autograf.hr

”Zakleto neprijateljstvo naroda s prostora bivše Jugoslavije zla je kob kojoj se ne može pobjeći” – malodušna je i fatalistička tvrdnja koja se može čuti. No ne mora biti tako, jer čak i zakleto neprijateljstvo može prerasti u odano prijateljstvo. Na tome iskustvu sagrađena je, uostalom, Europska unija. Vodeći u 80 godina tri okrutna rata, […]

Novi nas zavjet obvezuje na priklanjanje žrtvama jer su otpisani i beznačajni ljudi za Boga najvažniji. Štoviše, utjelovivši se, Bog je na sebe preuzeo ulogu žrtve. Solidarizirajući se s njihovom bijedom, Isus je napuštenima donio Božju nazočnost. Isusovo uskrsnuće objava je nenasilne pobjede nevine žrtve nad zlim progoniteljima.

U pobožnom indijskom hinduistu Mahatmi Gandhiju svijet danas gleda oca suvremenih nenasilnih mirovnih pokreta. Zaboravljeno je na tragičan način da je u isto vrijeme u Indiji živio njemu jednako religiozan i nenasilju odan borac za indijsku nezavisnost.

Svoju vjerodostojnost sučelice socijalnoj nepravdi Crkva ne može sačuvati ako karitativno djelovanje ne poveže s društvenim angažmanom usmjerenim raskrinkavanju grešnih struktura izrabljivanja i tlačenja.

Preporod Europe nemoguće je zamisliti bez uvažavanja zahtjeva Simone Weil, filozofkinje i mistikinje židovskog podrijetla, rođene 1909. u Parizu. Od nove civilizacije, pisat će, poglavito nas dijeli lažno poimanje veličine, degradacija osjećaja pravednosti, idolopoklonički odnos prema novcu i odsutnost autentičnog religijskog nadahnuća.

Svojim životom, ujedinivši teološko promišljanje, politički angažman i mističku duhovnost, Dorothee Sölle suvremenim kršćanima postavlja pitanje: Je li Isus uzalud umro budući da smo izdali njegovu revoluciju?

Sučelice izazovima globalizacije, koji već prijete razaranjem čitave ljudske civilizacije, ali i samog planeta Zemlje, na životno nužnu reformu kršćanskih crkava prije nego puka teološka načela mogao bi nas potaknuti proročki lik Elizabete Skobtsove, nesvakidašnje pjesnikinje, revolucionarke, teologinje i monahinje, koju je 18. siječnja 2004. godine, unatoč otporima, Sveti Sinod Ekumenskog Patrijarhata u Istanbulu proglasio […]

”Dužnost kršćanina je činiti sve za totalno dokidanje rata!” To proročko podsjećanje Thomasa Mertona usred hladnoratovskog mentaliteta, skopčano sa zahtjevom za socijalnom pravdom, osudom nuklearnih pokusa, utrke u naoružanju, rasizma i Vijetnamskog rata, danas iznova dobiva na aktualnosti.

Osuda postmodernističkog relativizma, rasprostranjena kršćanska navada, korača ruku pod ruku sa sljepoćom za kršćanski relativizam, poguban relativizam u njedrima same Crkve, konkretno relativiziran lik Isusa, relativizacijom Isusov nauk lišen bezuvjetnosti nenasilja, mirotvorstva, ljubavi prema neprijatelju, kojim se u konačnici vješto opravdava život kršćana lišen proročke oštrice.

Kršćane otvorena srca zasigurno neće ostaviti ravnodušnim otkriće ljubavi i poštovanja koje okružuje Mariju u islamu. Upućuje na to već i običaj muslimana da se Marije uvijek sjećaju pod nazivom hazreti Merjema – sveta Marija. Odvede li vas put do Efeza u Turskoj, kraj navodnog Marijina groba, zateći ćete među hodočasnicima veliki broj pobožnih muslimanki […]

Odnos većine kršćana i muslimana obilježen je sve do danas dubokim strahom od susreta u duhu povjerenja i skromnosti. Da bi se vrijedilo izdići iznad toga straha, poručuje nam i mudrost položena u priče za djecu, koje nas poučavaju da do blaga potrebnog za duhovni rast uvijek vodi put pred kojim osjećamo strah. Jedino ako […]

Religijske tradicije zbroj su odabira iz kolektivne i osobne memorije na stotine generacija vjernika. Odabir je sve do danas unutar svih triju proročkih religija gotovo isključivo povlastica muškaraca. Odabire se selektivno i sebično. Zaboravlja se i preskače sve što govori u korist žena, prenaglašava ili krivotvori ono što opravdava mušku dominaciju.

Na prvi dan zime, 21. prosinca 1624. godine, na rimski trg Campo de’ Fiori nagrnula je gomila znatiželjnika. Svemoćna inkvizicija naložila je da se na mjestu gdje je živ zapaljen Giordano Bruno spale slike, spisi i leš prokletog zatočenika Anđeoske tvrđave, preminulog 8. rujna 1624.

Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego zlo. Protiv zla možemo prosvjedovati, možemo ga raskrinkati, možemo ga, ako treba, silom spriječiti; zlo uvijek u sebi nosi klicu vlastitog raspadanja, jer ostavlja u čovjeku barem nevoljkost. Protiv gluposti smo bespomoćni. Ni prosvjedima ni silom ne da se tu ništa učiniti; razlozi tu ne vrijede; činjenicama koje protuslove […]

Kapitalizam i Uskrs Fascinantna moć suvremenog neoliberalnog kapitalizma očituje se prije svega u njegovoj sposobnosti da sve usisa u sebe i potom od svega načini svoj gradivni element – tržišnu robu, pa čak i samo tržište.

Primajući Nobelovu nagradu za mir, Maathai je svoj govor započela, izražavajući nadu da će ta nagrada na poseban način osokoliti žene Kenije i Afrike, ali i cijeloga svijeta, ”da podignu svoj glas i zauzmu više prostora za rukovođenje”.[i]

Da bi makar odgodio svoje urušavanje, režim je 1992. posegnuo za svojom, uz nasilje protiv političkih oponenata, posljednjom nadom: buđenjem starih omraza i poziva na osvetu između različitih etničkih i plemenskih skupina u Keniji. Na temelju brojnih konflikata u prošlosti i nezaliječenog pamćenja u okrilju etničko-plemenskih skupina, režim je brzo ostvario svoj naum. U mnogim […]

Kad su afričke seoske žene kroz ”Pokret zelenog pojasa” (GBM) u sebi jednom otkrile izvor hrabrosti i sposobnosti da svoj život uzmu u svoje ruke, i to ne samo na zaprepaštenje režima nego i svojih muževa, odvažno su počele postavljati, pokazat će se, za režim opasna pitanja – ”Zašto su nestale kenijske šume? Zar nemamo […]

U globalnom svijetu na djelu je rađanje svijesti o tome da zalaganje oko ljudskih prava, posebice prava žena, oko demokratizacije društva, prije svega nenasilnog razrješenja konflikata, te oko zaštite okoliša, u duhu održivog razvoja, čine neraskidivo povezane i neotuđive sastavnice borbe za bolji svijet.

U islamskoj je tradiciji od samih početaka nazočna svijest o čovjekovoj odgovornosti za prirodu, koja je prema islamskom shvaćanju mjesto na kojem se očituje božanski život. Kao što se kuranske rečenice nazivaju ajetima odnosno znakovima, tako i Kur’an prirodne fenomene naziva ajetima odnosno znakovima. Dakle, i ajeti Kur’ana i ajeti prirode upućuju na postojanje Boga, […]

Nesporno je da je eksploatirajućem stavu prema prirodi, koji nam danas svima radi o glavi, pridonijelo i iskrivljeno biblijsko učenje o stvaranju u okviru kojega se stoljećima ono biblijsko ”Sebi podvrgnite zemlju!” (Post 1,28) tumačilo u smislu ljudskog gospodarenja, posjedovanja i dominacije nad prirodom, što je opravdavalo njezino bezobzirno iskorištavanje i uništavanje.

