autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

U izbjeglištvu 1941. – 1945. (VII): Kaćuše, uzvišena simfonija slobode

AUTOR: Borivoj Dovniković-BORDO / 04.06.2016.
Borivoj Dovniković

Borivoj Dovniković

Krajem 1943. Počelo je rapidno gašenje nacifašizma i mi smo uzbuđeno očekivali oslobođenje i naše regije. U ljeto je kapitulirala Italija, a Crvena armija nezadrživo je oslobađala porobljene krajeve Sovjetskog saveza i približavala se Zapadu. U medijima su njemačke vlasti povlačenja svojih “nepobjedivih” armija prikazivali kao “ispravljanje” frontovskih linija, što je izazivalo podsmijeh kod naroda u okupiranim zemljama. 

Uto su počela saveznička avionska bombardiranja i punktova u Istočnoj Evropi. Bezbrojne eskadrile savezničkih aviona iz baza u Italiji prelijetale su Srbiju i razarale rumunjske naftne izvore u Ploeštiju, koji su bili glavni snabdjevači njemačkih vojnih snaga. No onda se stalo dešavati nešto što meni, a vjerovatno i većini naših ljudi neće nikada biti jasno. Saveznički avioni na povratku iz Rumunjske počeli su usputno bombardirati gradove u Srbiji – Beograd, Niš…

S jedne strane smo pozdravljali te pobjedničke pohode Saveznika, jer je to bio uvod u naše oslobođenje. S druge strane smo se pitali – zašto?! Zašto ponovo bombardiraju Beograd nakon njegove tragedije 1941. od strane Njemačke?!

Jedno od objašnjenja bilo je uništavanje njemačkih vojnih uporišta u svim dijelovima okupirane Evrope. Ali bilo je mnogo evropskih gradova u kojima su isto tako bile stacionirane njemačke okupacijske snage, a ostali su bez razaranja.

Nakon prvih valova bombardiranja našao sam se u posjeti tetki Milevi i tetku Milošu u Beogradu, koji su zbog pogotka njihove zgrade morali preseliti u drugi stan. Vidio sam pogođenu zgradu, jedinu višekatnicu u Balkanskoj ulici: s ulice je bila normalna, ali s druge, dvorišne strane bila je formalno prerezana kao žiletom – u čitavom dijelu stana ostali su krevet s posteljinom, ormar, slike na zidu; druge polovine nije bilo, zajedno s ostalim stanovima kuće po vertikali!

Nakon prvih valova bombardiranja našao sam se u posjeti tetki Milevi i tetku Milošu u Beogradu, koji su zbog pogotka njihove zgrade morali preseliti u drugi stan. Vidio sam pogođenu zgradu, jedinu višekatnicu u Balkanskoj ulici: s ulice je bila normalna, ali s druge, dvorišne strane bila je formalno prerezana kao žiletom – u čitavom dijelu stana ostali su krevet s posteljinom, ormar, slike na zidu; druge polovine nije bilo, zajedno s ostalim stanovima kuće po vertikali!

Saveznički avioni, na povratku sa zadataka u Rumunjskoj, prosipali su preostale bombe na ostale teritorije pod Nijemcima s visina od 3 – 5000 metara, odakle se nije moglo nikako nišaniti, pa su, naravno, stradavale civilne zgrade jednako kao i njemačke kasarne.

Požarevac kao manji grad, s neznatnim njemačkim vojnim snagama, nije bio interesantan za savezničke avionske pohode, ali su ipak sirene redovno objavljivale opasnost uoči povratka anglo-američkih bombardera, pa se narod sklanjao izvan grada, u takozvanu bežaniju. Nakon završetka opasnosti sirene bi nas pozivale da se vratimo u grad.

