Titova Jugoslavija i holokaust (2)

Hrvatskoj historiografiji nedostaje prikaz međunarodnih inicijativa za kažnjavanje nacističkih zločina i uloga Jugoslavije u tim planovima. (Nesistematski prikaz nalazi se kod Martine GRAHEK RAVANČIĆ, Mađari kao neprijatelj. rad Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača;primjer: kotar Bjelovar ČSP, br. 1., 37.-52. Zagreb, 2012., ovdje 39-41.).

Saveznici su od 1941. godine, čim su se proširile glasine o brutalnostima Nijemaca u Poljskoj (Poljska je bila “probni poligon za okupacijsku vlast u Jugoslaviji” Włodzimierz BORODZIEJ, „Hitleristische Verbrechen“. Die Ahndung deutscher Kiregs-und Besatzungsverbrechen in Polen. U: N. FREI; Transnationale Vergangenheitspolitik. 399- 428, ovdje 399.) i u Sovjetskom Savezu, osmislili obračun s ratnim zločincima – okupili su emigrantske vlade okupiranih zemalja u cilju zajedničke akcije kažnjavanja nacističkih zločinaca odmah nakon prestanka rata.

U drugom ću dijelu feljtona predstaviti akcije tadašnje međunarodne zajednice i analizirati doprinos Jugoslavije. Nju je tada još predstavljala emigrantska vlada sa sjedištem u Londonu.

Dana 7. ožujka 1945.godine uspostavljena je vlada Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ) zahvaljujući priznanju Velike Britanije, koja je preuzela ulogu i mandat emigrantske vlade i kao članica antihitlerovske koalicije (skup zemalja žrtava Hitlerove agresije u kojima je djelovao autohtoni pokret otpora).

AVNOJ je također donio odluku o kažnjavanju ”ratnih zločinaca” i stvorio potrebne instrumente: policiju, Komisiju za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, te sudstvo. U fokusu mojeg istraživanja bio je rad Komisije za utvrđivanje zločina – jer sam se pitala jesu li jugoslavenski pravnici bili upoznati s projektom istrebljenja Židova i jesu li činjenice o ustaškim koncentracijskim logorima znali primjereno vrednovati

Međutim, taj se automatizam ”sudara” s odlukom AVNOJ-a donesenom na 2. zasjedanju 29. – 30. 11. 1943. godine kojom je cjelokupni pravni sustav bivše Jugoslavije proglašen ništavnim. Kako je vlada DFJ ”pomirila” to AVNOJ-sko derogiranje ovlasti emigrantske vlade s preuzetim obavezama, koje je stvarno preuzela, to nisam mogla zaključiti iz literature hrvatskih historiografa (Ljubomir BOBAN; BOBAN Ljubomir, Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade 1941-1943l. Zagreb 1988.,osobito 239, 277, 282.), a to nije tematizirano ni u prikazu povijesti moderne Jugoslavije Marie-Janine Calic (Marie-Janine CALIC, Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert. München 2010.). Građa u Hrvatskome državnom arhivu, na čije se fondove oslanjam, sadrži samo one dokumente međunarodnog značaja koji se tiču politike Narodne (Socijalističke) Republike Hrvatske.

AVNOJ je također donio odluku o kažnjavanju ”ratnih zločinaca” i stvorio potrebne instrumente: policiju, Komisiju za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, te sudstvo.

U fokusu mojeg istraživanja bio je rad Komisije za utvrđivanje zločina – jer sam se pitala jesu li jugoslavenski pravnici bili upoznati s projektom istrebljenja Židova i jesu li činjenice o ustaškim koncentracijskim logorima znali primjereno vrednovati.

Uvjerila sam se da je Zemaljska komisija znala za progon Židova, Srba i Roma – o tome postoji poseban elaborat autora dr. Pavla Vinskog (HDA HDA, ZKRZ, Mikrofich Z-2943., Glavni  urudžbeni zapisnik (GUZ) br. GUZ 2235/15-45).