Ponovno rasplamsavanje zapostavljene vjerničke svijesti spram odgovornosti prema okolišu kod kršćana posljednjih je desetljeća potaknula sve veća svijest o globalnoj ekološkoj krizi, no ništa manje i kritika da je kroz dosadašnju povijest dominantno tumačenje biblijskih izvješća o stvaranju bitno doprinijelo razvoju globalne ekološke krize, ponekad u izvorno religijskom ključu, ponekad u sekulariziranom ključu, a nerijetko […]

Premda Božja volja objavljena židovskom narodu u Tori, na kojoj počiva savez židovskog naroda i Boga, obiluje posrednim i neposrednim ekološkim momentima, ekološki kapital židovstva prvenstveno počiva na vjeri da je Bog jedini Stvoritelj svemira.

”Deklaracija o svjetskom etosu” u svom novom dijelu sadržajno ne iznosi ništa novo, no ističući dodatno ekološka pitanja, kao u naše vrijeme prijeko potrebno područje etičkog propitivanja i djelovanja, a to znači prije svega propitivanja i djelovanja u području politike i gospodarstva, ”Deklaracija o svjetskom etosu” snažno naznačuje da će upravo ekologija u 21. stoljeću […]

U listopadu 2018. godine u Torontu je održano Sedmo zasjedanje Parlamenta svjetskih religija. Tijekom tog zasjedanja proslavljena je i dvadeset peta obljetnica nastanka ”Deklaracije o svjetskom etosu”[i], koja je svečano proglašena tijekom Drugog zasjedanja Parlamenta svjetskih religija u Chicagu 1993. godine, a čiji je nacrt izradio prestižni katolički teolog švicarskog porijekla Hans Küng[ii].

Davidovska duša Kad svrneš na me svoj zabrinut pogled Bože

Slabost Pozvao bih Te za kafanski stol neobičnom okružen svitom

Suvišan Bog Da rastrgao nebesa nisi zemaljsko zauvijek prigrlio tijelo nemoćno dojenče bio bjegunac od roditeljske paske

Sudište Ne zanima me kako si iz ništavila prizvao svijet

gospode kad si cjelovom stvaranja u materiji zapalio krijes svog duha

gospode zastane li i tebi zalogaj u grlu kad pročitaš vijest o rudarima ubijenim maksimalizacijom dobiti pobožnih koncesionara

gospode kad si u isusu izabrao hibridni ples božanskog s ljudskim jesi li znao da će crkva društveno tijelo secirat opsesivno narcističkim rezom puritanstva nacionalno religijskog

gospode pretvoriš li se i ti poput lotove žene svaki put kad se nemoćno osvrneš za kricima ljudskim u stup zazdan od soli

gospode kad avet nacionalizma iznova s labave uzice puste

gospode dok je isus grumenjem iz košare svagdašnjeg zemaljske obzore kraljevstva nebeskog sirotinjskoj mašti zanesen privodio neznatnošću gorušičinog zrna skrovitom silovitošću kvasca sijanjem zemaljskog zrnja potragom za izgubljenom drahmom jesi li znao da će crkva izmaglicom apstraktnog njegovu dinamiku u ljudskoj svijesti iznova potamnit *** gospode kad si u isusu nestrpljivo prelazio granice božanskog jesi […]

gospode kad se isus pod nebom uskrsne zore ljubljenoj učenici očitovao prvo jesi li znao s koliko će ustrašenog prezira crkva ženama uskraćivat svoje službe lisičinama patrijarhata sapinjuć smjerno vlastite ruke *** gospode kad se isus pokraj praznog groba oteo zagrljaju ljubljene učenice jesi li znao da će ga dogmatski stisak crkve pretvorit u marionetu […]

gospode kad te isus u samrtnom času zazvao krikom solidarnom vezicom s ateističkom orbitom ostavljenosti krajnje jesi li znao koliko će puta pred bezdušnim licem crkve utihnut krici upućeni tebi iz pustoši zemaljske *** gospode kad je rimski satnik u golgotskom času spoznao spone koje isusa s tobom vežu jesi li znao da će se […]

gospode kad je isus prvi put pod križem pao

gospode kad je svjetina umjesto isusa izabrala barabu ponesena zanosom narodnog jedinstva

gospode kad je isusa veliki svećenik podvrgao pravovjernom testu

gospode kad je juda isusa prodao za trideset srebrnjaka jesi li znao koliko će puta u njedrima crkve poruku tvoju srebrnjački zaglušit zveket *** gospode kad je ivan na isusovim grudima počinuo jesi li znao da će crkva etiketom sodomitstva blasfemično proskribirat ljubavni vijenac izopćenih muških tijela *** gospode kad se isus u agoniji getsemanskog […]

gospode čime obuzdaš pomisao o novom potopu kad biskup poniznim rukoljubom ratnog zločinca javno ovjenča

gospode kad je isus ljubljenog uskrsnuo lazara učvrstio svećenički naum o njegovom smaknuću jesi li znao koliko će ta gesta muškarcima značit što jedan drugog ljube strasno *** gospode kad je isus u predvorju hrama bičem u ruci trgovačke isprevrtao stolove jesi li znao koliko će unosan bit s tlačiteljskim strukturama trgovački pakt crkve *** […]

gospode kad je isus snagom tvoje riječi prezreo pustinjske kušnje

gospode mučiš li se još s prvim izdanjem svojih memoara

gospode kad je isus pozvao svoje poput djece budite

gospode kad su žene na sablazan okoline slijedile isusa učenički vjerno od galilejskih vrleti do golgotskog križa u čijoj sjeni nijedan muškarac ne osta jesi li znao koliko će stravična bit crkvena povijest ušutkavanja žena provrela gorčinom iz posramljenog muškog srca *** gospode dok je isus ozdravljao slijepce jesi li znao da će crkva kršćane […]

Koliko je zvijezda na nebu, toliko će riječi biti izgovoreno i u povodu ovog Božića, te nenadmašne tajne Božjeg postanka čovjekom. Na stotine tisuća riječi s propovjedaonica, na desetine tisuća uz blagdanske stolove, na tisuće pred televizijskim kamerama.

Nitko to nije znao kao majka. U njenom glasu krila se čarolija koja je daleke svjetove činila tako bliskim i stvarnim. Pred mojim djetinjim očima prepunim znatiželje oživljavale su dobre vile i vještice, patuljci i zmajevi, lijepe princeze…

gospode kad bi iznova zaželio postat čovjek na koga bi kocka pala

gospode kad si izborom muškog mesije u svom misaonom svijetu abortirao ženskog jesi li znao da će crkva na toj stabljici nakalemit prijetvoran kalem isključenja žena s kastrirajućim vrškom u tvom crkvenom portretu *** gospode kad si nam se u ljudskom priopćio tijelu jesi li znao da će crkva zaglušena bukom platonizma prečut tvoj glas […]

Zajedničko totalitarizma i antitotalitarizma radikalno je nepristajanje na življenje u proturječju.

Bezbožnost komunizma bila je (i) refleks na bezbožnost religije, nadasve bezbožnost Katoličke crkve u sferi socijalnog.

Spaljivanje heretika. Uništenje Indijanaca. Fanatizam križarskih vojni. Krvavi pir vjerskih ratova.

Kršćanstvo sustiže smrt u trenu kad sputani strahom prestadosmo nove note skladat na tragu Pavlovog notnog zapisa izvornog

Koliko češće i vjerodostojnije golgotska drama zaječi u umjetnicima, njihovom bolno divnom gubitništvu,

Razdiranje hramske zavjese – Galilejčevim krikom – ljubavni je čin. I zato je svaki ljubavnik, dok razdire haljinu s ljubljene kako bi usnama cjelivao svaki pedalj njezinog tijela, nalik božanskom duhu, koji se kroz razdrtu hramsku zavjesu strasno otisnuo u svijet kako bi svaki njegov pedalj ljubavnom oplodio rosom.

Drugi vatikanski koncil, nadasve ”Gaudium et spes” (Radodst i nada), prožet ponizno solidarnim otvaranjem svijetu, objava je rata ”duhu palanke” u Crkvi.

Danas je do kraja ogoljen iskonski izbor u njedrima kršćanskog! Crkvena disciplina il anarhija milosti? Apartičak sakralne moći il trubadur nekontrolirane božanske strasti? Prijeteći prst il ispružena ruka? Tehnologija diktata il solidarna avantura? Bezdušna mudrost Velikog inkvizitora il djetinja naivnost Isusovog poljupca? Sapetost dogmatičnim strahom il bezbrižnost lastavičjeg jedrenje na nesputanim strujama božanskog duha? Neurotična […]

Doista! Isus jest kamen spoticanja! No, ne toliko ili u prvom redu Isusovim oponentima ili političko-svjetonazorskim protivnicima onih koji se na njega pozivaju.

Na obzorju kršćanskog – ako uopće – klečanje bi moralo biti zamislivo samo u dva slučaja: ili da drugog oslobodimo patnje ili da mu pričinimo užitak. A teško je odmjeriti koja je od te dvije forme klečanja kroz kršćansku povijest bila ozloglašenija. Patnja se sakralizirala. Užitak demonizirao. A sve se to do danas kompenzira podaničkim […]

Pred muklom jekom kostiju iz masovnih grobnica. Pred samospaljivanjem očeva koji ne mogu prehraniti vlastitu djecu. Pred zlostavljanjem žena za mrvice iz utrška trgovačkih centara.

Tijela zaljubljenih u ljubavnoj strasti, pri kojoj duša pretječe tijelo, a tijelo dušu – od tog nema većeg bogoslužja pod kapom nebeskom i prizora u kojem snažnije odzvanja nagost Božje ljubavi spram svijeta – od časa stvaranja do časa golgotskog križa!

Nemoć – ili ako hoćete tragikomičnost s vrlo zlokobnim efektima – kršćanstva izvire iz toga što kršćani u pravilu u svim sferama života fanatično brane normative društva kao kršćansko, a lakonogo izdaju nikad dokučenu bit kršćanstva.

Ako nas uznemire slike ili izričaji, pa čak i ako nam se učine blasfemičnim, jer remete naša vjernička osjećanja ili po nama oskvrnjuju Božju čast, trebalo bi se zapitati duboko pošteno i bespoštedno samokritičnu o čemu je zapravo u tom slučaju riječ.

Tragičnije od svega je to što smo od kršćanstva napravili apaurin za smrtonosno ”smirenje” svega odvažnog, svega avanturističkog, svega strastvenog, svega erotičnog. Naprosto, svega ljudskog! Svega onog što izmiče kontroli i predvidljivosti!

Ambivalentnost religijskog očitovala se i tijekom rata u BiH od 1992. do 1995. godine. Premda joj je moguće pristupiti na različite načine, ambivalentnost religijskog očitovala se i u tome za što smo koristili svoj sveti prostor i kako smo se odnosili prema svetom prostoru drugih.

Eksponenti regionalnog religijskog establišmenta još uvijek se u pravilu sustežu od posjeta stratištima ”drugih” premda nas od sukoba 1990-ih dijele gotovo dva desetljeća.

Nerijetko se prisjetim opaske Dietricha Bonhoeffera da bismo Bibliju trebali čitati protiv sebe. A koliko je Bibliju teško čitati protiv sebe, protiv vlastite ustrašene uskoće, neurotičnih strahova i opsesivne umišljenosti ”svojih”, to ne pokazuje samo osobna povijest gotovo svakog kršćanina nego i povijest same Crkve.