Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente

Sto je godina od rođenja Franje Tuđmana. Možda sam još jedini živi koji ga se sjeća iz danâ prije nego što je krenuo u brzo rastuću političku karijeru.

Pohađao sam istu pučku školu u Velikom Trgovišću, išao u istu crkvu, u Tuđmanovu dućanu kupio sam prvu crnu pločicu od škriljevca s pisaljkom i šest bojica za školu.

Francekov otac Stjepan imao je u Velikom Trgovišću trgovinu mješovitom robom i krčmu, moj otac imao je malu trgovinu mješovitom robom i krčmu u nedalekom Dubrovčanu. Pripadali su višoj seoskoj klasi.

Sjećam se zorno Stjepanova lika, bio je načelnik općine i vodeći u Hrvatskoj seljačkoj stranci onoga kraja. Moj otac bio je aktivni član stranke. Kao osmo-devetogodišnjaka vodio me je u Trgovišće i Klanjec na stranačke skupove i povorke pod barjacima. Orilo se ”Još Hrvatska nij’ propala…”. Uvijek su tu bili blizu žandari s visoko stršećim bajunetama.

Onda je došao trijumfalni dan (bez žandara) – 26. kolovoza 1939. godine, proglašenje Banovine Hrvatske. Trčao sam po susjedstvu i razglašavao: ”Riješeno je hrvatsko pitanje! Hrvatska je slobodna!”.

Morao sam brzo biciklom na poštu u Trgovišće po Jutarnji list. Onda je opet Stjepan Tuđman pozvao ljude na manifestaciju, vesela povorka s povicima ”Živjela Hrvatska! Živio doktor Vlatko Maček!”, pa pjesma: ”Boj se bije, bije, zastava se vije, vije za slobodu i za dom…”.

Nastavak ”…spremni” došao je prebrzo, za godinu i pol. I Tuđmani i moj otac bili su prvih nekoliko dana nakon 10. travnja 1941. oduševljeni: raspala se jugoslavenska tiranija!

Zanos je ubrzo splasnuo, uvidjeli su da je poletnu, dinamičnu Banovinu zamijenila mala grupa divljaka. Konačni pečat razočaranju udarili su ”Rimski ugovori” od 18. svibnja, kojima je poglavnik patronu Mussoliniju svesrdno darovao Dalmaciju i zaleđe.

U Zagorju su česti, podrugljivii nadimci, ”prišvarci”. Ne znam po čemu, Franju su zvali ”kumperek” (mali krumpir). Ali je prestao biti kumperek iduće godine, kad je postao apostolom partizanskoga pokreta. Skupa s prvim obraćenikom, ocem Stjepanom, stao je HSS preobražavati u NOB.

S populističkim pričama, kao: ”Imat ćemo Radićevu hrvatsku seljačku republiku. Narod će imati svu vlast. Neće biti poreza ni žandara…” – lako su pridobivali pristaše po okolnim selima. Jugoslaviju nisu spominjali.

Moje veliko selo Dubrovčan i nasuprotne Ravnice dali su najvatrenije prvoborce. Ne za krvave bitke, nego za širenje propagandnih parola i rekviriranje hrane za brigade što su se lancem brda iza Trgovišća i Dubrovčana kretale između Banije i Slovenije. Također su svlačili do gola unovačene domobrane kad bi ovi došli na dopust.

Nije trebalo dugo da krilaticu HSS-a ”Vjera u Boga i seljačka sloga” zamijeni ”Moja kapa sa tri roga, borimo se protiv Boga”. Djeca su to pjevala. Učestala su nasilja nad onima koji su se držali po strani. Počeo je mrak gutati ljude, što je potrajalo sve do nekoliko godina nakon rata.

Moj otac nije se priklonio naivnoj propagandi nemogućih obećanja, a kao vjernika, koji čak ima sina u sjemeništu, osobito je odbilo propovijedanje ateizma. S Tuđmanom seniorom nije se više vidio; juniora nije ni poznavao. Postao je ”neprijatelj naroda”.

Zagorci nisu išli u ustaše. Vidio sam u Trgovišću samo dvojicu domaćih u ustaškim časničkim odorama: mjesnog liječnika Pinjuha, Hercegovca, i studenta prava Stjepana Šumarića, sina župnikove domaćice. Inače smo ustaše vidjeli samo kad bi zajedno s Nijemcima išli u akcije protiv sporadičnih grupica partizana po selima.

(U Tuđmanovoj biografiji Darka Hudelista nalazim da je spomenuti Šumarić godinama bio u najprisnijim odnosima s obitelji Tuđman, a Franjo je sam piscu ispripovjedio kako mu je Šumarić bio najbolji prijatelj. No u isto vrijeme on je, u ”spisku” 38 neprijatelja NOB-a što ga je prosinca 1942. uputio partijskom Povjerenstvu u Zagrebu, naveo Šumarića kao ”zakletog ustašu” i ”vatrenog hitlerovca”).

Kad sam u travnju 1946. došao kući na rane ratne praznike saznao sam da se stari Tuđman ubio. Govorilo se kako je prvo ustrijelio svoju ženu, onda sebe. Istom mnogo kasnije čuo sam opširniju priču.

Godine 1971. išao sam iz Zagreba u Dubrovčan da za katolički časopis Kanu intervjuiram popularnoga umirovljenog liječnika dr. Jurja Hrenčevića, o njegovu dugogodišnjem djelovanju po zagorskim selima. U vrijeme rata i poslije službovao je u Velikom Trgovišću.

Nakon smrti bračnoga para Tuđman susjedi su prvo pozvali njega u izvid. Ispripovjedio mi je – dakako ne za objavu – kako je u kući našao mrtve Stjepana i Olgu Tuđman u krvi. Stjepan je u ruci držao neki papir, on ga je uzeo i spremio u džep.

Bilo je to Tuđmanovo oproštajno pismo. Napisao je da ne želi više živjeti – zbog terora i pljačke što je ova država donijela narodu; to nije ono za što se on borio.

Dr. Hrenčević mi je kazao da je taj papir priložio dvama svescima svoga dnevnika koji je vodio onih godina, kad je često morao ići okolo po selima na izvide ubijenih ljudi, likvidirane u noći od nepoznate ruke.

Dnevnike je dao sinu, koji živi u inozemstvu (mislim u Italiji), i osigurao je novac da se njegovi zapisi jednom, u slobodnim prilikama, objave kao knjiga. Nažalost, do ponovnog otkrića Hrenčevićevih bilježnica niti objave nikada nije došlo.

Prva prilika da Franji Tuđmanu o tome progovorim pružila mi se istom tridesetak godina kasnije, u lipnju 1990.

Na njegov poziv doputovao sam u Zagreb iz Londona, prvi put nakon 17 godina emigracije. Letio sam JAT-om, s poprilično tjeskobe: ako bi avion iz nekog razloga skrenuo prvo u Beograd, ne bi me kao političkog neprijatelja ni Tuđman ni itko izvukao iz neke rupe u koju bi me ondje pospremili.

Tuđman me je na preporuku nekih ljudi pozvao na razgovor o organiziranju hrvatske izvještajne agencije, koja bi preuzela ulogu Tanjuga u informiranju hrvatske televizije i novinstva. Primio me je u baroknom okružju Visoke ulice, gdje je imao sjedište kao predsjednik tada još Socijalističke Republike Hrvatske.

Improvizirao sam mu nekoliko načelnih ideja i osnovnih pretpostavki da se tom pothvatu pristupi. Nije imao pitanja ni prigovora. Rekao mi je da bi mene imenovao ravnateljem i urednikom agencije, a za glavnog pomoćnika dao bi mi jednoga jugoslavenskog dopisnika iz Australije. Taj se doduše istaknuo pisanjem protiv tamošnjih Hrvata, ali ”bi pokorno slušao, jer ima putra na glavi”.

Na kraju me je predao Milovanu Šiblu, ministru također improviziranog ministarstva informiranja. Ovaj je zatražio da mu u točkama napišem svoju zamisao o organiziranju agencije – koliko ljudi, koja sredstva, tehnologija, prostorije i ostalo, a treba početi djelovati u najkraćem roku. Sutradan sam mu donio tri tipkane stranice.

Vjerovao sam da će Tuđmanu, pogotovu kao povjesničaru, biti zanimljivo čuti nešto nepoznato o okolnostima vlastite obiteljske tragedije, to jest o postojanju oproštajnog pisma i rukopisnih zapisa doktora Hrenčevića.

Tek što sam počeo govoriti, on je planuo i zajapuren povikao: ”Sve je to laž!”. Počeo mi je tronutim tonom govoriti kako mu je upravo nekidan došao čovjek iz Jakovlja koji je ubio njegova oca, po nalogu Ozne, zbog očeva hrvatstva.

Taj da mu je plačući predao hrvatski grb koji je prilikom ubojstva skinuo sa zida u kući njegovih roditelja. Reče mi kako nikada u životu nije bio toliko potresen kao u trenutku te ispovijesti ubojice.

Umah sam uvidio kako sam grdno promašio, nagazio na opasnu emotivnu minu. Nisam još znao da je o toj drami s čovjekom iz Jakovlja bilo pisano u Vjesniku, gdje je Tuđman istom pričom oštro odbacio nečije pisanje o samoubojstvu njegovih roditelja. Promucao sam nekakvu ispriku i priči je bio kraj.

U toj prigodi nije bilo riječi o našem prethodnom susretu, prije 12 godina, u Kölnu. Sada je preda mnom sjedio kao na tronu sasvim drugi čovjek, s nastupom, manirama i načinom govora što odaju svijest o vlastitoj veličini.

Onaj Tuđman tada djelovao je pomalo ustrašeno, razgovarao je s četvoricom nas emigranata, osnivača novoga politički-kulturnog časopisa Poruka, kao s ljudima u koje se mora pouzdavati za svoju sigurnost i čiju pomoć treba za kontaktiranje političkih osoba u inozemstvu.

Sada nije bilo riječi ni o njegovim knjigama i brošurama koje smo vani širili, u izdanju londonske ”Nove Hrvatske” i švedskog nakladnika Bokatron. Ja sam dizajnirao naslovnice; kolega Gojko Borić, u čijem domu u Kölnu smo se susreli, preveo je na njemački njegovu knjigu ”Velike ideje i mali narodi”. Sada, u novoj situaciji izlazećega sunca Tuđmanove povijesne veličine, bile su to prošle trice.

Za taj Tuđmanov put ja sam obradio dvije lažne putovnice. Za njegov put Europom pribavio ih je Branko Salaj u Švedskoj, a ja ih prepravio promjenom fotografije i nekih podataka. Svoju jugoslavensku dao je iseljenik Josip Mataija, a švedska je bila na ime Tage Andersson (taj je na nevolju bio 20 centimetara niži, i Tuđman se tada ljutio što taj podatak nismo promijenili, pa se morao kod raznih kontrola sav skutriti).

U pauzi kölnskog razgovora Tuđman me je pozvao na stranu pa me upitao bih li mu mogao tako napraviti i vozačku dozvolu. On da je, za slučaj nekog prevrata, na crnoj listi za hapšenje ili likvidaciju i spasio bi se da sjedne u auto i skloni se preko granice u slovenskim Brežicama. Poslije sam premjeravao svoju negdašnju vozačku dozvolu, koja mi više nije trebala, ali ta nije bila u okviru mojih moći za preradu.

Kad sam tu svoju ”rabotu” nekoliko godina kasnije spomenuo u intervjuu za tjednik Nacional, državotvorni propagandisti digli su na mene kuku i motiku, jedni su tvrdili da lažem, drugi upozoravali kako ja evo sebe razotkrivam kao kriminalnog falsifikatora. A naručitelj i korisnik čist!

Tito se svojim krivotvorenim pasošem pohvalio u biografiji Vladimira Dedijera, Tuđmanovi krivi identiteti moraju biti zatajeni. (Da sam te putovnice snimio, možda bi nešto vrijedile za povijest, ovako ostaje tek moja prazna priča.)

Imao sam nekoliko neizravnih dodira s Tuđmanom 90-ih godina, kad sam se u Zagrebu bio okušao redom u četiri žurnalističke djelatnosti.

Branko Salaj, dugogodišnji kolega u emigrantskom izdavačkom poslu, postao je 1991. ministar informiranja te zamislio pokretanje tjednog lista na engleskom jeziku za informiranje stranaca o Hrvatskoj. Predložio je predsjedniku mene. Tuđman je odgovorio: ”Dobro, ali treba prije izvršiti nad njim sigurnosnu provjeru”. Poslije sam saznao nešto o toj provjeri.

Bliski rođak u Zagrebu kratko me je bio pohodio u Londonu za vrijeme Jugoslavije. Nakon toga došao mu je udbaš Pšeničnjak te ispitivao o meni. Predložio mu je da opet ode u London, da bi ih izvijestio o svim pojedinosti koje njih zanimaju. On više nije išao.

Nakon Salajeva prijedloga kaže mi rođak da mu je došao isti Pšeničnjak s jednakim pitanjima kao prije pet-šest godina za Udbu. Vještine profesionalnoga policijskog doušnika pokazale su se neophodnima i za sigurnost mlade slobodne neovisne Hrvatske!

Godine 1998. Salaj je bio direktor Hine, agencije za koju sam ja bio složio nacrt za njeno pokretanje. Predložio je opet Tuđmanu mene da pri agenciji osnujem ”novinarsku radionicu”. Kadar dobrim dijelom iz staroga Tanjuga trebalo je upoznavati s načelima svjetskog novinarstva, osobito istraživačkog, i mnoge upućivati u služenje informatikom.

Nakon što su u Hini eksponenti svemoćnoga Tuđmanova ”doglavnika” doktora Pašalića istisnuli Salaja iz agencije kao nedovoljno Hrvata, o meni je od istoga Pašalića Tuđman ”saznao” da radim za neku australsku tajnu obavještajnu službu. Tako sam otuda – i iz Hrvatske – ispario i ja.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Pet zakona ljudske gluposti
    •  Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
    •  Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
    •  Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
    •  Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
    •  Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
    •  Prijestupi mišljenja nekoć i danas
    •  Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
    •  Kad laž i korupcija dobivaju izbore
    •  ''Sveti kamen'' kao znak trajanja i nepromjenjivosti

> Svi tekstovi ovog autora