U kazanu smo i kuhaju nas

Naravno da sam zbunjen. Vjerojatno kao i vi. Oko nas divlja politički život u kojem je razina budalizacije i nevjere u ljudski razum dostigla vrhunce. Pamet i odgovornost pali su na niske grane.

Sve kao da se otkriva ispočetka: da nije dobro siromašne duhom postavljati za ministre, neukima davati prostor u medijima, a jezik gostionice pretvarati u stil govorništva. Svi se osjećaju zakinutima i napuštenima, malo njih vidi perspektivu, a nada nije ljudska kategorija, već sadržaj misne propovijedi.

Ne razumijem sasvim ovo što se događa. Zapravo nam ide nabolje, kriza jenjava, izvoz raste, turizam nikad bolji, ljudi putuju, popravljaju zube, bacaju hranu. Istina, nezaposlenost divlja, a mladi odlaze. Zašto ne bi odlazili ako sanjaju ono što ovdje ne mogu dobiti?

Na svim kanalima popularne su emisije o kuhanju. Traju satima. Jadne kuharske diletante ocjenjuju strogi suci koji prigovaraju. Možda bi za kandidate za pomoćnike ministara trebalo pripremiti natjecanje u kuhanju, pa da onda Vaso Brkić i Ivan Kovačić cokću jezikom i kažu: ”Maaloo više soli”. Kandidati se znoje i nervozno češkaju dlanove. Osjećaju se kao da njih kuhaju. Onaj iz lonca teško objektivno sudi o jelovniku. Što se to kuha?

U neukusnim karikaturama ponekad se nacrta kotao u kojem se kuhaju ljudi čija lica vire preko obruba. Oko kotla stoji nekoliko divljaka s kopljima i koščicom pilećeg krila u nosu. Obično je tekst uvredljiv i zapravo politički nekorektan. Molim, koncentrirajte se na lik bijelca kojeg kuhaju u kazanu. Što se njega ima pitati o jelovniku? Ne ocjenjuje on juhu niti smije prigovarati kuharu.

Sve kao da se otkriva ispočetka: da nije dobro siromašne duhom postavljati za ministre, neukima davati prostor u medijima, a jezik gostionice pretvarati u stil govorništva. Svi se osjećaju zakinutima i napuštenima, malo njih vidi perspektivu, a nada nije ljudska kategorija, već sadržaj misne propovijedi

Pomalo se osjećam kao da sam u toj ulozi. Oko mene se kuha, neki se radosno oblizuju, većina tupo misli da nije u loncu. Utopljen u društvo u kojem jesam, čitajući novine i slušajući rasprave u Saboru, ne shvaćam što se događa. Vidim da se sve zakuhalo. Iz juhe je teško procijeniti što je meni. Naravno da sam zbunjen.

Mala pomoć u tome je literatura i teorija. Prije puno godina (1956.) Carl J. Friedrich i Zbigniew K. Brzezinski objavili su rad ”Totalitarian Dictatorship and Autocracy”. U tom članku formuliraju opće karakteristike totalitarne vlasti. Iako je to napisano u jeku Hladnog rata i opis asocira na SSSR, oni očito smatraju da je ideološki predznak sasvim nevažan i da je totalitarizam potencijalno opasnost svake vlasti. Bez obzira na to kako se ona prezentira.

Karakteristike totalitarne vlasti su sljedeće: 1. čvrsta ideologija koja se ne smije osporavati; 2. jedna i jedina masovna stranka koju vodi jaki vođa; 3. prijetnja nasiljem i uloga tajnih službi; 4. monopol naoružanja; 5. nadzor nad medijima i 6. centralna planska ekonomija. Kod nas su četiri od šest glavne političke teme.

Svima onima koji mogu pomisliti da aludiram na Hrvatsku odmah moram priznati da to ne činim. Ni Friedrich ni Brzezinski nisu opisivali boljševizam ili nacizam, već su opisali idealni tip jednog oblika vlasti. Idealni tip ne opisuje stvarnost, on je čak iskrivljuje naglašavajući obilježja koja u stvarnosti ne postoje u čistom obliku. Nijedan stvarni totalitarni sistem i nema baš sva ta obilježja. Tada se kaže da vlast nije totalitarna, već autoritarna.

Ni autoritarna vlast nije demokratska. Ona je razblaženi totalitarizam. Tako ni Hrvatska nije više totalitarna, a još nije sasvim demokratska, ali u tu razblaženu smjesu trenutno se dodaju recepti totalitarizma, sastojci samovolje i netolerancije.

1.Nametanje ideoloških rasprava postalo je nacionalno obilježje, uz čestu diskvalifikaciju svake različitosti. To nije dobar znak.

Rječnik postaje sve opakiji: udbaši, komunjare, lopovi, fašisti, ubojice, zločinci, pljačkaši, izdajnici. Stvaranje registra izdajnika i povremene glupave izjave smatram skretanjem pozornosti s pravih problema, ali u osnovi primjetna su nastojanja da se ideološkom diskvalifikacijom sruši svaki razumni argument, promovira jednoumlje, osudi različitost stava. Mjera patriotizma je šator u Savskoj.

Oko mene se kuha, neki se radosno oblizuju, većina tupo misli da nije u loncu. Utopljen u društvo u kojem jesam, čitajući novine i slušajući rasprave u Saboru, ne shvaćam što se događa. Vidim da se sve zakuhalo. Iz juhe je teško procijeniti što je meni. Naravno da sam zbunjen

Naš lokalni problem nije samo rat ideologija već nezajažljiva potreba stvaranja neprijatelja. Kao da se ne može bez neprijatelja, kao da ne postojimo dok ne stvorimo nove ako stari nestanu, ako ne definiramo druge kao različite i time opasne, te razlike koje postoje između ljudi ne prepoznamo kao razlike prema narodima i grupama. Kada definiramo te razlike, postajemo sigurniji u svoje postojanje i identitet. Totalitarizam stvara idejne neprijatelje i time se hrani; čak oni koji su u jednom času bili pouzdani prijatelji i dragi saveznici lako postaju različiti i neprijatelji.

2.Izdajnicima se prijeti silom. I to sve češće i otvoreno. Više tisuća organiziranih prosvjednika dolazi i upada u državnu instituciju tražeći da se povuče zakonita odluka. Nema žalbe, nema prigovora, već prijetnja. Formiraju se stranačke uniformirane vojske. Nije problem pravna, već politička kvalifikacija. Službeno to su skupine rekreativaca, neka vrsta dekorativnih stranačkih mažoretkinja.

Na ulici će mi opsovati majku četničku ili me nazvati komunjarom, izdajicom, ustašom, već prema prilici. To nije znak brđanskog primitivizma, već primjer jezika ljudi koji stvaraju javno mnijenje. Prostakluk promiče vlast, a sloboda vrijeđanja i mržnje nije ljudsko pravo. Osuda, da bi bila stvarna, ne smije sadržavati relativizaciju (”tko je prvi počeo”). To je etički zahtjev. Normativni imperativ, a ne opis stvarnosti – loše stvarnosti.

3.Otvoreno se prijeti ”pravnom, državom“, kao da je to demon pred kojim se treba skameniti i smatrati unaprijed krivim. Donose se ishitrene odluke, a tek potom traži opravdanje. To pravno nije korektno. Pozivanje na odgovornost, ako se ne obrazloži, obično je pojedinačno i opće zastrašivanje (Vidi: Europski principi dobre vlasti; CCNM/SIGMA /PUMA(99)44/REV1).

Tu nema improvizacije. Jedno je reći da se u nekog nema povjerenja, ali drugo izdati upravno rješenje bez obrazloženja. U televizijskim raspravama se tvrdi da je ”šef SOA-e prekršio zakon”, ali se ne kaže čime. Nije stvar pristojnosti reći zašto, u čemu je zakon povrijeđen, već je to nužan sastavni dio postupka, vladavine prava, zaštite individualnih i javnih interesa.

Još nešto, mala nijansa. Krivo se tvrdi da je pokrenut postupak. Nije. Donesena je i potpisana odluka. Nije Predsjednica pokrenula inicijativu, već je potpisala odluku. To se vidi na slikama dokumenta. Pokretanje inicijative značilo bi da će se Predsjednica sastati s premijerom i zajednički odlučiti (pa to je ideja supotpisa), ali ne, ona je odlučila i premijer to treba uzeti na znanje i potpisati.

Karakteristike totalitarne vlasti su sljedeće: 1. čvrsta ideologija koja se ne smije osporavati; 2. jedna i jedina masovna stranka koju vodi jaki vođa; 3. prijetnja nasiljem i uloga tajnih službi; 4. monopol naoružanja; 5. nadzor nad medijima i 6. centralna planska ekonomija. Kod nas su četiri od šest glavne političke teme

Situacija u kojoj su tajne službe izvan parlamentarne, političke kontrole (a trenutno i izvan javnog, građanskog i stručnog nadzora) za Friedricha i Brzezinskog bi bez sumnje bila dovoljna.

4.U političkim strankama ne vlada tihi rat i natjecanje. Nije to uglađeno nadmetanje ljudi koji paze na vlastiti integritet. Konkurenti se, štoviše, hvale da im je inspiracija Sun Tzu (prema kome je Machiavelli umjereni liberal) i plemenito umijeće nemilosrdnog ratovanja proglašavaju svojim idealom. Oligarhizacija stranaka nije Michaelsova vježba u teoriji, već naša gorka stvarnost. Stranke se vrednuju po tome koliko su odane vođi, koliko su njegov slijepi instrument, a ne prema bogatstvu ideja, postojanju programa ili plemenitog cilja.

5.A što tek reći o napadu na civilno društvo i na neovisne medije? Ukida se financiranje neovisnih medija s neskrivenom prijetnjom: ”Neće nama pisati i govoriti što tko hoće”. Nema slobode za neprijatelje. Krilatica jakobinske diktature izborila je građanstvo na političkoj sceni i oni koji nešto takvo tvrde ne osjećaju sram niti imaju lošu savjest. Smatraju da je u redu da se tako govori.

Tolerancija je slabost, drugi s kojima se ne slažemo su neprijatelji. Protiv neprijatelja je sve dozvoljeno. Na primjer: ”If your opponent is of choleric temper, irritate him”, Sun Tzu. I tako bitke za stranačku vlast postaju iritantne za sve nas.

Možda tražim previše sistema, logike i motiva u onome što se događa oko nas. Ali su znakovi jačanja totalitarizma očiti. Ne bavimo se ekonomijom, već tajnim službama. Tko će koga i kako sjesti na neko slobodno prijestolje, već prema veličini stražnjice, glavno je pitanje.

Možda ne možemo razumjeti da je politika natjecanje za moć, uživanje u neograničenoj moći. Sistem u kojem ponekad i prosječne i slučajne vođe opstaju, jer im se mnogi ulaguju, pa oni stječu dojam moći, veličine i sposobnosti.

Ustvari, vode nas ljudi skromnih sposobnosti i uskih vizija koji bi htjeli svu vlast za sebe. Predstavljaju se kao vođe nadnaravnih moći (vidi izborna obećanja): Tko hoće ostvariti pravdu na zemlji, taj mora imati sljedbenike”, oslanjati se na aparat sastavljen od ljudi. Tom aparatu on mora obećati određene unutarnje ili vanjske nagrade…Što se u tim uvjetima može postići nije više u njegovim rukama, već to određuju pobude njegovih sljedbenika koje su sa etičkog stajališta obično niske.

Na ulici će mi opsovati majku četničku ili me nazvati komunjarom, izdajicom, ustašom, već prema prilici. To nije znak brđanskog primitivizma, već primjer jezika ljudi koji stvaraju javno mnijenje. Prostakluk promiče vlast, a sloboda vrijeđanja i mržnje nije ljudsko pravo. Osuda, da bi bila stvarna, ne smije sadržavati relativizaciju (”tko je prvi počeo”). To je etički zahtjev. Normativni imperativ, a ne opis stvarnosti – loše stvarnosti

Ali ovo?? uvjerenje, čak i kada je subjektivno najpoštenije, u vrlo velikom broju slučajeva služi samo kao etičko opravdanje želje za osvetom, moći, plijenom i pljačkom. U tome se ne smijemo zavarati lijepim riječima. Poslije emocionalne revolucije dolazi tradicionalistička rutina svakodnevnog života. Mučenik za vjeru, a još prije sama vjera, nestaje ili češće postaje dio konvencionalnih fraza skučenih i kratkovidnih političkih tehničara… Sljedbenici borca za vjeru koji se domogao vlasti obično lako degeneriraju u sasvim prostački sloj pljačkaša’.’ (Max Weber, ”Politik als Beruf”)

Ma tko im je to dopustio? ”Totalitarizam je uvijek nastajao tamo gdje građani šute.” (Hannah Arendt)

Volja za moć pokvari sve čega se takne. Ona kvari politiku, rad i poduzetništvo čini besmislenim. Kvari sport, kulturu, umjetnost i znanost. Totalitarizam ne stvara vjeru u ciljeve i ideale, on traži predanost vođi. Na vlast se ne dolazi zbog sposobnosti, izbora i ideja, već vještinom prevare, krađe. Na vlast zlo dolazi tako da ga odbijamo vidjeti. Šutimo. Čak i kad znamo da smo mi na meniju, vjerujemo u dobar ukus kanibala.

Za sad nas kuhaju. Ostaje jedino nada da nisu jako gladni i da voda nije prevruća.

    •  Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
    •  Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
    •  Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
    •  Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
    •  Hrvatska je talac crnih bilježnica
    •  Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
    •  SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
    •  SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
    •  Politička alkemija sastavljanja vlade
    •  Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore

> Svi tekstovi ovog autora