U izbjeglištvu 1941. – 1945. (VIII.): Nadali smo se pravednoj budućnosti

SLOBODA I NOVA DRŽAVA

Po povratku kući iz Zabele (čika Draga nije bio napuštao kuću) naišli smo na crvenoarmejce koji su se odmarali u dvorištima nakon višednevne bitke za Požarevac. Kod nas je na zemlji uz kuću sjedio vojnik leđima oslonjen o zid i čistio svoj automat. Tada još nismo imali pojma o ruskom jeziku, ali smo se kao Slaveni uspjeli sporazumijevati.

Zanimalo nas je zašto ne uđe u zgradu i odmori se na našem krevetu – to je najmanje što mu kao oslobodiocu možemo ponuditi. Odgovorio je da mu je i tako dobro, ali im je zapravo bilo zabranjeno da ulaze u kuće. Postoje dva objašnjenja: ili da ne smetaju ljudima koje oslobađaju, što bi bilo pohvalno za Crvenu armiju – ili, vrlo prozaičnije, da bi u kućama vojnik mogao biti žrtva skrivenog neprijatelja, što onda nanosi sumnju na nas kao zahvalne prijatelje.

Rakiju nije odbio. Na našu radost limenu šoljicu od decilitra ispio je nadušak, po ruski, a odmah zatim i drugu. Bili smo, međutim, neugodno iznenađeni odjećom crvenoarmejca: uniforma je bila sva ofucana, bezbojna i neprilična, a na nogama umjesto cokula imao je uvezane krpe! Objasnio je da od Staljingrada (od 1942.!) napreduju neprekidno i tako brzo da ih snabdijevanje ne može sustizati

Rakiju nije odbio. Na našu radost limenu šoljicu od decilitra ispio je nadušak, po ruski, a odmah zatim i drugu. Bili smo, međutim, neugodno iznenađeni odjećom crvenoarmejca: uniforma je bila sva ofucana, bezbojna i neprilična, a na nogama umjesto cokula imao je uvezane krpe! Objasnio je da od Staljingrada (od 1942.!) napreduju neprekidno i tako brzo, da ih snabdijevanje ne može sustizati.

Zaboravio sam mu ime, ali je naš gost već sutradan nastavio sa svojom jedinicom prema Beogradu i Budimpešti –  ravno prema Berlinu. Ugodno bi bilo znati da li je do 8. maja, Dana pobjede, ostao živ. I vratio se kući negdje u Sovjetskom Savezu.

Nije mi jasno zašto te prijelomne, sudbonosne dane moga života nisam bolje upamtio nego neke druge, manje važne događaje u okupiranoj Srbiji. Neobjašnjive su bjeline u pamćenju između oslobođenja i povratka u Slavoniju.

Sjećam se generalno burne preobrazbe svakodnevice u novo društvo, koje je bilo novost za sve generacije. Stariji su to primali s više ili manje rezervi, mladi su, s manje životnih iskustava iza sebe, ušli u novo doba s više elana i manje sumnji.

Nakon Kraljevine Jugoslavije, ustaške Hrvatske i Nedićeve Srbije – sad smo u Federalnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, u kojoj će se, poslije obaveznih izbora (koje je zahtijevala zapadna tradicija), vidjeti hoće li se zemlja vratiti u bivšu kraljevinu sa starim režimom – ili će se početi izgrađivati komunističko društvo (po uzoru na Sovjetski Savez, gdje će doći do izražaja  n a r o d , tj. običan čovjek, a ne samo privilegirana klasa imućnih).

No o tome kako su tekli dani u počecima novog sistema, pogotovo još s neoslobođenim dijelom zemlje – ostali su mi u pamćenju samo najsnažniji fragmenti. Vidim kako kroz centar Požarevca vode vezane bjelogardejce bijelih lica od straha, s tablama na prsima: “Mi smo narodni neprijatelji!” S jezom sam zamišljao šta će se dogodi s tim bijednicima nakon prolaska kroz grad.

Drugi primjer s time u vezi dogodio se kad su mi prijatelji javili da se na požarevačkoj željezničkoj stanici nalaze hrvatski zarobljenici. S jednim prijateljem otrčao sam tamo, pun “pravednog gnjeva” koji se u meni sakupljao od dana kad smo pobjegli iz NDH. Sada ću vidjeti te zločince u lancima! Nekoliko desetaka fašista čučalo je i sjedilo u travnatom dvorištu stanice. Neobrijani, bez opasača na pantalonama, u zgužvanim zelenim uniformama. Neki od njih stajali su u redu ispred nužnika koji se nalazio u uglu dvorišta. Stražar s puškom strogim povicima održavao je red.

“Ima li koga od Osijeka?”, upitao sam se s druge strane niskog zida. Ne, nije bilo.

“Nismo ustaše, mi smo domobrani…” Naravno, i da je među njima bilo ustaša, krili bi to kao zmija noge.

Čitava ta gomila jada ugasila je moj pravedni gnjev i ja sam se s prijateljem vratio u grad s gorčinom u grlu. Jednostavno sam se ražalostio slikom onoga što je ostalo od tih donedavna gospodara života i smrti u mom zavičaju.

Poslije sam se znao pitati: jesu su li zločinci u osječkom Sokolskom domu 1941. imali nešto od ovog mog sažaljenja prema stricu Stojanu kad su ga mučili danima dok ga nisu satrli? Objašnjenje je jednostavno: u narodu ima zvijeri i ima ljudi… Nadam se da onih prvih ima veoma malo (iako ta manjina može učiniti mnogo više zločina nego dobra većina ljudskosti!).

Vidim kako kroz centar Požarevca vode vezane bjelogardejce bijelih lica od straha, s tablama na prsima: “Mi smo narodni neprijatelji!” S jezom sam zamišljao šta će se dogodi s tim bijednicima nakon prolaska kroz grad

Počeli su progoni pripadnika kvislinške vlasti koji nisu uspjeli na vrijeme napustiti zemlju. Tako je uhapšen general Milan Nedić, koji je u augustu 1941. prihvatio prijedlog okupatora da preuzme vlast u Srbiji pod njemačkom vojnom upravom (poput Petaina u višijevskoj Francuskoj).

Lično sam kao desetogodišnjak čitao proglas generala Nedića na naslovnoj stranici okupacijskog beogradskog dnevnika “Novo vreme”, u kome je otvoreno rekao (interpretiram izjavu po pamćenju) da zna rizik koji preuzima tim svojim potezom, ali je bolje da pod okupacijom vodi brigu o narodu on nego direktno njemačka vojska. Nedić je izvršio samoubojstvo, pa istraga nije ni obavljena, a ocjena njegove krivice ostala je na pobjednicima.

Novi režim u zemlji polako se stabilizirao. Rat je bio prošao kao loš san, iako u ostalim dijelovima zemlje i Europe još nije bio gotov. Pobjedničke vlasti ponašale su se kao da su izbori već završeni i pobijedila je “narodna demokracija”. A u vladi u Beogradu na čelu s vođom Narodnooslobodilačkog pokreta i Jugoslavenske armije Josipom Brozom Titom – do izbora sljedeće godine bili su i predstavnici kraljevske vlade u Londonu.

Na radiju i razglasima – ruske pjesme i vojni horovi, ugodni i inače našem uhu, umjesto njemačkih vojnih marševa koji su nas četiri godine podsjećali da smo roblje. Radio emisije uništavale su i dalje još nepobijeđeni  f a š i z a m  u Europi, koji će biti potpuno zgažen tek u maju naredne godine.

U bioskopu je, naravno, stubokom izmijenjen program: njemački i ostali filmovi poraženih država strpani su u bunker, a na ekranima se pojavile ruske bajke i ratni filmovi sa snažnim antinacističkim nabojem i, ne previše, predratni američki evergrini izvučeni iz tajnih podruma  – što je, ponavljam, godilo narodu, koji je odahnuo nakon mrske okupacije.

Sjećam se američkog klasika iz 1939. “Stanley i Livingstone” (s našim prijevodom “Zatočenici ekvatora”), sa čuvenim Spencerom Tracyjem, o potrazi za izgubljenim istraživačem Livingstonom u Africi. Bio je to prvi američki film prikazan u Požarevcu poslije oslobođenja. Nije čudo što sam ga tada gledao nekoliko puta, pa još i danas, sedamdeset godina kasnije, pjevušim glavnu melodiju filma.

Reforma društva počela je odmah uvođenjem  d r u g a  i  d r u g a r i c e  umjesto  g o s p o d i n a  i  g o s- p o đ e  ( g o s p o đ i c e ) u međusobnim odnosima i u službenim tituliranjima (čak i prema predsjedniku države – druže Tito).

Nekoliko desetaka fašista čučalo je i sjedilo u travnatom dvorištu stanice. Neobrijani, bez opasača na pantalonama, u zgužvanim zelenim uniformama. Neki od njih stajali su u redu ispred nužnika koji se nalazio u uglu dvorišta. Stražar s puškom strogim povicima održavao je red. “Ima li koga od Osijeka?”, upitao sam se s druge strane niskog zida. Ne, nije bilo

Taj novi, socijalistički običaj već naveliko je bio korišten u partizanima te na oslobođenim teritorijima za čitavo vrijeme rata. Ali već od samog početka to nije bilo jednostavno, pa i u svih narednih četrdeset godina. Nezgodno je staru, uglednu osobu nazivati drugom (ili drugaricom), radi se u prvom redu o učiteljima i profesorima. Čak su neke i predstavnici vlasti nazivali gospodinom.

Upravne jedinice dobile su dodatne nazive: mjesni narodni odbor, kotarski narodni odbor, itd. Ministri i razni drugi dužnosnici nazvani su sekretarima (očigledno po sovjetskom uzoru)…

Kapitalizam je u novom društvu postao nenarodni sistem koji je hiljadama godina služio vlasnicima sredstava za proizvodnju da eksploatiraju radničku klasu. Karl Marx i Friedrich Engels postali su neprikosnoveni tumači historijske istine i pravâ običnih ljudi.

Mladima je bilo lakše prihvatiti nove vrijednosti koje su bile na cijeni još od Francuske revolucije: jednakost, bratstvo, sloboda… Ja to nisam mogao definirati u ekonomiji, ali mi je u prosvjeti bilo shvatljivo intenzivno širenje kulture među širokim slojevima građanstva, koje je oduvijek bilo zadnja briga svih vlastodržaca.

Sva ta oduzeta vlasništva proglašena su državnom, društvenom svojinom koja će služiti narodu. Onima informiranijima bio je to revolucionarni  t e r o r  iz Francuske revolucije, a narodu, posebno mladima, izgledalo je kao bolja, pravedna budućnost

Odmah je počelo opismenjavanje nepismenih kojih je u državi do tada bilo zabrinjavajuće mnogo. I odmah sam zamišljao seljake u Čepinu kojima će biti na raspolaganju čitaonice s knjigama o modernoj poljoprivredi, o boljem životu, s knjigama iz svjetske literature, pa će naši seljani kod brijača razgovarati o romanima Balzaca i Turgenjeva, a žene o Tolstojevoj Ani Karenjini… Pojednostavljeno, dolazi moderno doba Dositeja Obradovića!

Na krilima pobjede slavili su se Tito i Staljin u svim mogućim prilikama – i kao vojskovođe-pobjednici i kao graditelji novog društva. Obračunavalo se s fašistima i njihovim takozvanim domaćim suradnicima. Nacionalizirana su privredna poduzeća, a bogatim zemljoradnicima oduzet je višak zemlje i oni su proglašeni (po ruskom)  k u l a c i m a .

Sva ta oduzeta vlasništva proglašena su državnom, društvenom svojinom koja će služiti narodu. Onima informiranijima bio je to revolucionarni  t e r o r  iz Francuske revolucije, a narodu, posebno mladima, izgledalo je kao bolja, pravedna budućnost.

(Nastavlja se).

    •  Petero žena na drvećima
    •  Milane, bravo majstore!
    •  Časni sude, kriv sam!
    •  Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
    •  Situacija
    •  Visoki turizam
    •  Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
    •  Khrzhanovski na Luzhnikiju
    •  Štima(c)?
    •  Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora