruža osjećaj pune prisutnosti zajedničkom iskustvu u realnom vremenu. Što nam se to dogodilo?

Virus je sveprisutan. Godinu dana pratimo vijesti o kretanju, zaraznosti, smrtnosti, mjerama za obuzdavanje širenja, napregnutosti zdravstvenog sustava i problemima ranjivih grupa, kako različite zemlje odgovaraju na pandemiju, što o svemu kažu međunarodne organizacije, profesionalna i znanstvena zajednica, farmakološka industrija, kako na problem odgovaraju političke elite…

Uz to, ova zajednička tema zasjenila je druge aspekte života: zdravlje, školovanje, gospodarstvo…

Nakon godinu dana postaje jasno da ipak nismo blizu zadobivanja kontrole i obuzdavanju virusa, željenom povratku u ”normalni” život.

Puno je otvorenih pitanja.

Kako na nas kao građane i društvo sve ovo djeluje, koliko donosi promjena? Možemo li danas predvidjeti kako ćemo se sjećati tog iskustva? Kako nazvati ovo razdoblje neizvjesnosti?

Kako je neizvjesno koliko će dugo trajati pandemija i rad u otežanim uvjetima, pitanje je tko će biti odgovoran za vjerojatna sagorijevanja na poslu i očekivana pobolijevanja vezana uz dugotrajni stres na radnom mjestu. Te posljedice će se tek pojaviti. Manjak osoblja u ovim službama nažalost je dugotrajna pojava koja sada osobito dolazi do izražaja

Kada neki događaj ili serija događaja ugrožavaju osjećaj sigurnosti i predvidivosti u grupi, govorimo o masovnoj, kolektivnoj traumi.

Evo još nekih definicija:

– Kolektivna trauma je događaj koji dijeli jedna obitelj, neka grupa ljudi ili cijelo društvo kao pad aviona, prirodna katastrofa, masovna pucnjava, glad, rat, poplava, pandemija (Amy Morin).

– Kolektivna trauma se odnosi na psihološku promjenu/doživljaj koji dijeli grupa ljudi koja to doživljava. Ovaj tip traume može utjecati na grupu bilo koje veličine, uključujući cijelu državu, društvo (Kendra Cherry).

– Kolektivna trauma je kataklizmički događaj koji razara osnovno tkivo društva. Uz to, mimo stravičnog gubitka života, ona predstavlja i krizu smisla (Gilad Hirschberger).

Po svemu navedenom, ova pandemija odgovara pojmu kolektivne traume, mada nema oblik i intenzitet kao neke druge. Dapače, ovdje je prisutna jedna posebno osjetljiva karakteristika budući da je ”neprijatelj” nevidljiv, a sveprisutan (time izaziva više tjeskobe).

Jesu li u našem životu rijetka iskustva masovne traume?

Prije pandemije izazvane koronavirusom imala sam nekoliko susreta s kolektivnom/masovnom traumom (indirektno ili sam i sama doživjela to iskustvo):

Potres u Skoplju 1963., epidemija velikih boginja (variola vera) 1972., zemljotres u Banjoj Luci 1969. koji se osjetio u Slavonskoj Požegi gdje sam se zatekla, požar u uvali Basina na Hvaru 1989., rat(ovi) devedesetih godina.

Tu su i dva zemljotresa u protekloj godini (Zagreb i Banija), a evo godina dana kako pandemija izazvana virusom COVID-19 u znatnoj mjeri određuje moj privatni i profesionalni život.

I sama sam iznenađena ovim ”bogatim” iskustvom s pojavama koje možemo nazvati kolektivnom traumom.

Pojava i širenje virusa COVID-19 podsjetilo je javnost na mnogobrojne druge epidemije i pandemije kroz povijest, koje su uzrokovale veliki broj umrlih (u nekim razdobljima u ogromnim razmjerima).

Kuga i velike boginje (variola vera) javljale su se povremeno kroz cijelu povijest ljudskog roda. Iako je danas pojava sezonske epidemije gripe (influenca) uobičajena, ipak se povremeno javlja i u obimu pandemije.

Virus je sveprisutan. Godinu dana pratimo vijesti o kretanju, zaraznosti, smrtnosti, mjerama za obuzdavanje širenja, napregnutosti zdravstvenog sustava i problemima ranjivih grupa, kako različite zemlje odgovaraju na pandemiju, što o svemu kažu međunarodne organizacije, profesionalna i znanstvena zajednica, farmakološka industrija, kako na problem odgovaraju političke elite

Iz relativno bliske prošlosti pamti se epidemija španjolske gripe (1918.-1920.), a procjene su da je zahvatila pola milijarde ljudi, a smrtno je stradalo između 50 i 100 milijuna.

Iz ovog kratkog osvrta jasno je kako su epidemije i pandemije dio ljudskog iskustva. Unatoč borbi protiv njih, razvoju znanosti, one se povremeno pojavljuju i ostaju u kolektivnoj memoriji (ili bivaju potisnute, zaboravljene).

U situacijama epidemije glavni napori su usmjereni na prevenciju širenja i liječenje bolesti.

Međutim, ovakvi događaji imaju i svoje dugotrajne posljedice koje će se tek osjetiti budući da oni dovode do velike pobuđenosti kod ljudi, pojačanog straha, te različitih promjena u shvaćanju individualnog i kolektivnog identiteta (i posljedica koje se prenose na mlađe generacije putem transgeneracijskog prijenosa emocija).

Što je to posebno u pandemiji izazvanoj virusom COVID-19?

Kod ove pandemije prisutno je stalno podsjećanje na virus bilo zbog novog načina života s ograničenjima zbog mjera zaštite od širenja virusa, stalnim vijestima putem medija kojima se teško othrvati, te drugim promjenama (ograničen pristup zdravstvenim uslugama, školovanje, kretanje, novi način rada ili gubitak posla i drugo).

Važno je napomenuti kako spoznaja da nema jasnoće oko pojave virusa, liječenja, nužnih mjera, perspektive zbunjuje i širi prostor tjeskobe.

Evo nekih primjera:

– Suočavanje s bolesti, podrška bolujućima, smrt bliskih osoba i tugovanje u pandemiji posve su izmijenjeni u odnosu na ono što poznajemo kao normalno.

Bolest se pojavi iznenada, simptomi i posljedice mogu biti različiti (stalno se javljaju nova saznanja); sličnost s nekim drugim virusnim infekcijama može zavarati te se možda ne prepozna na vrijeme; u kratkom vremenu može nastupiti pogoršanje (nema vremena za eventualnu emocionalnu pripremu bolesnika ni okoline).

– Kod hospitalizacije bliske osobe zbog bolesti ili kod smještaja u dom za starije, posjete su zabranjene. Koliko god su mjere nužne, time se prekidaju bliski odnosi koji su inače zaštitni faktor u mentalnom zdravlju.

– U slučaju smrti i sahrane žalobni običaji također su ograničeni zbog čega izostaju kulturni rituali opraštanja kojima se pomaže u tugovanju i davanju podrške tugujućima.

– Sada već svatko nekoga zna tko je prebolio COVID, ili je barem boravio u izolaciji, ili izgubio poznatu i blisku osobu bez oproštaja (ako nije i sam/a prebolio/la.).

Kako na nas kao građane i društvo sve ovo djeluje, koliko donosi promjena? Možemo li danas predvidjeti kako ćemo se sjećati tog iskustva? Kako nazvati ovo razdoblje neizvjesnosti?

(Ove teme se već neko vrijeme javljaju na psihoterapiji kao osjećaj krivnje, tjeskobe, kompliciranog tugovanja, traženja smisla, usamljenosti, tjeskobe, straha od bolesti, za egzistenciju…).

– Zdravstveni radnici (i drugo osoblje) prije svega u covid odjelima i bolnicama, ali i domovima za starije okruženi su teškim slučajevima, dnevno u kontaktu sa smrtnim ishodima, u okruženju uređaja za održavanje života, često ograničenih resursa. Posebno značajna je prenapregnutost zbog manjka osoblja.

Tako trpe pacijenti i korisnici, a to stvara dodatno moralno opterećenje medicinskom osoblju zbog nemogućnosti da se svakome dovoljno posvete, ili se nađu u dilemi kome dati prednost. Sve ovo pojačava njihovu izloženost intenzivnim stresnim i traumatskim posljedicama.

Kako je neizvjesno koliko će dugo trajati pandemija i rad u otežanim uvjetima, pitanje je tko će biti odgovoran za vjerojatna sagorijevanja na poslu i očekivana pobolijevanja vezana uz dugotrajni stres na radnom mjestu. Te posljedice će se tek pojaviti. Manjak osoblja u ovim službama nažalost je dugotrajna pojava koja sada osobito dolazi do izražaja.

Poznato je kako rad s traumom može predstavljati rizik za mentalno zdravlje pomagačkim profesijama: u sadašnjoj dugotrajnoj kriznoj situaciji skromni pokušaji pružanja podrške kroz superviziju i druge oblike teško su izvedivi zbog prenapregnutosti sustava i ljudi, tako ta podrška generalno izostaje.

Iznimno, tamo gdje se prepoznaju izuzetni napori osoblja i gdje je moguće učiniti barem nešto za njihovu dobrobit, jasno se vidi koliko to prepoznavanje i priznanje, povjerenje i njegovanje pozitivne radne klime osoblju znači (čak i kada je to on-line, što sada predstavlja važan resurs za rad s ljudima u novim okolnostima).

(Izgleda da za neko drugo vrijeme ostaje pitanje gdje je granica u pomaganju ljudima da izdrže u odnosu na ukazivanje na probleme koje treba drugačije rješavati.)

U javnosti trauma nije u prvom planu: govori se o ekonomskim, političkim, znanstvenim temama, povjerenju u vlasti koje upravljaju ovom krizom, teorijama zavjere…

Raspravlja se o depresivnosti, tjeskobi, usamljenosti i izolaciji, stresu, nedostatku bliskosti, izmijenjenoj percepciji vremena (poznata karakteristika promijenjenog opažanje vremena u traumi). Pokušava se razumjeti niz događaja i okolnosti koje živimo i dati im smisao.

Utjecaj pandemije na cijelu populaciju vidi se kroz raširenu uznemirujuću strepnju od nevidljive, a moguće smrtonosne bolesti (i kod onih koji neće oboljeti). Taj strah je poznat kod tjeskobe kada ne postoji očita i prepoznatljiva vanjska prijetnja, nego se radi o našem tumačenju nekih (vjerojatno normalnih) procesa u organizmu, a ovdje je potaknuto skrivenom prijetnjom.

Prepoznatljiv je snažan osjećaj promijenjenog/poremećenog života i životnog ritma: ograničeni smo u kretanju, aktivnostima, kontaktima. Kako zgodno poentira jedan autor, ”građani su zaključani, a virus buja eksponencijalno”.

Posebna je tema stalno praćenje vijesti o kretanju pandemije, ponavljanje teških i uznemirujućih informacija snažno doprinosi daljnjem uznemirenju i stresu.

Vidljiva je promjena u bliskim odnosima: koliko smo puta nakon prvog osjećaja radosti pri susretu s poznatim licem (ispod maske) pomislili je li možda prenosilac zaraze?

Kod ove pandemije prisutno je stalno podsjećanje na virus bilo zbog novog načina života s ograničenjima zbog mjera zaštite od širenja virusa, stalnim vijestima putem medija kojima se teško othrvati, te drugim promjenama (ograničen pristup zdravstvenim uslugama, školovanje, kretanje, novi način rada ili gubitak posla i drugo)

U oporavku od traume važna je blizina i podrška drugih ljudi, sigurne socijalne mreže i susreti u zajednici. S ovom pandemijom upravo fizička blizina predstavlja rizik za zdravlje. Ta ista poznata i bliska okolina, paradoksalno, najednom je postala nesigurna i potencijalno opasna, a sve to utječe na naš osjećaj sigurnosti i pogled na svijet.

Ograničenje uobičajenih kontakata je novo iskustvo koje dira u osnovu smisla našeg ljudskog postojanja: bliskost, povjerenje, empatija, solidarnost.

Potres u Zagrebu u ožujku prošle godine pokazao je kako su se poklopile dvije masovne traumatske situacije: potres je ”tražio” blizinu i utjehu među ljudima, a opasnost od koronavirusa održavanje distance i moglo se vidjeti koliko su ljudi bili zbunjeni oko toga.

Efekti ove kolektivne traume puno su širi nego sami psihološki problemi (za koje očekujemo da bi mogli dodatno opteretiti službe za mentalno zdravlje): kada je veliki broj ljudi traumatiziran posljedice se vide u poremećenim odnosima s drugima, remete se širi socijalni sistemi, sve to ima utjecaj na ekonomske i političke prilike.

Problemi u gospodarstvu, zatvaranje, gubitak poslova, povratno negativno utječu na mentalno zdravlje, sliku o sebi, životne planove velikog broja ljudi.

”Kada je jedna osoba nezaposlena, to je osobna kriza smisla. Kada je veliki broj ljudi bez posla i mogućnosti da osigura egzistenciju – to je kriza sistema” (navodi G. Hirschberger).

Jedna od važnih tema u vezi pandemije je ona o mogućim političkim posljedicama. Države imaju odgovornost i moć da upravljaju krizom i čine to uspješnije ili slabije (država u ovim okolnostima postaje moćnija).

Građani u dugotrajnoj neizvjesnosti kreću se između poslušnosti i povjerenja do neposlušnosti, ponegdje pobune, negiranja problema itd.

Ono na što psiholozi upozoravaju jest da masovna trauma može kreirati kolektivnu čežnju za jakim liderima čime se doziva autoritarna vlast.

Što je rizično u vezi kolektivne traume?

Ako trauma kolektiva (covid trauma) nije prepoznata i procesuirana, analizirana, ili je aktivno potisnuta, traumom oštećeno tkivo društva ostaje poremećeno, neizliječeno.

Opasnost je u zaboravu i potiskivanju. Ne komemorirajući gubitke, ne preuzimajući odgovornost za uspjehe i neuspjehe, negativno se utječe na spremnost društva za buduće krize koje su redovni pratilac ljudskog života.

Zaboravljajući naučene lekcije, potiskujući doživljeno iskustvo – identitet kolektiva ima slabe šanse za zdrav razvoj i napredak: individualne traume tinjaju i rastu, neprepoznate utječu na tkivo društva.

Uz sve rizike za mentalno zdravlje i socijalnu koheziju, zaborav se čini vjerojatnim (u prirodi je traume da postoji konflikt potrebe za potiskivanjem kao i za iskazivanjem). Ali ne mora tako biti

Učimo li iz teških iskustava?

Dobro se sjetiti iskustva s epidemijom variole vere iz 1972.godine, mada treba uzeti u obzir obim epidemije i karakteristike vremena u kome se ona događala. Epidemiolog dr. Radovanović, tada jedan od vodećih stručnjaka u obuzdavanju epidemije i drugi sudionici iz toga doba zaključuju: ključno za smanjivanje straha kod građana i usjpeh u borbi sa epidemijom bila je ozbiljnost u pristupu (tada nije bilo medijske senzacije), sigurnost da se vlada situacijom; tada su ljudi vjerovali u zdravstveni sistem,  doktorima i autoritetima – i to je bitna razlika. ”Ključno je da morate da se držite istine, poštujete građane i ne obmanjujete ih”.

Ove pouke možda mogu poslužiti za naredne etape u savladavanje pandemije zbog COVIDA – 19, kao i za neke buduće izazove.

Uz sve rizike za mentalno zdravlje i socijalnu koheziju, zaborav se čini vjerojatnim (u prirodi je traume da postoji konflikt potrebe za potiskivanjem kao i za iskazivanjem). Ali ne mora tako biti.

Naša pojedinačna želja u ovoj kolektivnoj traumi da se vratimo svom ”normalnom” životu treba biti osviještena i analizirana. Iz drugih kolektivnih trauma (na primjer, ratovi u bivšoj Jugoslaviji) svjedočili smo kako je bila prisutna snažna želja za nastavkom svog ranijeg života.

Međutim, iza svake traume, gubitka, krupnih promjena, mi se mijenjamo kao i naša socijalna okolina. S ovim iskustvom (a uz to pandemija i dalje traje) naši životi i identiteti su u nekoj mjeri već promijenjeni, kao i naši najsloženiji socijalni odnosi.

Ono što je moguće učiniti je ne dopustiti krizu smisla.

Komemorirajući stvarne i simboličke gubitke (kroz zajedničke događaje i individualno), procesuira se traumatsko iskustvo i daje mu se smisao, omogućuje oporavak i razvoj društva, nasuprot zaboravu koji ugrožava budućnost.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens
    •  Što treba da psihološke traume bude manje, a društvo zdravije
    •  Život Vjere Solar u traumi i ozračju zavjere šutnje o zločinu
    •  Gdje je nestao sram, krivnja, isprika?
    •  Zambija zove: Moja ispovijest o usvojenjima

> Svi tekstovi ovog autora