U izbjeglištvu 1941 – 1945. (II): mali Sloba Milošević u prašini

(Opaska uredništva: Ovim tekstovima, četvrtim nastavkom našega kolumniste Borivoja Dovnikovića Borde, prisjećamo se užase koji su počeli prije 75 godina proglašenjem tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Slijedi nastavak životnih uspomena Borde iz Drugog svjetskog rata, ovaj put, kao i prethodni, o godinama izbjeglištva u Srbiji).

BEOGRAD

U svom razredu u Četvrtoj muškoj upoznao sam druga kome sam zaboravio ime. Zbog mog crtačkog talenta pozvao me kući, u ulici Grčića Milenka, da me upozna s majkom koja je imala likovnih sklonosti. Kod njih sam proveo više prekrasnih popodneva, jer mi je gospođa dozvolila da se zabavljam njenim uljenim bojama (a usput me svaki put častila domaćim đakonijama). U vrijeme kad nisam imao ni prave olovke, a nikada do tada nisam radio takvim materijalima, dobiti u ruke prave slikarske boje bio je fantastičan doživljaj!

Prvo sam na taj način pomogao starijem kolegi koji je morao izaći u Beograd a nije mogao dobiti dozvolu. Momak je izašao s mojom dozvolom i vratio se bez problema. Policajcu na kapiji nije padalo ni na kraj pameti da bi netko uspio imitirati paraf svemoćnog direktora, a ja nisam pomišljao da bi za falcifikat mogao odgovarati. Uživao sam u ulozi čarobnjaka koji čini čuda. Inače ja lično imao sam stalnu propusnicu za dopodnevnu gimnaziju i popodnevnu slikarsku školu, i više od toga nije mi ni trebalo, jer mi je i tako bilo premalo slobodnog vremena za moje stvaralačke aktivnosti

Na komadu kartona slikao sam drvo u zimskom pejsažu, miješajući tonove prema iskustvu rada sa drvenim ili vodenim bojama u Osijeku. Sjećam se kako sam nekom unutrašnjom logikom nalazio sivo-smeđu boju kore drveta kombinirajući smeđu, plavu, crnu i bijelu, kako sam uživao u magičnim efektima bijele i konstruktivnoj snazi crne, u prijelazima iz plave u bijelu slikajući nebo, i, naravno, u mogućnosti slaganja sloj na sloj ako želim nešto korigirati. Nažalost, čini mi se da nikada više u životu nisam posegnuo za uljenom bojom, a trebalo se njome baviti bar kao relaksacijom.

Moj crtački talent postao je posebno dragocjen za okolinu kad sam pronašao da mogu imitirati potpis direktora Doma Zurovca (nikad mu neću zaboraviti prezime) na propusnicama za izlazak u grad. Bilo je samo potrebno nabavljati prazne formulare, ali to je već bilo lakše izvedivo. Još i danas, sedamdeset godina kasnije, znam ga potpisati.

Prvo sam na taj način pomogao starijem kolegi koji je morao izaći u Beograd a nije mogao dobiti dozvolu. Momak je izašao s mojom dozvolom i vratio se bez problema. Policajcu na kapiji nije padalo ni na kraj pameti da bi netko uspio imitirati paraf svemoćnog direktora, a ja nisam pomišljao da bi za falcifikat mogao odgovarati. Uživao sam u ulozi čarobnjaka koji čini čuda. Inače ja lično imao sam stalnu propusnicu za dopodnevnu gimnaziju i popodnevnu slikarsku školu, i više od toga nije mi ni trebalo, jer mi je i tako bilo premalo slobodnog vremena za moje stvaralačke aktivnosti.

Duboko mi je ostao u pamćenju jedan negativan događaj, koji opisuje jadnu atmosferu relativnog bezvlašća u kojem smo živjeli. Dok sam se vraćao iz škole, jednom me je usred bijela dana presrela grupa besprizornih mojih godina, i jedan od njih mi je prišao i iz čista mira udario iz sve snage pesnicom u bradu (očigledan utjecaj kaubojskih filmova). Huligani su nastavili ulicom kao da se ništa nije desilo, a ja sam ostao zaprepašten. Nisam dugo plakao shvaćajući da nema baš nikoga da mi pomogne, i da je to u ovo olovno doba najmanje što mi se može desiti.

Zimu 1941/42. nekako se proguralo. Završio sam prvi razred gimnazije i dobio svjedočanstvo sa upisanom odličnom ocjenom. Ne sjećam se diplome slikarske škole Mladena Josića.

Oraspoložila nas je vijest da će nas pitomce Izbjegličkog doma Sekretarijat za izbjeglice poslati na ferije izvan Beograda.

VRNJAČKA BANJA

Mnogih detalja iz prošlosti, pogotovo iz djetinjstva, više se ne sjećam, ali je boravak u Vrnjačkoj banji ostao u mojim uspomenama kao ugodna uspomena. I sad vidim, po dolasku iz Beograda, aleju od željezničke stanice do grada, a mi, ošišani na golo, u zelenim košuljama i isto takvim kratkim pantalonama, marširamo pjevajući: “Oj, Srbijo, mila mati, uvek ću te tako zvati!” Vrnjčani u čudu gledaju smiješnu dječju vojsku. S desna, u nizu zgrada u centru, hotel i kafana Ko-op. Lijevo čuvena kupola glavne banjske zgrade, koje se sjećam sa razglednica što nam ih je prije rata slala teta Mileva dok je bila na banjskom liječenju.

Naš cilj je vila Davidović na brijegu pored samog središta grada. Ispred vile je mala travnata visoravan s ogromnim hrastom u dnu, a na lijevoj strani crkva. Tu smo proveli gotovo dva mjeseca, spavajući i hraneći se u vili, igrajući fudbal na poljančetu, kako smo ga zvali. U mjesto smo se spuštali samo zajedno, u stroju. Boravak na brdu bio nam je toliko prijatan, da nismo imali većih potreba da se spuštamo u centar, koji je, na koncu, pripadao banjskim gostima.

Već je prvi utisak bio da se Vrnjačka banja nalazi u nekom drugom svijetu: ulice bez vojske, trgovine s normalnom opskrbom (sjećam se i danas: u izlogu mesnice piše: 1KG MLEVENOG MESA 50 DIN), izobilje voća… A šta smo mi ostavili u Beogradu! Nikad poslije oslobođenja nisam imao priliku da saznam suštinu situacije u Vrnjcima 1942. godine. Tamo (tada) partizanskog pokreta nije bilo, a Nijemci se nisu uopće pojavljivali, vjerovatno poštujući dogovor sa Nedićem o međusobnom nenapadanju.

Jednom smo čuli urlanje bugarske vojske koja je vršila manevre po okolnim brdima. Ni danas mi nije jasno da li je Banja uopće imala gostiju kao u mirna vremena i da li su ljudi koji su se motali centrom bili pacijenti ili obični stanovnici grada. Uglavnom, mi smo provodili naše vrijeme najbolje što smo znali, lišeni drila koji je vladao u domu u Beogradu.

I sad vidim, po dolasku iz Beograda, aleju od željezničke stanice do grada, a mi, ošišani na golo, u zelenim košuljama i isto takvim kratkim pantalonama, marširamo pjevajući: “Oj, Srbijo, mila mati, uvek ću te tako zvati!” Vrnjčani u čudu gledaju smiješnu dječju vojsku. S desna, u nizu zgrada u centru, hotel i kafana Ko-op. Lijevo čuvena kupola glavne banjske zgrade, koje se sjećam sa razglednica što nam ih je prije rata slala teta Mileva dok je bila na banjskom liječenju

Organizirali su nam i izlete u okolinu. Od posjete manastiru Žiča nije mi ništa ostalo u sjećanju, ali izlet u Trstenik neću nikada zaboraviti. Stigli smo tamo jedne nedjelje dopodne i u neko doba našli se na trgu pored Morave, a tamo novoizgrađena bina s razglasima, očigledno pripremali su se neki važni govori.

A onda šok, posebno za nas izbjegličku djecu: stižu njemački oficiri u društvu sa četničkim komandantima u svečanima jugoslavenskim vojnim uniformama. Nismo prisustvovali ceremoniji, vjerovatno smo se, konsternirani, odmah udaljili na neko drugo mjesto u Trsteniku ili smo odmah produžili u Žiču…

Nastavili smo provoditi privilegirane dane mira u tome čudnom kutku Evrope u plamenu. Mnogi su, naravno, na poljančetu po cijeli dan jurili za loptom. Jedna grupa, u koju sam spadao i ja, igrala je do besvijesti šah. Već su nam stalna nadmudrivanja sa istim protivnicima bila dojadila, pa sam izmislio novi šah, sa istim figurama i crno-bijelim poljima ali s nešto izmijenjenim pravilima, što nas je zatim danima držalo.

Postali smo stručnjaci kao da takav šah igramo čitav život. Znam da sam kroz sredinu polja odredio granicu koju se figurom nije moglo prijeći u jednom potezu, znači, u napredovanju se na granici moralo čekati. Tako, na primjer, kraljica, lovac i top nisu mogli djelovati direktno iz jedne polovine u drugu. Ne sjećam se drugih promjena pravila, možda ih nije ni bilo, ali je važno da nas je nova igra oduševila. Taj “neo-šah” je, na žalost, živio samo jedno ljeto. Ja sam ga nakon toga zaboravio, a vjerovatno i moji drugari.

Hrana nam je u prvo vrijeme bila odlična, naročito u odnosu na onu u Beogradu. Imali smo kuvara u vili, koji nam je čak pripremao užinu oko deset sati dopodne (!): dobar komad bijelog hleba sa puterom i medom!  Sirovine su nabavljane direktno u Vranju.

A onda je počelo škripati.

Prvo je izostala užina, pa su obroci oslabili, pa su spojeni ručkovi i večere u jedan obrok. Objašnjenje je bilo da nam iz Beograda šalju sve manje para. Počelo se, bogami, gladovati. Teško smo se suzdržavali da ne posjećujemo seoske voćnjake oko nas, no bilo je to pitanje časti. Nismo mogli ni zamisliti da u krađi voća uhvate izbjegličko dijete, koje se i tako u Srbiji nalazi na teretu srpskog naroda. Vaspitači su trpjeli zajedno s nama, i oni su trebali da nađu rješenje.

Obratili su se četničkoj komandi u blizini, i jednog dana posjetio nas je neki bradati vojvoda. Postrojili smo se na poljančetu, a vojvoda je izvršio smotru, stao i uzviknuo: “Pomoz’ Bog, junaci!” Mi smo uglas odgovorili: “Bog ti pomogao!” I sutradan su naši vaspitači dobili nekoliko hiljada dinara pomoći “za izbjegličku djecu”. Dobijene pare bile su dovoljne samo izvjesno vrijeme  –  i, kako je gesta komandanta zapravo bila milostinja a ne sistemsko rješenje, kriza se opet vratila.

Ne znam kako se naše školsko ferije završilo, a nemam više nikoga iz tih dana da zajednički osvježimo pamćenje. Znam samo da me je u Beogradu dočekao otac sa sudbinskim novostima: selimo se u Požarevac, gdje su ga rasporedili u Gradsku stražu, a ja ću tamo nastaviti sa srednjom školom. Obično nisam volio promjene, te stalne selidbe i mijenjanje sredina, ali ovaj put sam rado napustio Izbjeglički dom u Beogradu, jer ću se riješiti vojničke discipline i lošeg života, te konačno biti stalno uz oca, što nisam imao ni u Osijeku sve od majčine smrti.

Obratili su se četničkoj komandi u blizini, i jednog dana posjetio nas je neki bradati vojvoda. Postrojili smo se na poljančetu, a vojvoda je izvršio smotru, stao i uzviknuo: “Pomoz’ Bog, junaci!” Mi smo uglas odgovorili: “Bog ti pomogao!” I sutradan su naši vaspitači dobili nekoliko hiljada dinara pomoći “za izbjegličku djecu”. Dobijene pare bile su dovoljne samo izvjesno vrijeme  –  i, kako je gesta komandanta zapravo bila milostinja a ne sistemsko rješenje, kriza se opet vratila

POŽAREVAC

O Požarevcu kao gradu prethodno sam znao veoma malo: da je tamo 1718. godine potpisan čuveni Požarevački mir između Turske, Austrije i Venecije, da je u gradu ženska, a u neposrednoj blizini grada muška robijašnica Zabela, da je u gradu živio jedan od mojih najdražih pjesnika Đura Jakšić, i da je u njemu rođen veliki beogradski glumac Milivoje Živanović, kog sam odmah nakon Oslobođenja tamo i lično upoznao.

Stigli smo u Požarevac ujesen 1942. kad je već bila počela školska godina. Otac je našao postanarsku sobu na periferiji grada, u Burjan-mali, kod samca čika-Drage, invalida sa štapom, s podužim brkovima i vječnom crnom šubarom na glavi. Njemu je naša mjesečna stanarina dobro dolazila u tim bijednim ratnim vremenima, a mi smo mu, osim toga, predstavljali i svakodnevno društvo koje mu je nedostajalo.

Usprkos bijedi okupacije, Požarevac mi je zbog mnogo drugih, svjetlijih stvari ostao u sentimentalnoj uspomeni. Možda i zato što se desio u mom dobu sazrijevanja, od dvanaeste do petnaeste godine.

U ranoj mladosti najvažnija je okolina u kojoj se krećete i s kojom komunicirate, a tu su najvažniji drugovi. Što se tiče okupacijskog perioda, gotovo sve sam kolege iz beogradskog izbjegličkog doma zaboravio, a oni u Požarevcu ostali su nenadomjestivi dio moga života: Zoke “Zov”, Mića “Funa”, Ika “Ikišon”, Aca “Klipa”… Tri godine druženja, igranja, početaka nogometa, umjetničkih stvaralačkih pokušaja, pa i prvih ljubavi – ostaju nezaboravne, a dobrim dijelom i sa značajnim pečatom u mom daljnjem razvoju.

Što se tiče uklapanja u sasvim novu školsku i životnu sredinu, u Beogradu se to nije osjećalo, jer, kao rekoh, nismo imali svakodnevne nastave, a u Izbjegličkom domu bili su samo prečani, tj. djeca izvan Srbije. Tek u Požarevcu sam se s time suočio.

No i tu je bilo više problema u mentalitetu, a manje u sistemskom smislu. Dijete se, naravno, mora prilagoditi novoj sredini da ne bi odskakalo od ostale djece – od svakodnevnog i obrazovnog jezika do običaja, socijalnih odnosa i društvenih vrijednosti. Zato sam se relativno brzo transformirao od slavonskog u srbijanskog dječaka (što nije bio slučaj s mojim četrdesetogodišnjim ocem, koji je zapravo do kraja boravka u Srbiji ostao u svemu Slavonac).

Bilo je normalno da prijeđem na ekavicu i počnem se služiti poštapalicom  b r e ,  kao i ostalim izrazima istočne varijante srpsko-hrvatskog jezika (pozorište, fudbal, jednačina, svedočanstvo, trougao, šuga, hemija, istorija, varvari, berberin, bašta, šerpa, sveska, gedža, itd).

I kad se nakon četiri godine više nisam razlikovao od ostalih mojih požarevačkih drugara, nakon Oslobođenja vratio sam se u Osijek, u Hrvatsku, i sukobio se s istim problemom, ali sa obratnim predznakom – povratkom u ijekavicu i zapadnim izrazima (kazalište, nogomet, jednadžba, svjedodžba, trokut, svrab, kemija, historija/povijest, barbari, brijač/brico, bašča, rangla, teka, seljak/seljo, itd).  Živeći tako u objema varijantama svoga jezika, ili ako hoćete u obama jezicima –  došao sam do čvrstog uvjerenja da imamo  j e d a n  zajednički standardni jezik s varijantama, koje govornici nazivaju hrvatskim, srpskim, crnogorskim ili bošnjačkim jezikom, da o mnogobrojnim narječjima (dalmatinskim, zagorskim, istarskim, međimurskim…) ne govorimo.

Kasnije sam u životu došao do spoznaje da uspjeh u školi i ne mora biti garancija za uspjeh u budućnosti, jer je Aca u zrelim godinama postao stručnjak za telefonske centrale; šezdesetih godina posjetio me je u Zagrebu, kao stručnjak Elektrosrbije, na putu u Stockholm na simpozij o Erickssonovim sistemima. I obrnuto, mnogi vrlodobri učenici iz našeg razreda u životu su dostigli vrlo skromne domete

Vratimo se Požarevcu. Kako su modernu zgradu požarevačke gimnazije, sagrađenu uoči rata, Nijemci bili pretvorili u bolnicu za svoje vojnike, školsku godinu počeli smo u prostorijama bivših kafana, gdje smo sjedili na podu i pisali jedno drugom na leđima. Uskoro su nas prebacili u zgradu osnovne škole, gdje smo završili drugi, treći i četvrti razred te dočekali oslobođenje zemlje (ne znam gdje su za to vrijeme osnovci pohađali nastavu).

Prvi kolega kraj kojeg me razrednica smjestila na slobodno mjesto bio je simpatični Aca, s kojim sam se odmah sprijateljio. S obzirom da sam zakasnio na početak nastave, a ujedno su oni u prvom razredu bili prešli više gradiva od nas u Beogradu, zamolio sam Acu da mi u slobodno vrijeme pomogne da ih dostignem u matematici.

Već sutradan posjetio sam ga u njegovom domu, gdje me je njegova mati lijepo primila i počastila. Nisam odmah primijetio da Aca oteže da prijeđemo na posao, i ubrzo se ispostavilo da je on u matematici daleko i iza mene. Kad sam sutradan nekome u razredu otkrio da sam bio kod Ace na “instrukcijama”, umro je od smijeha, jer je Aca bio poznat kao matematički antitalent.

Kasnije sam u životu došao do spoznaje da uspjeh u školi i ne mora biti garancija za uspjeh u budućnosti, jer je Aca u zrelim godinama postao stručnjak za telefonske centrale; šezdesetih godina posjetio me je u Zagrebu, kao stručnjak Elektrosrbije, na putu u Stockholm na simpozij o Erickssonovim sistemima. I obrnuto, mnogi vrlodobri učenici iz našeg razreda u životu su dostigli vrlo skromne domete.

Nije prošlo mnogo vremena da se sazna za moj crtački talent, pa mi je odmah prišao do tada najbolji crtač u razredu Zoran Zoke Vladisavljević, s kojim sam se odmah zbližio. On me je upoznao sa svojim roditeljima i starijom sestrom. Otac Dragan, poznati advokat, mati Radmila, intelektualka, i kćerka Danica, Danče, nekoliko godina starija od Zorana – bili su ugledna požarevačka familija, koja je stanovala u vili u centru grada, u Njegoševoj ulici.

Zoke je bio pametan, ali vrlo samosvojan i neobuzdan dječak. Roditelji su bili zadovoljni da je za prijatelja izabrao upravo mene, “dobro vaspitano, mirno i talentovano” izbjegličko dijete. A ja sam u njima u jednu ruku našao novu porodicu, u kojoj sam do oslobođenja provodio više vremena nego kod kuće, s ocem. Ne moram ni naglašavati da sam se kod njih za sve tri godine i hranio, jer su oni uglavnom bili lišeni oskudice zbog statusa oca, uspješnog advokata.

A gospođa Vladisavljević posebno me je impresionirala jer je govorila njemački i francuski, i bavila se književnošću. Danče je, kao starija, imala svoje društvo i svoje interese, ali mi je redovito davala podršku u svim mojim “umjetničkim” pothvatima, a ja sam bio pomalo zaljubljen u nju, jer je bila prava ljepotica.

Zoranov dom bio je za mene poput raja, u kojem sam se mogao služiti pisaćom mašinom gosp. Vladisavljevića, s izobiljem čistog papira, što je za mene predstavljalo san, više nego danas kompjuter.

ZORAN I NJEMAČKI OFICIR

Negdje prvih mjeseci okupacije na ulici ga je presreo neki njemački oficir i na njemačkom jeziku, natürlich, upitao za neku ulicu. Kako su gimnazijalci odmah 1941. u gimnaziji počeli učiti njemački, svi klinci su pomalo govorili taj strani jezik, i Zoke je stao objašnjavati: “Sie gehen gerade, dann die zweite Strasse nach rechts, und die dritte nach links – i onda ravno u pičku materinu…” Oficir se zaprepastio i, vadeći pištolj iz futrole, pojurio za Zoketom koji je dao petama vjetra. Ovaj, naime, nije bio ni pomišljao da može nabasati na jugoslavenskog Nijemca-kulturbundaša u uniformi Wehrmachta. Budući da se to desilo blizu Njegoševe ulice, Zoke je, naravno, odmaglio kući i sakrio se negdje u podrumu, a oficira je dočekao otac Dragan.

Kad je čuo što se desilo, autoritetnim nastupom, više advokata nego oca, duboko se izvinio oficiru i obećao da će on svom nevaspitanom sinu već pokazati njegovog boga. Mogu zamisliti bukvicu koju je nakon toga očitao Zoranu u četiri oka. Naveo sam ovaj događaj već i zato, što je g. Vladisavljević već tada bio tajni saradnik partizana, što sam doznao tek dvije godine kasnije, jer je ubrzo poslije Oslobođenja ušao u vrhove nove vlasti. Ovakvi postupci Zorana mogli su, razumije se, tragično štetiti njegovoj dubokoj konspiraciji.

Vratimo se gradu. Kako su modernu zgradu požarevačke gimnazije, sagrađenu uoči rata, Nijemci bili pretvorili u bolnicu za svoje vojnike, školsku godinu počeli smo u prostorijama bivših kafana, gdje smo sjedili na podu i pisali jedno drugom na leđima. Uskoro su nas prebacili u zgradu osnovne škole, gdje smo završili drugi, treći i četvrti razred te dočekali oslobođenje zemlje (bogami, ne znam gdje su za to vrijeme osnovci pohađali nastavu).

Profesorice književnosti i srpskog jezika Stanislave Milošević ne sjećam se, jer sam se 1945. vratio u zavičaj, a ona je postala slavna nakon pedeset godina kao majka Slobodana Miloševića, otpremnika SFR Jugoslavije te predsjednika SR Srbije i Crne Gore i zatim najčuvenijeg okrivljenika Međunarodnog suda u Haagu. On se rodio u Požarevcu godinu dana prije mog dolaska iz Beograda. Kako je s materom živio u blizini naše škole, vjerovatno se u drugoj i trećoj godini igrao u prašini dok smo mi gimnazijalci prolazili pored njega

I među profesorima gimnazije bilo je izbjeglica, i to dvije vrste: jednih iz Slovenije priključene 1941. Njemačkom Rajhu, a drugih, sada već starosjedilaca, iz Rusije nakon Oktobarske revolucije. Sjećam se profesora historije Pletnjova i gimnastike Slovenca Žica. Inače, mnogo Slovenaca moralo je izbjeći iz svojih domova ili su ih otjerale njemačke vlasti, i svi su, kao i mi iz NDH, našli utočište u Srbiji, gdje su kao dobro primljeni gosti dočekali kraj njemačke okupacije i doživotno ostali gotovo u rođačkim odnosima sa svojim domaćinima, na selu ili u gradu.

Nastavnik crtanja Boža Nikolić, izbjeglica iz Banjaluke, više moj stariji prijatelj nego profesor, bio je veliki krajiški slikar. Imao sam privilegiju da posmatram kako stvara svoje čuvene akvarele. Dok je slikao stare dijelove Požarevca, ja sam uz njega iste motive radio olovkom, u stilu Ljube Ivanovića, kome sam se posebno divio.

Profesorice književnosti i srpskog jezika Stanislave Milošević ne sjećam se, jer sam se 1945. vratio u zavičaj, a ona je postala slavna nakon pedeset godina kao majka Slobodana Miloševića, otpremnika SFR Jugoslavije te predsjednika SR Srbije i Crne Gore i zatim najčuvenijeg okrivljenika Međunarodnog suda u Haagu. On se rodio u Požarevcu godinu dana prije mog dolaska iz Beograda. Kako je s materom živio u blizini naše škole, vjerovatno se u drugoj i trećoj godini igrao u prašini dok smo mi gimnazijalci prolazili pored njega.

(Napomena: Tekst je pisan zapadnom varijantom hrvatsko-srpskog standardnog jezika, s pojedinim srpskim izrazima da bi se dobila adekvatna atmosfera vremena i mjesta događanja).

(Nastavlja se).

    •  Petero žena na drvećima
    •  Milane, bravo majstore!
    •  Časni sude, kriv sam!
    •  Pod (po)razno: ma, nije ljudi Pelješki, već Pelješački most!
    •  Situacija
    •  Visoki turizam
    •  Treba nam Palača kulture, daleko prije ''Plavog vulkana''
    •  Khrzhanovski na Luzhnikiju
    •  Štima(c)?
    •  Roll Up jezika

> Svi tekstovi ovog autora