autograf.hr

Oduvijek sam volio mjesečinuu njoj sve stvari se čine kao da jesui kao da nisu.I sebi sam tako izgledamda jesam, i kao da nisam.I kad mislim da jesamskoro želim da nisam.

Progonjeni kršćani Bliskog i Srednjeg istoka ovih su nas dana podsjetili da je Crkva pozvana da poput putokazne zvijezde bude svjetlo svijeta. Njima je, naime, povjereno da pripreme materijale za ovogodišnju molitvenu osminu za jedinstvo kršćana.

Mnogi dragi ljudi odlaze, prerano. Otišao je tako i meni jako važan čovjek, intelektualac kojeg sam rano upoznao, još dok sam vodio one emisije duhovnosti i političke teologije na OTV-u (In medias res) zbog kojih me je šira javnost i upoznala – književni prevoditelj, publicist i pjesnik Sead Muhamedagić, kojeg su u stručnoj javnosti smatrali […]

Možete li disati? Doktor Corneliu Constantineanu nažalost više ne može. Ponekad je teško disati. Virusna infekcija u plućima može biti smrtonosna. Disanje (respiracija) je izuzetno važno jer bez njega – kao i bez kucanja srca – nema života.

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora). Kršćaninom se ne postaje krštenjem – niti etničkom pripadnošću, obiteljskim naslijeđem ili nekritičkim prihvaćanjem tradicije – nego obraćenjem (po) Isusu Kristu, to jest novim rođenjem. Ja dakle nisam kršćanin nego kristijan, jer pripadam Isusu Kristu, a ne kršćanskoj religiji.

Jedna od najrevolucionarnijih poruka kršćanske vjere upravo je koncept utjelovljenog Boga. Boga koji se outuje u ovom svijetu kao onaj koji je rođen u tijelu nejakog, na druge upućenog djeteta. U liku djeteta Bog otkriva svoju nježnost.

Za nas kršćane reformacijske baštine je između proljetnog tužnog Velikog petka praćenog radosnim Uskrsom s jedne strane te kalendarski nepreciznom, ali folklorno i darivalački (pre)bogatom prosinačkom/decembarskom Adventu s proslavom Božića kao vrhunca s druge strane još jedan datum redovito obilježavan.

Kršćaninom se ne postaje krštenjem – niti etničkom pripadnošću, obiteljskim naslijeđem ili nekritičkim prihvaćanjem tradicije – nego obraćenjem (po) Isusu Kristu, to jest novim rođenjem. Ja dakle nisam kršćanin nego kristijan, jer pripadam Isusu Kristu, a ne kršćanskoj religiji.

VAŽNOST DIJALOGA U PLURALNOM DRUŠTVU (1) Govor na otvaranju Ljetne škole teologije u Dubrovniku Svijet se neprestano i ubrzano mijenja, ali i sve više povezuje. To dovodi do prožimanja i približavanja različitih kultura i svjetonazora. Različitost ideja je sve dostupnija, a time u društvu i sve prisutnija. Sve to, opisujući nam sveopću pluralizaciju života koja […]

Naslov ove prve ovogodišnje kolumne posuđujem iz definicije Svetoga pisma nezaboravnog Bonaventure Dude.

Tri puta sam bio kod njega na neurokirurgiji u bolnici u Vinogradskoj. Jednom zajedno s časnom sestrom dr. sc. Valerijom Kovač, profesoricom na Katoličkom bogoslovnom fakultetu (KBF) Sveučilišta u Zagrebu. Bio je na aparatima, u komi, bez svijesti, pa nisam siguran da nas je čuo.

(Opaska uredništva: U četvrtak 13. rujna je bila 50. godišnjica izlaska iz tiska Zagrebačke Biblije. Ali se kao službeni datum objave uzima 14. rujna. Tim je povodom u srijedu 26. rujna održan/a simpozij/komemoracija na zagrebačkom Kaptolu u organizaciji Kršćanske sadašnjosti, a u sklopu prvog međunarodnog znanstvenog skupa ”Hrvatski prijevodi Biblije – jezikoslovni i kulturni pristup”, […]

Ljiljana Matković-Vlašić, ”Blago mirotvorcima – Glas vapijućeg u pustinji”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2018. Tko je imalo upoznat s krugom teologa i intelektualaca koji su Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj uvelike pridonijeli koncilskoj obnovi – mislim na iznimne ljude kao što su bili Tomislav Šagi Bunić, Josip Turčinović, Vjekoslav Bajsić, Bonaventura Duda, Željko Mardešić – znaju da […]

Nas nekolicina studenata teologije i filozofije sastajali smo se ranih osamdesetih na Katoličkom bogoslovnom fakultetu da bismo razgovarali o analogijama između kršćanstva i Marxovih Ranih radova, pa onda, nužno, i Moltmannove i Blochove misli. Moltmannove knjige Teologija nade (1964) i Raspeti Bog (1971) bile su nam glavna literatura na kolegiju Eshatologija (barem kod o. Alfreda […]

Moja obitelj i prijatelji znaju da od rane mladosti volim i pratim košarku, pa ih stoga ne iznenađuje što sam ovih dana mentalno i dalekovidno na Eurobasketu.

Premda je doživio duboku starost, smrt fra Bonaventure Dude, člana Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, istinski je ražalostila sve zauzete kršćane na ovim prostorima, dakle ne samo u Hrvatskoj.

Kad umre kakva poznata i važna osoba, danima poslije njezine smrti susrećemo u medijima tekstove i priloge o njezinu životu i djelovanju. Premda, istodobno, obično biva da nekrolozi, zapravo, više odaju o svojim autorima, nego o osobi o kojoj je u njima riječi. Naravno, pritom, kako i priliči, govoreći o njoj u superlativima. Mi kroz […]

Širok krug štovatelja fra Bonaventure oprostio se s jednim od posljednjih svjedoka razdoblja u povijesti Crkve na ovim prostorima koje je bilo neponovljivo plodonosno i bogato karizmatičnim teolozima: sveučilišni profesor (emeritus) Bonaventura Duda kao ”pjesnik, poliglot, poznavatelj umjetnosti i vizionar boljeg i pravednijeg svijeta…

Ovih dana Hrvatska ispraća svog najomiljenijeg  franjevca, već za života svetog, karizmatičnog navjestitelja Evanđelja Bonaventuru Dudu.

Nikada neću zaboraviti silno uzbuđenje kada sam daleke 1968. godine po prvi puta u rukama držao jednu golemu crnu knjigu koja se isticala velikim naslovom – Biblija. Pomalo prkosno, ali s velikom dozom ponosa i konačno bez straha od omniprezentnih službenih kritičara religije i njihove milicije, počeo sam tu ”knjigu nad knjigama” demonstrativno čitati u […]

Jeste li vidjeli naslovnu stranicu novog izdanja najuglednijeg njemačkog tjednika Der Spiegel? Posvećena je nepredvidivom američkom izolacionističkom i ksenofobnom predsjedniku Donaldu Trumpu.

Na zagrebačkom Kaptolu, ispred franjevačkog samostana, prije šest godina podignut je jedan mali spomenik. Povod je bila dijamantna obljetnica svećeničkog ređenja fra Bonaventure Dude. Taj veliki čovjek, znanstvenik i redovnik, kao vjeran sin svetog Franje Asiškog u vjeri, pjesništvu i skromnosti, sigurno ne bi dao da mu se živom, pred vlastitim samostanom podigne spomenik.

S Ilijom Živkovićem sam se družio četiri desetljeća. Upoznao nas je moj Doktorvater Bonaventura Duda koji je mladom franjevcu iz Bosanske Posavine na KBF-u u Zagrebu predavao biblijske znanosti Novoga zavjeta. Dudinim posredovanjem postao sam mentor Živkovićevog diplomskog rada o duhovnim darovima na temelju učenja apostola Pavla.

”O, BUONA VENTURA!”   Oduvijek sam volio mjesečinu. U njoj sve stvari se čine u isto vrijeme da jesu i kao da nisu.   I sebi sam tako izgledam: da jesam i kao da nisam.   I kad mislim da jesam, skoro da želim da nisam. Jer – jao! – ja koji jesam više sam […]