U suđenjima su židovske žrtve (romskih svjedoka nisam uspjela pronaći) dobile lice i profil. No, znanje i iskustva povratnika iz koncentracijskih logora i preživjelih iz logora smrti Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača nije koristila za posebna suđenja, poput njemačkih poznatih pod nazivom Auschwitz-Prozesse.

U Hrvatskoj tome nema pravosudnog pandana. Vlasti su popisivale povratnike iz logora, ali se nisu zanimale za njihove sudbine; popis u fondu ”Zemaljska komisija za repatrijaciju” u rubrici ”dolazi iz/vraća se iz” sadrži napomenu ”logor u Njemačkoj” ili ”logor u inozemstvu” (HR HDA. Zemaljska komisija za repatrijaciju (sin. HR HDA, ZKRH, fond br 1514).

Utoliko je važnija zbirka sjećanja izdanih Jasminke Domaš. Za slovenske Židove-žrtve holokausta svjedočanstva su skupile Irena Šumi i Hannah Starman (Irena ŠUMI – Hannah STARMAN, Slovenski Judje. Zgodovina in Holokavst. Maribor 2012. Iste: Slovcenski Judje. Zgodovina in Holokavst. Dopoljna in prepravljena izdaja. Maribor 2013.) te Meliha Fajić (Meliha FAJIĆ, Izumiranje judovske skupnosti v slovenskem prostoru po drugi svetovni vojni – vzroki izseljavana v Izrael. Diplomsko delo Koper.2009., 72-84. ).

Zaključno ustvrđujem da komunistička Jugoslavija problem prevladavanja prošlosti nije prepoznala kao moralnu obavezu.

Jugoslaviji je stalo do radikalnog obračuna s predstavnicima prošlosti, kao da povijest počinje s oslobođenjem kao nultom točkom. Međutim, demokratske države Zapada odlučile su se na preispitivanje i prevladavanje vlastite prošlosti – više ili manje iskreno

Jugoslaviji je stalo do radikalnog obračuna s predstavnicima prošlosti, kao da povijest počinje s oslobođenjem kao nultom točkom. Međutim, demokratske države Zapada odlučile su se na preispitivanje i prevladavanje vlastite prošlosti – više ili manje iskreno (O tome v. N. FREY, Transnationale Vergangenheitspolitik i primjere za Njemačku, NjDR, Austriju Francusku, SSSR, ČSSR i Poljsku).

U tom procesu morale su se suočavati s pitanjem odštete žrtvama. Ono što je Zoran Janjetović pokazao o držanju Jugoslavije, napose u pregovorima sa Saveznom Republikom Njemačkom (Zoran JANJETOVIĆ, Od Auschwitza do Brijuna. Pitanje odštete žrtvama nacizma u jugoslavensko-zapadnonjemačkim odnosima. Zagreb 2007., 13,14.19-25), mogla sam zaključiti iz dokumenata o unutarjugoslavenskim aktivnostima: Jugoslaviji nije stalo do individualnih žrtava – unatoč svečanom uvjeravanju da namjerava kazniti zločince”iz poštovanja prema žrtvama” (Riječi jugoslavenskog predstavnika dr. Slovena Smodlake u Glavnom stožeru. Dr. Sloven Smodlaka (r. 1920. g.u Pragu) bio je sin prvog ministra inostranih poslova u vladi DFJ. Prije toga je surađivao s emigrantskom vladom u Londonu i s Janom Masarykom, koji mu je pružao korisne informacije o namjerama Britanaca s Jugoslavijom: Tako je Smodlaka od Masaryka saznao da Saveznici planiraju iskrcavanje svoje flote u Dalmaciji. Samo KRSTEN, Volá Londŷn: Slovenija in Slovenci v londonskih govorih Jana Masaryka.  www.dlib.si/stream/URN:NBN:SI:DOC-SN85ZIUH/79ff0a6a-fe96-45bc…/PDF Razprave in gradivo. Ljubljana 2003., sl.42. 219-221. Berislav JANDRIĆ, Prijepori saveznika oko zahtjeva Jugoslavije za izručenjem osumnjičenih za ratne zločine iz savezničkih izbjegličkih logora u Italiji 1945– 1947. u: Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, Jg. 38, H.2, S. 373–716: www.hrcak.srce.hr/file/11732).

Državni, partijski, politički interesi (uključivši interese partijskih funkcionara i simpatizera) imali su visok prioritet u odnosu na potrebu pomoći žrtvama (u međudržavnim pregovorima s državama i saveznicima važnije je bilo ”ukeširati” strani novac za državnu blagaju.

Kako su se žrtve nosile s iskustvom da će bespravno oduzeta imovina i u komunizmu ostati sredstvom kazne i da će žrtve pravno biti izjednačavane sa zločincima zabilježile su Irena Šumi i Hannah Starman u spomenutom zborniku ”Slovenski Judje. Zgodovina in Holokavst” (Irena ŠUMI – Hannah STARMAN, Slovenski Judje.Zgodovina in Holokavst. Maribor 2012.Dopolnena in pripravljena izdaja. Maribor 2013.; V. Boris HAJDINJAK, Holokavst med Jadranskim in Baltskim morjem. Družini Singer in Kohnstein iz Maribora. 135-243. Hannah STARMAN, Boj za povrnitev lastnine: Zgodba Yoela Shacharja. 295-345.; Renato PODBERŠIČ, Damjan HANČIČ, Povojne zaplembe judovskega premoženja. Na nav. mj. 285-294).

Podršku mojoj (prije formuliranoj – Anna Maria GRÜNFELDER, Repatrijacija raseljenih osoba (”Displaced Persons“). Esej za sudjelovanje u Književnom konkurzu Saveza Jevrejskih opština Srbije“ 2015. godine; i ista, Die Repatriierung von ”Displaced Persons“, u: Südostforschungen, Regensburg 2016 (u pripremi)) tezi da je i Jugoslavija težila etničkoj homogenizaciji pronalazim i u povjesničara koji se bave Čehoslovačkom (K KOČOVA Kateřina/Jaroslav KUČERA, ”Sie richten statt unser und deshalb richten sie hart.“ Die Abrechnung mit deutschen Kriegsverbrechern in der Tschechoslowakei. In ”FREI; Transnationale Vergangenheitspolitik 438-51, ovdje 444.- BORODZIEJ Włodzimierz, ”Hitleristische Verbrechen“. Die Ahndung deutscher Kriegs-und Besatzungsverbrechen in Polen. U: N. FREI; Transnationale Vergangenheitspolitik, 399- 428, ovdje 409) i Poljskom nakon sloma nacističke vladavine.

U državama koje su trpjele zbog nacističke okupacije protjerivanje Nijemca odgovaralo je potrebi zajednice za osvetom, a oduzimanje njihove imovine uvjerenju da se njemačkom imovinom (u manjoj mjeri talijanskom i mađarskom) naplaćuju ogromne gospodarske i materijalne štete.

Državni, partijski, politički interesi (uključivši interese partijskih funkcionara i simpatizera) imali su visok prioritet u odnosu na potrebu pomoći žrtvama (u međudržavnim pregovorima s državama i saveznicima važnije je bilo ”ukeširati” strani novac za državnu blagaju

Znanstvenih radova vezanih uz postupke jugoslavenskih vlasti glede uklanjanja nasljeđa okupacije ima obilje: dok su oni iz razdoblja prije raspada Jugoslavije bili fokusirani na apologetiku ”iseljavanja” Nijemaca i na opravdavanje sudskih postupaka komunističkih sudova protiv istaknutih ličnosti ustaškog režima (Jandrić, Berislav, Kontroverze iz suvremene hrvatske povijesti. Osobe i događaji koji su obilježili hrvatsku povijest nakon Drugoga svjetskog rata .Zagreb 2006.; Vladimir DEDIJER; Stanojević, Branimir B., Alojzije Stepinac zločinac ili svetac (Dokumenti o izdaji i zločinu). Beograd 1985.; Dedijer, Vladimir, Jasenovac: Das jugoslawische Auschwitz und der Vatikan, Freiburg 1993; o hrvatskim vojnicima u Wehrmachtu: 1941-1945.Ch.Links Verlag, Berlin, 1.Auflage 2007, 106-109), stručna literatura nastala u Republici Hrvatskoj usredotočena je na partizanske zločine nad poraženim snagama Osovine, te na komunističko sudstvo i montirana suđenja te nepravedne ocjene.

To vrijedi podjednako za hrvatsku kao i za slovensku historiografiju (da se usredotočim na te dvije republike, sad države, koje su se u bivšoj Jugoslaviji morale boriti protiv stigme kolaboracije).

Velik je broj radova o ”bleiburškim žrtvama” (pars pro toto za sve masovne grobnice i mjesta bespravnog likvidiranja pripadnika pobijeđenog režima) kao i o ”križnim putovima” (ovaj kršćanski pojam rabi se, bez kritičkog promišljanja, za sudionike marševa smrti na kojima su morali krenuti pripadnici ustaških i inih nekomunističkih postrojbi i civili nakon što su ih britanske vlasti izručile Titovim partizanima).

Zaključila sam da holokaust nije dobio primjereno mjesto u ”kulturi sjećanja” u Titovoj Jugoslaviji. Ni u pravosuđu ni u tretmanu žrtava.

Pitanje izbjegnute restitucije imovine oduzete Židovima-žrtvama progona znači nastavak njihove obespravljenosti i obezvlašćenosti.

Smatram stoga opravdanim govoriti o profaniziranju holokausta – profaniziranom zbog ideološki diktirane ”uravnilovke”. Iako je holokaust prepoznat kao zločin sui generis, metode ophođenja s njegovim žrtvama ne odražavaju pijetet.

Tako se dogodilo da holokaust više nije tretiran jedinstven događaj, nego kao skup zločina, jednog nalik drugome.

Nestaje i iz stručne literature kao osamljen povijesni događaj.

Iz tog prevrednovanja slijedi i odnos nove Jugoslavije prema Židovima i prema Romima, dvjema skupinama koje su bile određene za istrebljenje, a koje su tek silom prilika opstale.

Summary

”In honour of the victims of Nazi and Fascist Regimes”, the author excises and extrapolates, on basis of diplomatic and law documents (from the Croatian State Archive in Zagreb and Rijeka, as well as from the Archive of the Republic of Slovenia) the commitment of the Yugoslav communists to annihilate the legacy of the Nazis, as well as of the Italian fascists and their satellite regimes in Yugoslavia.

At the aim to sharpe out radical discontinuity with the ”Ancien Regime” and their laws of immorality and inhumanity, the victims of the Ustasha-regime faced visions of a new, systematic and systemic annihilation of right ad justice.

While the main actors and protagonists of the horrendous war crimes, committed all over Europe, succeeded to escape and come out with any punishment and responsibility, their victims had to bear twofold annihilation of their rights, at the aim to regain not merely naked life, but a minimum of material sustainment: Prosecuted during nazi occupation and by the Ustasha for race, in the new Yugoslavia they were – decorated and honoured as partizans, acknowledged as victims, victimized, but also discriminated as ”capitalists” and ”class-enemies”: In fact they found them at the same step of responsibility for all the crimes like groups collectively accused of collaboration, treason, plot and war crimes: the Yugoslav-German minority.

While the prewar-democratic countries committed themselves in the fight for punishment of the planners and executors of nazi war crimes, the Yugoslav communists, drunken by victory and revenge, the very victims were forced to lead improbable and painstaking battles with a legal regime which refused to recognize their tragedies – unless the authorities were completely informed and had every opportunity to learn about the unique life trajectory.

These battles for their legal inheritance had to continue also after the Fall of 1990, in formally democratic states: One of the testimonies concluded bitterly: The laws seem to be created how to avoid restitution, more than to prove satisfaction to the surviving victims. So it must be stated that Holocaust has been denied until today – in Slovenia as well as in Croatia.

(Kraj feljtona).

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora