Testamentarne misli Amosa Oza (2)

U eseju ”Pozdrav fanaticima” Oz propituje ”prirodu fanatizma i načine njegovog iskorjenjivanja”, i to ne samo zato što se židovstvo, uključujući i samu državu Izrael, po svoj prilici nikad nije nalazilo u tolikoj kušnji da kapitulira pred fanatizmom, nego i zato što je fanatizam iznova postao najveća prijetnja ljudskoj civilizaciji općenito.

Podsjećajući nas da ”ekstremistički islam nema nikakav monopol na nasilni fanatizam”, štoviše da fanatizam, ”mnogo drevniji od islama, stariji i od kršćanstva i od judaizma”, spada na ”nepromjenjivu srž ljudske prirode”, Oz se ne susteže priznati da je i sam u djetinjstvu prošao bolnu, ali ljekovitu preobrazbu od ”cionističko-nacionalističkog fanatika, malenog, uvijek u pravu, gorljivog i ispranog mozga”, ”slijepog za bilo koju tvrdnju izvan židovsko-cionističke priče”, ”gluhog za bilo koji argument, koji je prijetio toj priči”, u izdajnika zbog prijateljevanja s neprijateljskim vojnikom, zbog ”iskustva proširenja svijeta”, zbog spoznaje da se stvari ”mogu vidjeti i na potpuno drugi način”, zbog otkrića da ”život ponekad posjeduje dvostruko lice”, zbog odvažnosti za promjenu: ”Nakon mnogo dana polako sam pronašao utjehu u misli da je izdajnik u očima fanatika onaj koji se usuđuje promijeniti”.

Koliko je ta transformaciji bila formativna za mladog Oza, budućeg ”stručnjaka za komparativni fanatizam”, kako u eseju ”Pozdrav fanaticima” naziva samog sebe, govori činjenica da je o njoj ostavio i književno svjedočanstvo u romanu ”Pantera u podrumu” (Usp. Fraktura, Zagreb, 2010.), a esej ”Pozdrav fanaticima” mogao bi se s pravom nazvati i Ozovom komparativnom studijom fanatizma.

Naravno, sve to Ozu omogućuje vješto detektiranje žudnji ljudskog bića, koje ga čine tako prijemčivim za fanatizam, prije svega ”žudnju za jednostavnom formulom spasenja”, žudnju ”za jednostavnim odgovorima, odgovorima u jednoj rečenici, odgovorima koji bez kolebanja upiru prst u krivce za sve naše patnje, odgovorima, koji nam jamče da će, ako zatučemo i spalimo sve zlikovce, sva naša nevolja ispariti”.

Djelomična cjepiva protiv fanatizma

Ništa manje pronicljivo, Oz nam iz stranice u stranicu eseja ”Pozdrav fanaticima” podastire korisne uvide u mehanizme, koji vladaju umom i dušom fanatika:

”Fanatik je zapravo čovjek koji zna brojiti samo do jedan. I skupa s tim, i bez proturječja, fanatik gotovo uvijek naginje tome da se utabori u užitku neke gorko-slatke sentimentalnosti načinjene od smjese vatrenog gnjeva i ljepljiva samosažaljenja. Ona ili on uvijek radije ‘osjećaju’ nego misle. Smrt, njihova i drugih ljudi, opsjeda i zadivljuje maštu fanatika. Često je cijeli ovaj svijet ogavan i prezren u njegovim očima, i on se iz njega želi što prije izbaviti (te sa sobom povesti i druge ljude – što više, to bolje).

Fanatik žudi što prije zamijeniti ovaj zli svijet nekim ‘boljim svijetom’, ‘kraljevstvom nebeskim’ sa sedamdeset dvije djevice dodijeljene mu tamo za nagradu i naknadu za žrtvovanje vlastitog života ili bez njih. Zato se, ne jednom, u fanatika ‘kraljevstvo nebesko’ vizualno pojavljuje u raznoraznim nijansama sladunjavog kiča. Konformizam, slijepi hod po uhodanoj brazdi, pokornost bez promišljanja i kritičkih opaski, tako često rasprostranjena čežnja da se pripada ujedinjenoj i kompaktnoj masi ljudi, to je kamenje od kojeg je sazdana duša fanatika.”

No koliko god uspješno raskrinkavao fanatikova uvjerenja i vrijednosti, naročito fanatikovu ”bezuvjetnu ljubav” i spremnost na samožrtvovanje, pa i beskrupulozne (emocionalne) manipulacije svojstvene fanatičnom umu, koje nerijetko smišljeno oslovljavaju baš djetinju stranu ljudske duše svakoga od nas, koliko god nas upozoravao s pravom na obitelj kao mjesto u kojem se začinje fanatizam i na veoma zaraznu narav fanatizma – većina fanatika na svijetu su antifanatici – Oz se ne zadovoljava tom kritičkom gestom prijeko potrebne dekonstrukcije nego nam podastire i nekoliko ”djelomičnih cjepiva protiv fanatizma”.

Svjestan da u glavi fanatika vlada ”spoj bezosjećajnosti, sentimentalnosti i nedostatka mašte”, Oz nam kao ”djelomično cjepivo protiv fanatizma” preporučuje da fanatika prisilimo da samom sebi predoči ostvarenje vlastitog slogana – ”Moramo uništiti sve zlotvore.” – ”da zamisli zločin do pojedinosti i vidi samog sebe u ulozi ubojice beba”, jer će fanatik ”možda ponekad – samo ponekad” osjetiti ”neki sram, blago oklijevanje”, možda će se ponekad odjednom ”na njegovu neprobojnom fanatizmu otvoriti mala pukotina”.

Svjestan da to nije čudotvoran lijek, Oz se i pored toga nada da će uključenje mašte i prisila ”da iz neposredne blizine pogleda patnju žrtve” poslužiti kod većine fanatika ”kao protuotrov apstraktnoj okrutnosti koju nose slogani poput ‘Smrt Arapima!’ ili ‘Smrt Židovima!’ ili čak ‘Smrt fanaticima!’.” Naprosto, zaključuje Oz, ”pobiti sve Arape mnogo je jednostavnije no ubiti jednu arapsku bebu, žednu bebu koja grli tvoju nogu i uplakana te moli da joj daš malo vode jer su joj usta užasno suha”.

Međutim, Oz se tu ne zaustavlja, dapače smatra da čak i iskonski poriv čovjeka da zaviri ”iza nabitih škura onog drugog”, da komparira svoje osobne tajne s tajnama drugoga, svoju vlastitu intimu s intimom drugoga, možemo iskoristiti kao ”antitijelo fanatikovoj požudi za ubijanjem različitosti između sebe i onog drugog, da bi taj postao isti kao on”.

Protuotrov za fanatizam

Dakle, Oz u razbuktavanju fascinacije različitošću ljudskih bića, bilo putem književnosti bilo putem ogovaranja, a u svrhu zadovoljenja čovjekove iskonske znatiželje i mašte, vidi važan protuotrov za fanatizam.

Uostalom, ako se prepustimo u nama duboko ukorijenjenoj znatiželji, pa se s vremena na vrijeme, pa čak i u trenucima gnjeva i gnušanja, upitamo što bi bilo da sam on ili ona, ili oni, ako se na tren stavimo u kožu druge osobe kako bismo razumjeli ili osjetili što postoji u njegovom ili njezinom prostoru, što postoji s druge strane rijeke, što drugima prolazi kroz glavu, kako se osjećaju, kako izgledam u njihovim očima, koliko je duboka rijeka koja nas razdvaja…, ako se prepustimo iskonskom zovu znatiželje nije nemoguće da će ponovno podsjećanje na našu zajedničku ljudsku narav, naše zajedničke snove, strahove i želje, naročito zajedničku izručenost boli i ranjivosti, olabaviti uzde fanatizma, koje nas sapinju.

Dakako, učinkovitim antitijelom protiv fanatizma Oz smatra i humor, naročito ”humor na vlastiti račun, spremnost da se smijemo sebi samima”. Humor stvara svojevrsnu krivinu koja omogućuje da barem na tren stare stvari vidimo u novom svjetlu, sebe onako kako nas vide drugi. Ta nas krivina poziva da ”ispušemo vreo zrak nadutosti od pretjerane samouvaženosti”. Humor nas spušta na zemlju, sprda se s našom ”stopostotnom čistotom, neupitnom svetosti i nedodirljivosti”, nagriza našu ”važnost i uvaženu veličinu”. Jednom riječju, humor na vlastiti račun učinkovito ubija pritajene klice fanatizma u nama.

Otpornost bake Šlomit na fanatizam

Na koncu, prizivajući sjećanje na svoju baku Šlomit, Oz nam raskriva kako je važno cjepivo protiv fanatizma ”i u osobnoj volji da ponekad bivamo u otvorenim situacijama koje ne završavaju zatvaranjem kruga s jednoznačnim zaključkom ili da živimo s pitanjima i izborima čiji se zaključak krije daleko iza uzburkanog obzorja”.

Posvemašnju otpornost bake Šlomit na kušnje fanatizma Oz objašnjava njezinim poznavanjem tajne ”bivanja u otvorenoj situaciji”, a možda čak i njezinim poznavanjem ”čarolije otvorenih situacija, užitka raznolikosti i obilja koji se stvara u suživotu u susjedstvu ljudi koji su različiti od nas, koji gaje drugačija uvjerenja od nas i njeguju sasvim drugačije običaje”.

Svoju komparativnu studiju fanatizma, predmet koji bi, prema Ozovom mišljenju, trebalo bez oklijevanja uvesti u sve škole, autor završava uvidom da je za nas ljude najbolje da ostanemo poluotoci i ne pokleknemo pred zahtjevima fanatika da se ”smanjimo u tijelo nacije, vjere, pokreta”, odustajući i od posljednjeg ”zrnca privatnosti”:

”Najbolje je da se svaki dom, svaka obitelj, svaka zajednica, društvo i država, svaka ljudska veza, a ponajviše ljubavna i roditeljska, ostvaruju kao susret dvaju poluotoka, dviju peninsula: biti blizu, ponekad čak i vrlo, vrlo blizu, no bez poništavanja. Bez umanjivanja. Bez odustajanja od jastva.” A to pak znači da smijemo utjecati na druge, sve dok ih pritom ne pokušavamo udarati, ”utjecati, a ne gnječiti onog drugog sve dok ne stane u naš kalup, prestane biti netko drugi i postane naše kopija ili naš satelit”.

Oz se cijelog života nepokolebljivo zalagao za kompromisno – pošteno i miroljubivo – rješenje sukoba Palestinaca i Izraelaca. To je zalaganje prožimalo, u većoj ili manjoj mjeri, ne samo sva njegova književna ostvarenja nego i sve njegove javne nastupe.

Esej ”Snovi kojih se treba što prije osloboditi” predstavlja svojevrsni rezime Ozovih cjeloživotnih nastojanja oko kompromisnog rješenja sukoba Palestinaca i Izraelaca, ono bitno podcrtano i izrečeno još jednom u predvečerje života i u strahu zbog budućnosti, naslućene mogućnosti da bi se Izrael mogao do kraja izobličiti u ”vladavinu diktature židovskih fanatika, rasistički obojenu diktaturu, diktaturu koja će željeznom rukom tlačiti i Arape i Židove koji joj se suprotstavljaju”.

Jednako kritičan i spram židovske i spram palestinske politike nadahnute fanatizmom, Oz je svoja zalaganja oko mira i pomirenja Arapa i Židova sačuvao i od kušnji moralističke politike i od kušnji realpolitike, što ga je činilo ne samo sposobnim unijeti jasnoću u iznimno složenu i zamršenu povijest sukoba Arapa i Židova nego i s uvjerljivim argumentima nuditi održivo rješenje u duhu poštenog i miroljubivog kompromisa. Monumentalno svjedočanstvo tome predstavlja i Ozov esej ”Snovi kojih se treba što prije osloboditi”, mogli bismo reći Ozov politički testament.

Tragedija pravde suočene s pravdom

Ne dovodeći ni na tren u pitanje svoju ljubav prema Izraelu, Ozu ne predstavlja problem na diferenciran način promatrati i borbu Arapa i borbu Izraelaca i doći do zaključka da se i na jednoj i na drugoj strani istodobno vode dva rata, opravdan i pokvaren, da je i jedna i druga strana istodobno i doktor Jekyll i mister Hyde, i da je baš to ”izvor nelagode, zbunjenosti i trivijalnosti, u nas i u čitavom svijetu” kad se spomene sukob Palestinaca i Izraelaca.

Opravdanim ratom Palestinaca Oz smatra borbu za prekid okupacije i pravo na nacionalnu nezavisnost, pravo da ”budu slobodan narod u svojoj državi”, a pokvarenim ratom ”rat fanatičnog islama”, rat kojim dominira ”fanatična težnja uništenja izraelske države kao države židovskog naroda i države svih građana koji žive u njoj”.

Opravdanim ratom Izraelaca Oz pak smatra rat za pravo židovskog naroda da slobodno živi u svojoj zemlji, a pokvarenim ratom ”rat koji podjarmljuje, nanosi nepravdu i tlači”, a svrha mu je ”dodati još dvije-tri sobe našoj kući na račun naših palestinskih susjeda, oteti njihovu zemlju i spriječiti njihovo pravo na slobodu.”

Jedini izlaz iz tog zamršenog sukoba, isprepletenosti opravdanih i pokvarenih ratova na obje strane, Oz vidi u kompromisu, koji bi se ogledao u dvije države:

”Potrebne su nam dvije države. Nakon nekog vremena možda će se dogoditi suradnja, zajedničko tržište, federacija. No u prvoj fazi Izrael mora biti kuća za dvije odvojene obitelji, jer mi, izraelski Židovi, ne idemo nikamo iz svoje zemlje. Nemamo kamo otići. A ni Palestinci nikamo ne idu, jer ni oni nemaju kamo otići. Zavada između nas i Palestinaca nije neki hollywoodski kaubojski film u kojem su dobri protiv zlih, već tragedija pravde suočene s pravdom. To sam napisao prije gotovo pedeset godina i u to vjerujem i dan-danas. Pravda suočena s pravdom, a ponekad, nažalost, i nepravda suočena s nepravdom.”

Bilo bi dobro da Ozov vapaj dopre do kreatora izraelske i palestinske politike i, što je još važnije, njihovih regionalnih i globalnih političkih patrona, jer će odugovlačenje s takvim rješenjem, a pogotovo odustajanje od njega, dovesti do daljnjeg moralnog urušavanja i dominacije pokvarenog rata na obje strane.

A to će, kako nedvosmisleno upozorava Oz, dovesti ne samo do izobličavanja Izraela nego i cjelokupne židovske baštine u njezinu suprotnost, do Izraela i židovstva lišenog same srži židovskog, etosa nenanošenja boli i etosa ”gonjenja pravde” u korist potlačenih i slabih.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
    •  Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil
    •  Dorothee Sölle: Vjera i politika
    •  Nije se mirila s nepravdom u svijetu: Elizabeta Skobtsova
    •  Mistika otpora Thomasa Mertona

> Svi tekstovi ovog autora