Tuđmanovo ne dirajte Tita

Tito ili Tuđman? Ovo je pitanje u prošlim predizbornim kampanjama bilo obavezna točka u onim brzopoteznim površnim intervjuima kojima je svrha prije zabava nego informiranje. A osim što je površno i pogrešno, to je pitanje i nepravedno, prema Tuđmanu.

 

Franjo Tuđman imao je u devedesetim godinama prošlog stoljeća takvu vlast i toliki utjecaj da je mogao “naređivati”, odnosno poticati donošenje i provođenje čak i zakona koji ni njegovim najvjernijim poklonicima nisu bili mili. Na primjer, Zakon o oprostu iz rujna 1992. koji je značio aboliciju onih koji su sudjelovali u pobuni i ratu protiv mlade Republike Hrvatske.

 

Naravno, taj Zakon, baš kao ni njegovo drugo prošireno izdanje iz rujna 1996., nisu oslobodili odgovornosti i kaznenog progona počinitelje “najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina”. No, ti zakoni i njihovi učinci i danas još uvijek znaju biti osporavani za političkim govornicama, najčešće kad je riječ o pojedinim hrvatskim političarima srpske nacionalnosti koji su aktivno sudjelovali u pobuni i ratu protiv Republike Hrvatske. Nerijetko su među tim osporavateljima upravo članovi HDZ-a.

Tito ili Tuđman? Ovo je pitanje u prošlim predizbornim kampanjama bilo obavezna točka u onim brzopoteznim površnim intervjuima kojima je svrha prije zabava nego informiranje. A osim što je površno i pogrešno, to je pitanje i nepravedno, prema Tuđmanu

 

Mnogi se čitatelji vjerojatno mogu prisjetiti i vlastitog ogorčenja, osjećaja povrijeđenosti i nepravde kada je 1992. prvi put proglašena abolicija i na taj način pružena ruka neprijatelju. Trećina Hrvatske bila je okupirana. Od pada Vukovara, mnogih zločina i protjerivanja hrvatskog stanovništva s okupiranih prostora nije bila prošla ni godina dana. Velik dio hrvatskih građana živio je u prognaništvu i potpunoj neizvjesnosti o tome hoće li se i kada moći vratiti u svoje domove, ili ono što je od njih ostalo. Ipak, te 1992. mnogi su stisnuli zube i progutali svoju bol i gorčinu.

 

Uz Franju Tuđmana jedan od najmoćnijih ljudi, ministar obrane i pravi gospodar rata, bio je Gojko Šušak. Najraširenija legenda iz njegovog emigrantskog života u Kanadi je ona o nošenju lijesa sa svinjom na kojoj je pisalo TITO.

 

O Šuškovim sentimentima prema komunističkoj Jugoslaviji i njenom vođi sve govori i jedna ganga ispjevana u Vlaku slobode od Zagreba do Splita nakon Oluje. Točan citat iz ovog će teksta izostati, što zbog povjerenja čovjeka koji je u tom ganganju sudjelovao, što zbog pristojnosti.

 

Nije Gojko Šušak bio jedini u vrhu tadašnje vlasti kojem je svaki spomen na Tita bio crn pred očima. A Tuđman je mogao sve, pa tako i jednim potezom pera izbrisati Tita sa svih hrvatskih ulica i trgova koje nose njegovo ime, uključujući i onaj najljepši u središtu Zagreba. Franjo Tuđman je, baš kao i Tomislav Karamarko, bio povjesničar, a k tomu, kao partizan i Titov general, i živi svjedok, da ne kažemo sudionik onih crnih stranica što ih je potkraj i nakon završetka Drugog svjetskog rata ispisala osvetnička i boljševička ruka antifašizma.

Spomen na Josipa Broza Tita ostao je neizbrisivi dio Tuđmanova naslijeđa i podsjetnik na još jednu stvar koju je Tuđman, bez obzira na vlastitu partizansku i komunističku prošlost, a zahvaljujući svom kasnijem opjevanom disidentstvu i već opisanom političkom utjecaju i vlasti, mogao provesti, a nije: na lustraciju

 

Ali ipak, ili baš zato, Tita dirao nije. Štoviše, pobrinuo se da na Dan državnosti, 30. svibnja 1995. godine, na velikoj trijumfalnoj hrvatskoj vojnoj paradi između Bljeska i Oluje, svi koji smo to gledali pomislimo upravo na Tita i da protrljamo oči u nevjerici kad smo vrhovnika Tuđmana ugledali u zlatom iskićenoj bijeloj uniformi kakva je u komunističkoj Jugoslaviji bila rezervirana samo za njega, maršala Tita, junačkoga sina.

