autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

U izbjeglištvu 1941. – 1945. (V): Konačna najava oslobođenja

AUTOR: Borivoj Dovniković-BORDO / 07.05.2016.
Borivoj Dovniković

Borivoj Dovniković

(Opaska uredništva: Ovim tekstovima, petim nastavkom našega kolumniste Borivoja Dovnikovića Borde, prisjećamo se užasa koji su počeli prije 75 godina proglašenjem tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Slijedi nastavak životnih uspomena Borde iz Drugog svjetskog rata, ovaj put, kao i prethodni, o godinama izbjeglištva u Srbiji).

TARZANSKI SKOK IZ ZGRADE U ZGRADU

Kao što je bio običaj u našim krajevima, sva važnija gradska mjesta bila su na i oko glavnog požarevačkog trga (zaboravio sam mu ime; ono se vjerojatno mijenjalo u proteklih sedamdesetak godina): knjižara, sa tada skromnom ponudom pisaćeg i crtaćeg materijala; gvožđarija, u kojoj smo nabavljali pilice/ testerice i šper-ploče za ručni rad; centralna kafana koja je bila društveno sastajalište za odrasle; uz njega je bio korzo, bitno mjesto za društveni život mladih; od donjeg dijela počinjala je, nekada veoma važna, Tabačka čaršija.

Zagrepčani su sačuvali svoju Tkalčićevu ulicu i načinili od nje turističku meku, Beograđani se ponose svojom Skadarlijom, a požarevačkog pandana političari su se riješili u ime progresa. Čuo sam, a vjerujem da je istina, da se isto trebalo dogoditi i Baščaršiji u Sarajevu, u novoj Jugoslaviji, ali se našlo pametnih ljudi koji su to, hvala Bogu, spriječili

Sad moram odmah napomenuti da su ovu posljednju, historijsku urbanu dragocjenost, ubrzo nakon oslobođenja revolucionarne vlasti porušile kao neuglednu zaostalost i na njenom mjestu izgradile “modernu” aveniju sa betonsko-staklenim višekatnicama. Sa ostalim niskim zgradicama nestala je i kafana kojoj je slikar i pjesnik Đura Jakšić izradio firmu sa slikom orača kao otplatu duga za svoje boemske boravke u kafani.

Zagrepčani su sačuvali svoju Tkalčićevu ulicu i načinili od nje turističku meku, Beograđani se ponose svojom Skadarlijom, a požarevačkog pandana političari su se riješili u ime progresa. Čuo sam, a vjerujem da je istina, da se isto trebalo dogoditi i Baščaršiji u Sarajevu, u novoj Jugoslaviji, ali se našlo pametnih ljudi koji su to, hvala Bogu, spriječili.

Za nas klince najvažnije mjesto na požarevačkom trgu bio je bioskop/kino u kome smo pratili svjetsku filmsku produkciju (to svjetsku odnosilo se, naravno, na njemačke, austrijske, talijanske, češke filmove), sa za nas novim zvijezdama kao što su Zarah Leander, Olga Tschechowa, Kristina Söderbaum, te Viktor Stahl i komičari Hans Moser i Theo Lingen itd… No za nas, kinoljupce od prije rata, i dalje su ostali glavni u našim sentimentalnim uspomenama Gary Cooper, Clark Gable, Greta Garbo, Bette Davis, Claudette Colbert, itd. – sa čvrstim uvjerenjem da će nam se vratiti.

Ti njemački filmovi bili su praćeni još nekako disciplinirano, ali obavezne žurnale u predigri, u kojima su glavne bile vijesti s frontova, mladi su glasno sarkastično komentirali i ismijavali, što nije bilo uputno, jer bi agenti mogli reagirati – tko zna s kakvim posljedicama.

Jakša Ignjatović

Jaša Ignjatović

Veliku senzaciju izazvala je početkom 1943. godine najava da u Požarevac stiže  prvi domaći zvučni igrani film “Nevinost bez zaštite” Dragoljuba Aleksića, tada slavnog akrobata. Može se i zamisliti kakva je to bila navala na kino: građani će moći gledati film u kome se govori srpski! Do tada su pojam filmske priče bili strani jezici, s prijevodom na dnu slike. Karte je u predvorju bioskopa prodavala lično glavna glumica filma, Aleksićeva supruga (imali su smisla za biznis).

Bez obzira na naivnost priče i isto takvu glumu protagonista maksimalno su uzbudljivo djelovali dijalozi na našem jeziku, a još dramatičnije scene nasilja na ekranu. Naime, unaprijed se u štampi najavljivalo da tučnjave nisu glumljene. Tako je negativac u borbi s junakom Aleksićem razbio pravu debelu dasku o njegovu glavu, a Aleksić ga je isto tako pravim udarcem u bradu izbacio iz kadra.

Heroju nije bilo ništa, a jadnik je nakon snimanja završio u bolnici. To je u filmu bila kaskaderska egzibicija na balkanski način. I ostale opasne scene snimljene su bez filmskih trikova, kao tarzanski skok Aleksića s konopcem s jedne visoke zgrade na drugu. Zbog tog filma Aleksić je imao problema nakon oslobođenja, kad su inače osuđivani svi oni koji su surađivali s neprijateljskim vlastima za vrijeme okupacije.

FERIJE U SVILAJNCU

Nakon završetka školske godine 1943. pozvala me teta Vata da dođem na odmor u Svilajnac, kamo se ona preselila iz Beograda s djecom nakon smrti supruga, tétka Voje. Kao što sam rekao na početku, za razliku od Beograda, život je u provinciji bio jeftiniji i sigurniji. Svilajnac je gradić na obali Morave, četrdesetak kilometara južno od Požarevca.

Scena iz filma Nevinost bez zaštite

Scena iz filma Nevinost bez zaštite

Mene je, naravno, zanimao jedan za mene novi grad u Srbiji, pogotovo što se inače bez policijske dozvole nije moglo kretati po okupiranoj Srbiji, pa sam do tada znao samo Beograd, Vrnjačku Banju i Požarevac.

Sjećam se da me je u Svilajnac vozio seljačkim kolima tetkin poznanik koji je nekim poslom bio došao u Požarevac. Za nekoliko sati vožnje naš razgovor bio je više nego zanimljiv. Mene je zanimao život u Srbiji, a njega posebno život i situacija u mom zavičajnom Osijeku (i Čepinu).

Na ulazu u Svilajnac kratko me je upozorio na dvojicu mladića (sa za mene neobičnim dugim frizurama) koji su ležali na povišenim travnjaku i osmatrali cestu: “To je četnička straža. Oni obaveštavaju komandu o svakome ko ulazi u grad.” To mi je dalo na znanje da grad kontroliraju četnici, a ne Nedićeva vlast u Srbiji.

Poslije nekoliko dana kod tetke, kroz prozor na jednu od glavnijih ulica Svilajnca, privukao mi je pažnju razgovor nekog mladog četničkog oficira s dugom kosom, bez uobičajene brade, sa starijim seljakom koji je očigledno došao iz obližnjeg sela. Čovjek je bojažljivo odgovarao na vrlo stroga pitanja uniformiranog mladića koji mu je mogao biti sin.

Nisam u životu naučio na takve vojničke odnose domaćih vojnika prema civilnim osobama i takve scene ostale su mi u odbojnim uspomenama do danas. Takvi grubi vojnički običaji dočekali su me odmah po dolasku u Srbiju, u izbjegličkom domu u Beogradu

Nisam u životu naučio na takve vojničke odnose domaćih vojnika prema civilnim osobama i takve scene ostale su mi u odbojnim uspomenama do danas. Takvi grubi vojnički običaji dočekali su me odmah po dolasku u Srbiju, u izbjegličkom domu u Beogradu.

Tetkina kuća u Svilajncu imala je prostrano periferijsko dvorište s velikim stablom (kestena ili lipe) ispod koga se preko ljetnog dana ugodno provodilo vrijeme, a mi djeca se igrala. Za mene je to bilo idealno mjesto za čitanje, crtanje i pisanje kad sam bio slobodan od tetkine djece (nastavka obaveze iz kuće u Beogradu, iz početka moga izbjeglištva).

Ljeto 1943. prolazilo mi je u znaku opsesivnog čitanja, ovaj put naše literature; kažem naše, jer se tu radilo o srpskoj, hrvatskoj i slovenskoj književnosti, što je bio rezultat pristupa nekoj obližnjoj biblioteci (tetkinoj ili javnoj, ne sjećam se više). Znam da sam u Svilajncu gladno čitao pored, naravno, srpskih pisaca i Kovačića i Cankara. Oduševljavali su me, između ostalih, Jaša Ignjatović, Radoje Domanović, Bora Stanković, a od pjesnika Đura Jakšić, Vojislav Ilić, Milan Rakić…

Potjernica za Tita

Potjernica za Tita

Značajno je za moj život da sam s time u vezi tih dana bio obuzet neobuzdanom potrebom za književnim stvaralaštvom. Bilo bi prekrasno da sam na raspolaganju imao sve slobodno vrijeme; stvarao bih čitav dan!

Sjećam se da sam pisao pjesme o sjećanju na oteti zavičaj, na dječju ljubav koja mi je ostala u Čepinu, o predvečernjim crkvenim zvonima osječke crkve pored Drave, o velikim dudovima u djedovoj avliji… A čak sam počeo pisati i roman – pod izrazitom utjecajem djela Jaše Ignjatovića “Večiti mladoženja” i “Vasa Rešpekt”, koji su me svojim vojvođanskim atmosferama vezivali uz moju ravničarsku istočnu Slavoniju. Nažalost, zbog životnih turbulencija kroz koje sam od malena neprekidno prolazio ništa od tih rukopisa nije sačuvano.

PLAKATI ZA TITA I DRAŽU

Još jedan izrazito uzbudljiv događaj neizbrisivo je ostao u mojim uspomenama iz tog doba. Jednog dana saznali smo da će u sljedeću nedjelju u Svilajncu biti priređen svečani doček preživjelih avijatičara iz srušenog savezničkog aviona iznad Srbije – prvi realni susret pod njemačkom okupacijom s našim budućim oslobodiocima!!!

Još jedan izrazito uzbudljiv događaj neizbrisivo je ostao u mojim uspomenama iz tog doba. Jednog dana saznali smo da će u sljedeću nedjelju u Svilajncu biti priređen svečani doček preživjelih avijatičara iz srušenog savezničkog aviona iznad Srbije – prvi realni susret pod njemačkom okupacijom s našim budućim oslobodiocima!!!

Kao danas gledam trg sa zelenom obalom Morave u pozadini, a s desne strane preko rijetke višekatnice i ogromne duge zastave Sjedinjenih Država, Engleske i Sovjetskog Saveza (ponavljam, u okupiranoj Srbiji, u okupiranoj Evropi 1943. godine)!!! Zajedno sa svim građanima bili smo više nego oduševljeni – bila je to konačna najava oslobođenja.

Iako narod nije imao pravih izvještaja o događajima u regiji (ili regijama), na razne načine saznavali smo generalno o ustancima protiv Nijemaca. Sjećam se plakata na kojima vrhovni komandant njemačkih trupa u Srbiji nudi 150.000 rajhsmaraka u zlatu ko dovede živog ili mrtvog komunističkog vođu Tita. No isti takav plakat objavljen je i za Dražu Mihajlovića, vođu bandi u Srbiji.

To je zapravo bilo javno priznanje da postoji vojni otpor protiv njemačkih okupatora u Evropi. Tek kasnije saznalo se da su Saveznici priznali Titov oslobodilački pokret kao saveznika u ratu protiv naci-fašizma, a ne Dražu Mihajlovića, koji je na kraju u borbi protiv komunista prišao Nijemcima, pa čak i ustašama!

(Nastavlja se).

Još tekstova ovog autora:

     Petero žena na drvećima
     Milane, bravo majstore!
     Časni sude, kriv sam!
     Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
     Situacija
     Visoki turizam
     Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
     Khrzhanovski na Luzhnikiju
     Štima(c)?
     Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1