Sjećam se da smo imali običaj brojanja sitnih bombardera na nebu – sto, tristo, petsto, šesto u svakom valu!… I pitali se ushićeno kako se njemačka (Göringova) avijacija uopće može tome oduprijeti. I nije mogla. Jedna predivna uspomena iz te epopeje: bili smo svjedoci kada je nekoliko njemačkih lovaca (fokevulfa) s nekih aerodroma nadobudno poletjeli protiv neprijateljskih aviona koji povređuju “njihov” zračni prostor.

Od eskadrile su se odvojili lovci (spitfajeri) koji su čuvali leteće tvrđave i počeli napadati njemačke mušice. Prvi put sam u životu bio svjedok jedne zračne bitke: nakon rušenja ostalih njemačkih lovaca negdje izvan našeg vidokruga, došlo je do spektakularnog proganjanja posljednjeg fokevulfa, koji je panično bježao leteći u osmicama nisko iznad požarevačkih ulica. Na kraju se pogođen srušio na ledinama izvan grada.

Američka leteća tvrđava - 1945g.

Američka leteća tvrđava – 1945g.

Sve se to moglo završiti kao herojska bitka jednog njemačkog pilota, da Nijemci nisu olupinu svog lovca konjskom zapregom na plato-prikolici svečano dovezli u grad i izložili ga kao ratni trofej u jednom dvorištu u centru.

Preleti savezničkih aviona postali su običaj, i mi smo svaki dan oko 11 sati u razredu očekivali sirene, nakon čega smo navrat-nanos napuštali školu, kroz vrata i kroz prozore, da bismo se na već utvrđenim mjestima izvan grada sastajali i, podijelivši se na dva gola, posvetili fudbalu. Igra se nastavljala i nakon prolaska opasnosti, jer nije imalo smisla vraćati se u školu. Mi mlađi uglavnom smo posmatrali odrasle igrače, a, kad je trebalo kompletirati ekipe, i mi klinci bili smo pozivani u igru.

Iz Beograda su se ljudi počeli sklanjati po provinciji, pa su i fudbaleri prve lige tražili privremeni mirniji život u manjim gradovima, gdje su se pridruživali lokalnim klubovima i igrali u njima za hranu i ostale sitne životne privilegije.

Jednog dana u igri na dva gola trebali su golmana, pa su uzeli mene, četrnaestogodišnjaka. Nekoliko puta sam dobro intervenirao, a onda jednu strahovitu loptu prihvatio na grlu i pao s njom u kratkoj nesvjestici na zemlju.

Kad sam došao sebi, bilo mi je samo važno da mi je lopta u zagrljaju, da sam odbranio gol. Prišao mi je igrač koji je opalio loptu (koje su tada bile veće i teže nego danas) i potapšao me po ramenu; “Bravo, mali!” Bio je to čuveni Aleksandar Atanacković, igrač tadašnjeg SK 1913, bivše Jugoslavije od prije rata, državni reprezentativac, idol nas klinaca, koji se također na neko vrijeme sklonio u Požarevac. To je, razumljivo, bio veliki trenutak u mojoj karijeri nogometnog vratara.

Prvi put sam u životu bio svjedok jedne zračne bitke: nakon rušenja ostalih njemačkih lovaca negdje izvan našeg vidokruga, došlo je do spektakularnog proganjanja posljednjeg fokevulfa, koji je panično bježao leteći u osmicama nisko iznad požarevačkih ulica. Na kraju se pogođen srušio na ledinama izvan grada. Sve se to moglo završiti kao herojska bitka jednog njemačkog pilota, da Nijemci nisu olupinu svog lovca konjskom zapregom na plato-prikolici svečano dovezli u grad i izložili ga kao ratni trofej u jednom dvorištu u centru

Ne smijem zaboraviti nevolje s mojim vidom. Od malena sam čitao i crtao s očima preblizu papiru – očito sam bio kratkovidan. U Požarevcu me je otac odveo optičaru, koji mi je, naravno, prepisao naočare. I dobio sam cvikere od zdravstvenog osiguranja. No meni nije padalo na pamet da ih nosim, jer sam se bojao zafrkavanja klinaca: “Cvikeraš, cvikeraš!”

Treba znati da su ove naše krajeve oduvijek uporno obilazila napredna društvena kretanja, teško su se napuštali uvriježeni običaji, pa je sve što je bilo novo i neprovjereno nailazilo na otpor sredine.

Nije se vjerovalo obrazovanim agronomima, teško su se prihvaćale novosti u prehrani, ismijavali su se tuđi običaji, čudna imena, nedomaći jezički izrazi. Danas (kakav napredak!) mladi ljudi bez ikakvog kompleksa nose navlake koje ispravljaju zube, iako pri tome izgledaju stvarno neugodno!

Običaj je prihvaćen od američkog društva, za koje ništa što je korisno nije loše.  I to nije jedino što u običajima nasljeđujemo pozitivno od Amerikanaca. Ja sam naočare stavio na sebe tek kad sam, nakon mature, prešao na studije u Zagreb 1949.

KRAJ FAŠIZMA PRED VRATIMA

U 1944. osjećalo se sve više približavanje kraja nacističke strahovlade. Iz raznih izvora čuli smo o napredovanju Crvene armije preko Rumunjske prema našoj granici. Koji mjesec prije Zoranovi roditelji dobili su u slobodnu sobu svoje vile njemačkog majora, pred kojim se, naravno, moralo paziti što se govori. No vermahtovac je bio kulturan čovjek, koji je, na koncu, shvaćao da je došao kraj Hitlerovoj eri, a Vladisavljevići su bili intelektualci koji su govorili jezike, pa su međusobni razgovori vjerovatno bili veoma zanimljivi. Međutim, istovremeno je bio došao i kraj našim igrama u Zoranovom dvorištu.

Kaćuše oslobađaju Požarevac

Kaćuše oslobađaju Požarevac

Zavladalo je bilo iščekivanje velikog historijskog raspleta na našim prostorima.

I negdje u augustu 1944. započela je opsada Požarevca od Crvene armije, koja je nadirala iz Rumunjske prema Beogradu, sada zajedno s jedinicama NOV-a (Narodnooslobodilačke vojske).

Ne znam koliko dana je trajala kanonada  k a ć u š a , sovjetskih višecijevnih raketnih bacača, koje su sijale strah i trepet među Nijemcima i velikim dijelom doprinijele uzastopnim porazima nacista od Staljingrada prema Berlinu. Tu stravičnu muziku hujanja kaćuša sa brda Tulbe iznad Požarevca slušali smo nekoliko dana iz podrumskih skloništa u gradu.

Ne moram naglašavati da je ta smrtonosna muzika za nas bila uzvišena simfonija slobode. Iz komšijskog podruma, gdje se sklonilo nekoliko porodica, izgledalo je da se ruši cijeli Požarevac, no kad bismo izašli na zrak u pauzama bombardiranja, oko nas nije bila srušena ni jedna kuća, samo se u nekom dvorištu dimio pogođen plast sijena. Shvatili smo da Rusi ipak selektivno gađaju određene gradske punktove za koje su imali izvještaje da su njemački vojni objekti.

U jednom mirnom periodu otac je odlučio da s još nekim susjedima napustimo grad, i to na jug prema Zabeli, što je bilo najbliže našoj Burjan mali. Ne sjećam se što smo sve od neophodnih stvari ponijeli sa sobom, bio je samo problem hoće li nas njemačke jedinice, koje na toj cesti brane Požarevac, dozvoliti da napustimo grad i priključimo se opsadnoj vojsci u neposrednoj blizini.

Kad sam došao sebi, bilo mi je samo važno da mi je lopta u zagrljaju, da sam odbranio gol. Prišao mi je igrač koji je opalio loptu (koje su tada bile veće i teže nego danas) i potapšao me po ramenu; “Bravo, mali!” Bio je to čuveni Aleksandar Atanacković, igrač tadašnjeg SK 1913, bivše Jugoslavije od prije rata, državni reprezentativac, idol nas klinaca, koji se također na neko vrijeme sklonio u Požarevac. To je, razumljivo, bio veliki trenutak u mojoj karijeri nogometnog vratara

Kao danas vidim našu grupu civila koja se kreće iz grada prema Zabeli (i nekadašnjoj i današnjoj kaznionici) koja je očigledno već u rukama oslobodilaca.

Vidim njemačke mitraljeze i vojnike u rovovima prema jugu s obje strane ceste. U neugodnoj šutnji prolazimo pored njih pitajući se hoće li nas pokositi mitraljezima (pa to su, zaboga, fašisti!). Još ih i sada osjećam iza leđa, dok smo se korak po korak udaljavali od njih i približavali još uvijek nevidljivim spasiocima.

Nakon nekoliko stotina metara pred nas iskače iz grmlja vojnik u ne baš vojničkoj uniformi s uperenim automatom:

Stoj! – na našem jeziku, znači partizan je. Za njim priskače ruski oficir u zelenoj rubaški, sa pištoljem, i durbinom na prsima. Historijski susret koji neću nikada zaboraviti. I odmah da dodam: suprotan onome na granici kod Šapca kad smo 1941. bježali iz NDH.

Slijedilo je informiranje – naš borac prevodio je Rusu. Moj otac uime grupe dao im je opis položaja njemačkih mitraljeza, koliko je pri prolazu mogao zapaziti kao nekadašnji vojnik. Zahvalili su na dragocjenim podacima i uputili nas prema obližnjoj Zabeli.

Tamo je već bilo Požarevljana koji su izbjegli iz grada prije nas. Organizatori su nas odveli do ćelije u kojoj ćemo prebivati – na podu slamarice za odmor i spavanje. Kad je kaznionica osvojena, kažnjenici su bili raspušteni i čitav kompleks namijenjen je izbjeglicama iz grada. Bila je organizirana prehrana i ostalo, a nama djeci prepušteni su kaznionički prostori za igru. Jurcali smo spiralnim stepenicama i hodnicima uz ćelije, igrali se sa (praznim) automatima i durbinima koje su nam prepustili ruski oficiri, a odrasli su nalazili mjesta za svoje slobodno vrijeme, kojeg su sada imali na pretek.

Ne moram naglašavati da je ta smrtonosna muzika za nas bila uzvišena simfonija slobode. Iz komšijskog podruma, gdje se sklonilo nekoliko porodica, izgledalo je da se ruši cijeli Požarevac, no kad bismo izašli na zrak u pauzama bombardiranja, oko nas nije bila srušena ni jedna kuća, samo se u nekom dvorištu dimio pogođen plast sijena. Shvatili smo da Rusi ipak selektivno gađaju određene gradske punktove za koje su imali izvještaje da su njemački vojni objekti

Bit će da je to bilo prvi put u historiji da se jedna robijašnica namijenila civilnom životu i ostala gostima u najljepšem sjećanju.

Bila je nedjelja, 15. septembra 1944.,  kad je stigla vijest da je POŽAREVAC SLOBODAN!!!

Tata i ja odmah smo konstatirali da to nije samo OSLOBOĐENJE od naci-fašizma, nego i naš konačni POVRATAK U ZAVIČAJ, u djedovinu. Možda to sada djeluje patetično, ali ja navodim naše prave izbjegličke osjećaje u tome trenutku.

No na povratak je trebalo čekati još čitavih jedanaest mjeseci, da se potpuno slome Hitler i Sremski front – i oslobodi čitava zemlja.

(Nastavlja se).

Još tekstova ovog autora:

     Petero žena na drvećima
     Milane, bravo majstore!
     Časni sude, kriv sam!
     Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
     Situacija
     Visoki turizam
     Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
     Khrzhanovski na Luzhnikiju
     Štima(c)?
     Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1