 

Možda je istinita ona fama da Tuđman nije mijenjao ime zagrebačkog Trga maršala Tita kako bi ga sačuvao za sebe. Možda bi HDZ doista i napravio tu promjenu da je nakon Tuđmanove smrti ostao na vlasti. Ali nije.

 

Kako god bilo, spomen na Josipa Broza Tita ostao je neizbrisivi dio Tuđmanova naslijeđa i podsjetnik na još jednu stvar koju je Tuđman, bez obzira na vlastitu partizansku i komunističku prošlost, a zahvaljujući svom kasnijem opjevanom disidentstvu i već opisanom političkom utjecaju i vlasti, mogao provesti, a nije: na lustraciju.

 

Dva puta sam bio u prilici da javno, kao novinar, postavim Tomislavu Karamarku pitanje o tome kako da shvatimo i kako da pomirimo njegovu navodnu odanost naslijeđu Franje Tuđmana s jedne strane, i njegovo zazivanje i obećavanja lustracije i brisanje svakog javnog spomena na zločinca Tita s druge strane. Oba puta prigoda je bio Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, odnosno skup tim povodom organiziran u Dubrovniku.

 

Prvi put Karamarko je tamo nastupio još uvijek kao izvanstranački ministar unutarnjih poslova kojeg je Jadranka Kosor naslijedila od velikog “detuđmanizatora” Ive Sanadera. Godinu kasnije već je bio predsjednik HDZ-a. Oba puta dobio sam isti, zapravo nikakav, izmotavajući odgovor.

Bezočni populizam, nevjerodostojnost i nedostatak ozbiljnih odgovora na ozbiljna i doista ključna pitanja hrvatske današnjice i budućnosti – to i ništa drugo demonstrira Tomislav Karamarko svaki put kad se očeše o Tita. Šušak je privatno o Titu pjevao posprdne gange, ali je bio dovoljno pametan da za govornicom o Titu šuti. Lako je Karamarku kad ga može čuti samo Tuđmanova bista. Živ bi ga Tuđman zgromio na mjestu

 

Zato ni sada, kada ponovno Tomislavu Karamarku postavljam isto pitanje, ne očekujem nikakav suvisli odgovor. Baviti se tom temom postalo je zamorno i teško. Utoliko više što je čovjek svjestan da nas ta tema nikamo ne vodi, koliko god je, s vremena na vrijeme, predsjednik HDZ-a i najozbiljniji aspirant za preuzimanje vlasti na sljedećim parlamentarnim izborima Tomislav Karamarko pokušava prikazati ključnom i presudnom.

 

Na oba spomenuta skupa u Dubrovniku nije bilo nikakve sumnje što o tom pitanju misli i osjeća većina prisutnih, među kojima su bili i potomci žrtava ubijenih u masovnom komunističkom obračunu s političkim neistomišljenicima i “klasnim neprijateljima” čije su kosti završile na zlokobnom otočiću Daksi. Nisam sumnjao tada, ne sumnjam ni danas u njihovu bol, tugu i frustraciju zbog nikada zadovoljene pravde.

 

Ali, itekako sam sumnjao u iskrenost Tomislava Karamarka koji je njihove, i sve naše mrtve svih križnih puteva, oba puta došao iskoristiti u svrhu vlastite političke promocije i osvajanja vlasti na koju još uvijek čeka. U motive Tomislava Karamarka još više sumnjam danas, nakon što mu je za jezik ponovno zapelo Titovo ime i Titovo kameno poprsje koje je iz komada bijelog kamena isklesao Antun Augustinčić, a koje i danas stoji u redu hrvatskih velikana u predvorju predsjedničkog ureda na Pantovačku.

 

Premda ga s lijeve strane neki optužuju da time prvog hrvatskog predsjednika koristi kao alibi, sadašnji predsjednik Josipović potpuno je opravdano Karamarka podsjetio da je tu bistu tamo ostavio predsjednik Franjo Tuđman. Opravdana je bila i bukvica koju je u formi otvorenog pisma tim povodom Karamarku očitao i Stjepan Mesić optužujući ga za revizionizam te podsjetivši usput, također s razlogom, na Karamarkova akrobatska prelijetanja iz jata u jato.

 

Bezočni populizam, nevjerodostojnost i nedostatak ozbiljnih odgovora na ozbiljna i doista ključna pitanja hrvatske današnjice i budućnosti – to i ništa drugo demonstrira Tomislav Karamarko svaki put kad se očeše o Tita. Šušak je privatno o Titu pjevao posprdne gange, ali je bio dovoljno pametan da za govornicom o Titu šuti. Lako je Karamarku kad ga može čuti samo Tuđmanova bista. Živ bi ga Tuđman zgromio na mjestu.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora