Tajna i javna ljubav mitropolita Porfirija

Uskoro će se (13. srpnja) navršiti tri godine od ustoličenja oca Porfirija za mitropolita zagrebačko-ljubljanskog pa je predstavljanje njegove knjige intervjua i obraćanja Zagreb i ja se volimo javno (Prosvjeta, Zagreb 2017) dobar način da to i proslavimo.

Knjigom, koja obuhvaća javne istupe oca Porfirija u medijima od 4. srpnja 2104. do 31. siječnja 2016., otvorena su načela koja vode njegovu službu u Zagrebu i u Ljubljani, svojevrstan program što smo ga u ove tri godine imali prilike vidjeti kako se ozbiljuje.

Naime, u svojoj pristupnoj besjedi otac Porfirije je rekao da dolazi bez predrasuda i otvorena srca za praštanje, dijalog i pomirenje – svjedoci smo da to trajno govori i živi, samozatajno i dosljedno bez obzira na one koji su pripravni, sa sviju strana, na mostograditelje bacati kamenje.

Knjigom, koja obuhvaća javne istupe oca Porfirija u medijima od 4. srpnja 2104. do 31. siječnja 2016., otvorena su načela koja vode njegovu službu u Zagrebu i u Ljubljani, svojevrstan program što smo ga u ove tri godine imali prilike vidjeti kako se ozbiljuje

Nažalost, ovdje u Hrvatskoj, a zacijelo nije drukčije ni u Srbiji, gotovo da smo navikli mnoge pripadnike crkvene hijerarhije vidjeti tamo gdje se rađaju podijeljenosti, gdje se govori s osjećajem nadmoći o ljudima drugih uvjerenja i vjera, gdje se pokušava utjecati na politiku u ime vlastitih interesa kakvi se predstavljaju kao interesi naroda, gdje zalaganje za socijalna pravdu, za najsiromašnije, marginalizirane i diskriminirane nije prva briga. Kršćanstvo nerijetko postaje sinonimom za licemjerje.

Stoga gotovo da nam je teško povjerovati u iskrenost onih vjerujućih ljudi koji progovaraju iz mjesta koji daje raison d’être za postojanje religija. Potencijal religija jest golem, ali zanemarivan i nerijetko izdan. Do te mjere da nam se govor o bratskoj ljubavi, praštanju, miru i pravdi može činiti pukom utopijom.

No, evanđeoska utopija, kad joj se usudimo dati mjesta ponajprije u našem srcu i u našim mislima, prestaje biti tek utopijom te postaje snagom našega vlastitog života.

Jer: kako je znao govoriti otac Tadej Štrbulović, iguman i duhovan čovjek Pravoslavne crkve u Srbiji (preminuo 2003.): kakve su nam misli, takav nam postaje i život.

Doista, ljubav može postati javnom tek kad je učvršćena u tajnosti: u molitvi i u tišini srca (”Što na uho čujete, propovijedajte s krovova!“ /Mt 10,27/). Promjena svijeta u kakvom živimo u bolji, pravedniji svijet mira može se dugotrpno događati po toj ljubavi tek ukoliko počinje od mene, a ”moje je samo ono što dajem drugima“.

Riječi izgovorene, pa potom zapisane u ovoj knjizi, ne doživljavamo tek kao puke fraze, nego osjećamo da su utemeljene na evanđeoskoj i svetootačkoj osobno življenoj duhovnoj mudrosti, i za mene je upravo to dragocjenost knjige koja nas, premda ograničena žanrom, mnogočemu uči.

Ponajprije nas uči da se ono što kao dobronamjerni ljudi želimo: pokajanje i praštanje, dijalog i mir, da se sve to ne ozbiljuje isključivo ljudskim nastojanjima i strategijama – njima se bave razne politike – nego se dobiva na dar – politikom ljubavi, ili vjerničkim riječima: politikom Evanđelja.

Nažalost, ovdje u Hrvatskoj, a zacijelo nije drukčije ni u Srbiji, gotovo da smo navikli mnoge pripadnike crkvene hijerarhije vidjeti tamo gdje se rađaju podijeljenosti, gdje se govori s osjećajem nadmoći o ljudima drugih uvjerenja i vjera, gdje se pokušava utjecati na politiku u ime vlastitih interesa kakvi se predstavljaju kao interesi naroda, gdje zalaganje za socijalna pravdu, za najsiromašnije, marginalizirane i diskriminirane nije prva briga. Kršćanstvo nerijetko postaje sinonimom za licemjerje

Politikom kakva polazi od duhovnosti shvaćene kao zajedništvo ljudi u dobru, zajedništvo kakvo se dobiva na dar nepostavljanjem međusobnih prepreka, uvažavanjem slobode i istine svake osobe, razumijevanjem boli koju nose u sebi.

Mi sebe ozbiljujemo isključivo i samo u prostoru drugoga, dakle kao dijaloško biće čiji je izvor i temelj ontološki te koje se artikulira u svakodnevnom, posve konkretnom životu i odnosima.

Mir nije izvanjska kategorija, nego duhovo stanje. ”A ako imamo mir Božji u sebi, mirićemo se s drugim čovekom, s prirodom, sa sobom“. ”Ako se izmirimo s Bogom po prirodi stvari će se postići mir i na svim drugim planovima“: međususjedskom, političkom, ekumenskom, ekološkom, globalnom.

Mir je prirodna posljedica našega odnosa s Bogom, ili ako hoćete: s onim najdubljem u našem biću što nadilazi ograničenja naših uvjetovanosti. Kako kaže otac Porfirije: ”U Hristu se sve suprotnosti ukidaju – postoji samo bogatstvo različitosti pozvano da jedino po ljubavi u Hristu bude“.

Srpski i hrvatski narod bratski su narodi, ma što o tomu govorili sukobi u prošlosti, dnevna politika ili mediji.

No, budući da ni jedni ni drugi ne radimo iskreno na čišćenju vlastitih povijesnih pamćenja očekujući da to oni drugi prvi naprave, neprestance se vraćamo starim ranama iz kojih su mogući, ne daj Bože, budući sukobi.

I to ponajprije iz straha, straha koji je na različite načine, i objektivno i ponajviše subjektivno, prisutan u oba naroda te koji, nažalost, i na nesvjesnoj razini prenosimo narednim generacijama.

Razgovarati o prošlosti, nastojati naći zajedničku sliku o onom što se događalo, liječiti ratne i postratne traume, opraštati sebi i drugima, ne dopustiti političarima, medijima, susjedima i prijateljima da manipuliraju energijom naših strahova pretvarajući ih u nove mržnje i potencijalno nasilje – sve je to, dakako, potrebno.

Mir nije izvanjska kategorija, nego duhovo stanje. ”A ako imamo mir Božji u sebi, mirićemo se s drugim čovekom, s prirodom, sa sobom“. ”Ako se izmirimo s Bogom po prirodi stvari će se postići mir i na svim drugim planovima“: međususjedskom, političkom, ekumenskom, ekološkom, globalnom

Ali, ponajprije, svima nam je raditi na uklanjanju uzroka strahovima koji ”parališu pozitivne vrednosti i potencijale koje nosimo u sebi“. Ti uzroci nisu u drugima, ma kakvo zlo ili štete nam oni nanosili, nego – u nama samima.

Kako kaže otac Porfirije: ”Granice su samo u glavi i u srcu. Naše nije da dokazujemo da smo u pravu, nego da svojim životom svjedočimo ljubav i slobodu“. Ili drugi riječima: ”Ne smemo brojati tko je kome učinio više ili manje zla, nego tko je kome učinio više dobra“.

Sveti ljudi nisu sveti po tomu što njihova svetost zadivljuje druge, nego po tomu što im njihova svetost omogućuje da svakog čovjeka, unatoč njegovim ograničenjima, vide kao svetog, kao ikonu Božju, kako bi rekao otac Porfirije.

Brat ili sestra nije biološka, nego duhovna kategorija. Takva perspektiva oslobađa od prosuđivanja i osuđivanja drugih ljudi te je iz takve slobode moguće drugima sijati drugima dobro bez obzira bilo ono prihvaćeno ili ne.

Sveta ljubav jest bezobalna, a samim time i nužno raspeta ljubav čije svjedočanstvo nam nerijetko nedostaje u našim Crkvama i među nama… Svima nam je potrebna preobrazba, ”preumljenje“.

Otac Porfirije nas u knjizi poziva da imamo hrabrosti biti tko jesmo: Srbi, Hrvati, pravoslavni, katolici, ali prije svega ljudi: ukorijenjeni u obećanoj cjelovitoj, ozbiljenoj ljudskosti, ili vjernički rečeno: ukorijenjeni u Kristu u kojem je naša ljudskost spašena.

Ukorijenjenost u Kristu daje nam slobodu od ma koje isključive identifikacije s ljudskim identitetima: rasnim, rodnim, nacionalnim, pa i religijskim, slobodu od svih ljudskih uvjetovanosti, slobodu na koju smo svi pozvani, zvali transcendencijom u koju smo ukorijenjeni Bogom, nadilaženjem ljudskog egoizma ili kako drukčije.

Jedino u toj slobodi možemo izaći iz sviju ropstava koji nas hoće vezati: kako iz ropstva naše otuđenosti od vlastite ljudskosti, odnosno od osobne odgovornosti i osjećaja za zajedništvo, tako i iz ropstva religijskih i političkih ideologija te nesmiljenoga neoliberalnog kapitalizma i njegovih razarajućih posljedica.

Kako kaže otac Porfirije: ”Granice su samo u glavi i u srcu. Naše nije da dokazujemo da smo u pravu, nego da svojim životom svjedočimo ljubav i slobodu“. Ili drugi riječima: ”Ne smemo brojati tko je kome učinio više ili manje zla, nego tko je kome učinio više dobra“

Otac Radovan Bigović napisa jednom: ”Danas Crkva [ovdje se to odnosi na Pravoslavnu, ali jednako se može primijeniti i na Katoličku i na druge kršćanske Crkve u nas] često liči na kuću bez prozora u koju ne dopire spoljašnja svetlost, ili pak na kuću koja se dugo vremena nije provetravala. Neophodna nam je spoljašnja jevanđelska svetlost i svež vazduh – strujanje Duha Svetog u Njoj, kako bi savremeni čovek ponovo u Njoj otkrio nadu, radost i slobodu“.

Oče Porfirije, Vi ste kao čovjek koji nastoji živjeti sveto i biti otvoren ”strujanju Duha Svetog“, dar takve nade, radosti i slobode, dar Božji ne samo pravoslavnim zajednicama u Zagrebu i u Ljubljani, nego, vjerujem, svakome tko se s Vama susretne otvorena srca.

Hvala Vam. I blagoslovljeni Vam bili Vaši puti!

(Govor Jadranke Brnčić na predstavljanju knjige vladike Porfirija Perića ”Zagreb i ja se volimo javno”, Novinarski dom u Zagrebu, 29. lipnja 2017.).

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora