U izbjeglištvu 1941. – 1945. (IV): “Borba” protiv okupatora

(Opaska uredništva: Ovim tekstovima, četvrtim nastavkom našega kolumniste Borivoja Dovnikovića Borde, prisjećamo se užase koji su počeli prije 75 godina proglašenjem tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Slijedi nastavak životnih uspomena Borde iz Drugog svjetskog rata, ovaj put, kao i prethodni, o godinama izbjeglištva u Srbiji).

NAPRAVILI SMO FILM!

Moja naklonost prema scenskim umjetnostima iskazala se i u odluci da napravimo neku vrstu crtanog filma koji bismo projicirali publici. Radilo se, naravno, o dija-filmu a ne animaciji, no cilj je bio dobiti u zamračenoj prostoriji povećani crtež na bijelom zidu.

Do ideje se došlo kad je Aca Klipa, sklon tehnici (ne znam da li se poslije i profesionalno posvetio tome u životu), izjavio da bi mogao konstruisati projekcioni aparat i njime projicirati moje crteže izrađene na prozirnoj traci.

Aca je projektor načinio bez velikih problema: u nekakvu kutiju učvrstio je baterijsku leću iza koje je locirao električnu sijalicu, a između vodilicu za prozirnu traku širine oko sedam centimetara. Za to vrijeme ostali su se s besprijekornom marljivošću bacili na preuređenje podruma u “kino-salu” u kući naših kolega braće Stokić.

Aca je projektor načinio bez velikih problema: u nekakvu kutiju učvrstio je baterijsku leću iza koje je locirao električnu sijalicu, a između vodilicu za prozirnu traku širine oko sedam centimetara. Za to vrijeme ostali su se s besprijekornom marljivošću bacili na preuređenje podruma u “kino-salu” u kući naših kolega braće Stokić

Kako za filmsku traku do celuloida nismo mogli doći, najprihvatljivije rješenje bio je običan celofan, kojim su domaćice zatvarale dunst-flaše za spremanje zimnice. Meni je preostala najuvaženija dužnost – da realiziram film.

Nikada neću zaboraviti tu ozbiljnost i tu energiju kojom su mi drugovi pomagali u mom stvaralaštvu. Odnekud su donijeli raznobojne tuševe, nešto kotir-pera, papira i nekoliko araka celofana, koji je nečija mati bila spremila za zimu, uredili mi ugodan kutak-atelje u hladovini velikog drveta u dvorištu, poduzetno čuvali moj mir od radoznale dječurlije iz susjedstva – i bili mi na svakoj mogućoj usluzi. A ja sam morao da napišem scenarij, da ga prenesem crtežima na papir i potom iskopiram na celofansku “filmsku” traku.

U želji da naš poduhvat bude prava kino-predstava, prvo je trebalo načiniti “žurnal”. Sam film će, razumije se, tek nakon toga doći na red. Kako su se tadašnji žurnali uglavnom sastojali od izvještaja s frontova, to sam i ja napisao storiju o nekoj savremenoj pomorskoj bitci.

Nastojao sam i u crtežu i u popratnom tekstu izbjeći svaku, i najmanju, aluziju na Nijemce i Saveznike (sjetimo se nevolja s nesuđenim predavanjem o avionima), pa sam na američke “leteće tvrđave” i njemačke brodove stavio izmišljene oznake.

Završeni scenarij žurnala prenio sam u strip-sličice (veličine 5 x 4 cm). Prvo, naravno, producentska špica (čijeg se imena više ne sjećam), zatim naslov BITKA NA ATLANTIKU. Slijedio je niz slika približavanja suprotstavljenih snaga, aviona s jedne i brodova s druge strane.

Do javne projekcije našeg “filma”, na žalost, nikada nije došlo. Kola su se slomila na banalnoj stvari – kvalitetu naše filmske trake. Naime, celofan nije izdržao: uvijao se pod naslagom tuša, cijepao po rubovima, deformirao od temperature sijalice u projektoru, prljao pod prstima

Nakon dramatičnih scena bitke, u kojima su se izmjenjivali totali brodova i aviona s krupnim planovima pilota i mornara, storija je završila mirnom pučinom sa pramcem posljednjeg neprijateljskog broda koji je tonuo. Sjećam se kako sam vodio brigu o filmskim pravcima, pri čemu su (američki) avioni napredovali s lijeva, a (njemački) brodovi s desna, uzimajući u obzir situaciju na geografskoj karti.

Nismo izdržali da ja završim čitav žurnal (o filmu da i ne govorim), jer je “sve ostalo” bilo spremno: projektor, filmska sala sa klupama za gledaoce…

Nemoguće je zaboraviti prvu probnu projekciju, kojoj je s ogromnom radoznalošću i iščekivanjem pristupila kompletna družina.

Činilo se da prisustvujemo događaju koji pripada historiji! Pobožno smo u prorez projektora uveli celofansku vrpcu s crtežima. Kad smo ugasili veliko svjetlo i aktivirali sijalicu u projektoru, nastao je urnebes: na bijelo okrečenom zidu podruma bljesnula je šarena slika broda na morskoj pučini.

Nikoga nije smetala grubost uvećanog crteža i nesavršenost projekcije. Činjenica da je naš naš višednevni zaista marljiv i discipliniran rad doživio uspjeh nadimala nam je grudi radošću i ponosom.

Vlastitim snagama stvorili smo FILM!

Do javne projekcije našeg “filma”, na žalost, nikada nije došlo. Kola su se slomila na banalnoj stvari – kvalitetu naše filmske trake. Naime, celofan nije izdržao: uvijao se pod naslagom tuša, cijepao po rubovima, deformirao od temperature sijalice u projektoru, prljao pod prstima…

Tako je prije sedamdeset godina propao moj prvi (dječji) pokušaj da uđem u tajne crtanog filma. Nisam tada ni sanjao da ću već nakon šest godina ući u pravi svijet crtanog filma i, u Zagrebu, postati profesionalni animator.

MOJ PRVI I POSLJEDNJI BIZNIS

Avantura s proizvodnjom igračaka bila je moj prvi, a po svoj prilici i posljednji b i z n i s   u životu. Stvar je ispala vrlo opasna, bar u početku. Neko je predložio (ja to sigurno nisam bio) da se uvuče u podrum njemačkog skladišta u zgradi na uglu Njegoševe ulice, znači u samom centru grada, i da se vidi ima li tamo štogod što bi nas zanimalo.

Prijedlog je prihvaćen, jer se vidjelo da je jedan od niskih podrumskih prozora gotovo otvoren, a zgradu je čuvao samo jedan stražar u stražarnici na kraju zgrade. Po svemu je bilo očito da se ne radi o skladištu oružja. Naravno, “invazionu” grupu predvodit će Zoke. Ja sam preuzeo da zagovaram stražara, jer sam najbolje govorio njemački.

Ne sjećam se s kakvim izgovorom sam mu pristupio i o čemu smo pričali, ali je naš razgovor bio ugodan. Bio je to neki postariji čovjek, koji je vrlo rado pristao da popriča s klincem kako bi razbio dosadu.

Kad sam vidio da je društvo završilo posao i izgubilo se u ulici, ljubazno sam se pozdravio sa Herr Franzom i odmaglio za njima. Plijen je bio vrlo zanimljiv: veći broj limenki s masnim bojama i jedan signalni pištolj sa kutijom raketa!

U početku ni za jedno nismo mogli zamisliti igru koja bi nas zabavila, no za boje vrlo brzo smo pronašli cilj, koji bi opet iskoristio moje crtačko umijeće:  proizvodit ćemo igračke od šperploče, pa ih čak i prodavati! A o pištolju ćemo razmisliti.

Zoranovi roditelji, koji su bili sretni da se bavimo produktivnim igrama, nisu imali ništa protiv da se kod njih, u stražnjem dijelu vile i djevojačkoj sobi, organizira radionica igračaka. Podjela posla bila je logična: ja ću crtati figure na papiru, crteži će se pomoću indiga kopirati na šperploču, Zoran će ih sa drugovima izrezivati testericama (pilicama), a ja ću na kraju predvoditi bojanje i lakiranje.

Da se vratim signalnom pištolju. Momci su došli na ideju da ga prepravimo u oružje kojim ćemo loviti zečeve na sjevernim brežuljcima grada. Već smo vidjeli ražanj sa zecom među vinogradima, a za logor je bila određena nadstrešnica Zoranovog ujaka na jednoj kosini, koja je najesen služila kao sklonište od kiše za vrijeme berbi. Tu sad ja nisam bio glavni, jer su za pištolj bili zaduženi Zoke i drugi kojima je tehnika bila bliža

Moram naglasiti da su se, u onoj sveopćoj oskudici svega i svačega, mogli u gvožđariji kupiti dječje testere i kompleti tankih testerica, kao i šperploče – vjerovatno kao sredstvo za školske slobodne aktivnosti.

Orijentirali smo se na figurice-domaće životinje – kokoške, piliće, guske, patke, ovce, kučiće itd – koje su mogle stajati okomito uz pomoć poprečnih daščica.

Od njih su se mogle kompletirati veće ili manje serije istih ili različitih životinja za stvaranje “seoskih dvorišta”. Istovremeno smo načinili i nešto ukrasnih figura većeg formata, kao propetih konja ili slično. Jedan šuster u Tabačkoj čaršiji, znači u najužem cetru grada, pristao je da naše rukotvorine izloži u svom izlogu, i biznis je počeo.

Ova naša djelatnost, ili bolje reći igra, trajala je duže od ostalih, jer je pokazivala sigurniji uspjeh i, naravno, sadržavala komercijalne mogućnosti. Bilo je slavlja nakon nekoliko prvih prodaja (ne pamtim u šta smo potrošili zaradu), ali je onda i taj kolektivni interes presahnuo, i mi smo se okrenuli drugim zanimacijama, kao što je to obično kod djece.

PIŠTOLJEM NA ZEČEVE

Da se vratim signalnom pištolju. Momci su došli na ideju da ga prepravimo u oružje kojim ćemo loviti zečeve na sjevernim brežuljcima grada. Već smo vidjeli ražanj sa zecom među vinogradima, a za logor je bila određena nadstrešnica Zoranovog ujaka na jednoj kosini, koja je najesen služila kao sklonište od kiše za vrijeme berbi. Tu sad ja nisam bio glavni, jer su za pištolj bili zaduženi Zoke i drugi kojima je tehnika bila bliža.

Prva faza je bila da se iz raketa izvade eksplozivne “pilule” i u prazne patrone ubaci naboj kao u lovačkim mecima: nasječeno olovo i barut (koji je u svilenim vrećicama takođe “nabavljan” iz njemačkih kamiona). Načinjeno je nekoliko takvih patrona.

Prestrašeni do smrti, pokupili smo stvari, podijelili se u dvije grupe i pojurili u suprotnim smjerovima, na zapad i na istok, da bismo obišli grad i s južne strane mirno otišli kućama. Sutradan nije bilo nikakvih znakova da su Nijemci čuli eksploziju i poduzeli kakvu akciju

Druga faza trebala je biti obavljena u dubodolini među vinogradima. Uputili smo se izvan grada kao da se idemo igrati. Na licu mjesta počeli smo organizirati logor. Ja sam bio u grupi koja je imala zadatak da ispod nadstrešnice priredi vatru (na kojoj će se peći zec), dok će Zoke s braćom Stošić tu pored nas isprobati pištolj.

Prvo će testirati patronu koja je bila slabije nabijena. Naciljao je na jedno obližnje drvo i oplalio. Pojavio se samo plamen i sadržaj je nemoćno ispao ispred njega.

“Daj”, veli Zoke, “onu jaču.”  Napuni pištolj i ponovo opali u drvo. Odjekne strahovita eksplozija, mi oko vatre posjedasmo na zemlju. Pogledam: Baneta koji je bio pored pištolja, drži se za lijevu arkadu iz koje curi krv, a Zoke stoji poput kipa, šaka mu visi kao odsječena, a u njoj samo držak pištolja – cijev se raspala.

Poslije prvog šoka dolazimo sebi.

Konstatiramo da je rana površinska, da je Zoranova ruka doživjela strahovit udar bez ikakvih drugih posljedica, da smo svi okolo u redu, ali da se sada najvećom brzinom moramo izgubiti odavde, jer su Nijemci u gradu svakako čuli eksploziju i uskoro će pretražiti brežuljke da vide o čemu se radi.

Prestrašeni do smrti, pokupili smo stvari, podijelili se u dvije grupe i pojurili u suprotnim smjerovima, na zapad i na istok, da bismo obišli grad i s južne strane mirno otišli kućama. Sutradan nije bilo nikakvih znakova da su Nijemci čuli eksploziju i poduzeli kakvu akciju.

Mi smo održali riječ da o našoj avanturi nikome nećemo reći ni riječi. Ne znam kako je Bane objasnio svojima kod kuće ranu iznad oka, no i to je prošlo bez posljedica.

Dvadesetak godina poslije toga posjetio me je u prolazu kroz Zagreb (nakon što se nijednom u međuvremenu nismo vidjeli): iznad lijeve arkade imao je pravu mušku brazgotinu, a ja sam ga ponosno predstavio kolegama u Zagreb-filmu u najmanju ruku kao da je ranu stekao u borbi protiv okupatora.

A tako je na izvjestan način i bilo.

(Nastavlja se).

    •  Petero žena na drvećima
    •  Milane, bravo majstore!
    •  Časni sude, kriv sam!
    •  Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
    •  Situacija
    •  Visoki turizam
    •  Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
    •  Khrzhanovski na Luzhnikiju
    •  Štima(c)?
    •  Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora