autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti

AUTOR: Entoni Šeperić / 01.12.2021.
Entoni Šeperić

Entoni Šeperić

U vremenu u kojemu svačija istina stječe pravo jednake važnosti, teror istine ne proizlazi iz njezine oskudice, već upravo iz njezina suviška.

Suvišak istine, međutim, jednako je poguban za međuljudske odnose kao i njezino pomanjkanje. Osim što se prostor istine danas suzio na područje našeg dnevnog boravka, težnja da se istina pod svaku cijenu izrekne pretvorila nas je u takmace, radije no u sugovornike i su-tražitelje istine.

Neki od nesporazuma vezanih uz naše razumijevanje istine svakako su položeni i u etimologiju riječi.

Naime, hrvatska riječ ”istina” – koja potječe od praslavenske i staroslavenske riječi istъ, odnosno ”isti” (koji nije drugi, upravo taj, istovjetan sa samim sobom) – već sugerira da pitanje istine mora na neki način korespondirati pitanju naše ”istovjetnosti” s drugima, odnosno da se istina primarno tiče čovjekova identiteta, a ne onoga po čemu su on ili ona drukčiji i različiti od drugih.

”Istina je samo jedna; ne postoji moja ili tvoja istina” – viču vojnici istovjetnosti protivno svijetu spoznajnog i moralnog relativizma.

Ali ništa zapravo nije udaljenije od istine koliko je to misao o njezinoj primordijalnosti, zgotovljenosti i univerzalnoj valjanosti.

Čak i onda kada propuštamo uvidjeti da se pitanje istovjetnosti s drugima ne može razriješiti ”utjerivanjem” drugih u istine naše vlastitosti, odnosno da se zahtjev istovjetnost ne iscrpljuje u zahtjevu jednoobraznosti mišljenja, mi zanemarujemo da je i istovjetnost u neku ruku ”dijaloška”, jer pretpostavlja moć razboritosti, zahtjevnost i stvarnost čovjekova su-odnošenja s drugima.

Naime, hrvatska riječ ”istovjetan” sastavljena je od pridjeva ”isti-” i praslavenske riječi větъ (razum ili ugovor), koja ishodi iz praslavenskog glagola větiti, to jest govoriti, a susrećemo je i u našoj imenici ”vijeće” odnosno u glagolu ”vijećati”.

Istina koja omogućuje istovjetnost različitih, odnosno istina koja utemeljuje i pospješuje život među ”drukčijima”, neizbježno mora biti i razumna i sporazumna. Ako je razum organ naše istovjetnosti s drugima i drugačijima, onda su mir i kompromis njezin stvarni doseg i predmet

Prema tome, istina koja omogućuje istovjetnost različitih, odnosno istina koja utemeljuje i pospješuje život među ”drukčijima”, neizbježno mora biti i razumna i sporazumna. Ako je razum organ naše istovjetnosti s drugima i drugačijima, onda su mir i kompromis njezin stvarni doseg i predmet.

Gdjegod istovjetnost miriši na zahtjev ”utjerivanja” u istine vlastitosti, ondje se nasilju daje prednost pred ljudskim razumom i mogućnošću sporazumijevanja.

Pavao u poslanici Korinćanima poziva svoje obraćenike: ”Zaklinjem vas… imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi jednako govorite (τὸ αὐτὸ λέγητε), neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja” (1Kor 1, 10).

Slično će ponoviti i Rimljanima, sokoleći ih da teže biti iste misli, ali dodajući još i to da nikako ne budu uznositi i da se ne smatraju mudrima – da zlo za zlo ne vraćaju, da se zauzimaju za dobro pred svim ljudima, te ako je moguće, odnosno koliko je u njihovoj moći, da budu u miru sa svim ljudima, nikome se ne osvećujući, već dajući mjesta Božjem gnjevu (usp. Rim 12, 14-20).

Ako zahtjev za istovjetnošću u osjećanju i mišljenju ne vodi u vrlo ozbiljne probleme i izvjesnost nasilja, kako onda razumjeti toliku Pavlovu zabrinutost i sokoljenje oko potrebe očuvanja mira, osobne poniznosti i mudrosti u ophođenju s drugima, pa čak i onima koji su od iste vjere?

Ali što to znači: svi jednako govorite? Ili, što to znači: reći istinu?

S tim pitanjem hrvao se na poseban način i Dietrich Bonhoeffer, veliki evangelički teolog i mučenik, kojega su nacisti 1945. osudili i pogubili vješanjem u njemačkom koncentracijskom logoru Flossenbürg.

Svakako nije bez značenja činjenica da će Bonhoeffer tekst istovjetnog naslova (”Što to znači: reći istinu?”), koji će kasnije biti uvršten i u njegov nikada dovršeni rukopis ”Etike”, uobličiti upravo za vrijeme svojega boravka u zatvoru. Ono što istinoljubivost uvijek od nas zahtijeva, piše ondje Bonhoeffer, ovisi o mjestu na kojemu se čovjek nalazi, pa samim time i ”kazivati istinu” uvijek značiti nešto – ”različito”.

”Ovisno o tome kome govorim, tko mi postavlja pitanje, o čemu govorim”, piše tako iz zatvora Bonhoeffer, ”moja riječ, ukoliko želi biti istinita mora biti ‘različita’. Istinita riječ nije po sebi konstantna veličina nego je živa koliko i sam život. Tamo gdje se odvaja od života i od odnosa spram konkretnog čovjeka, tamo gdje je ‘istina izrečena’ bez pozornosti na to kome je priopćujem, ona posjeduje samo privid, ali ne i bit istine. U ime zahtjeva da na isti način posvuda, svagda i svakom čovjeku ‘kaže istinu’, cinik samo demonstrativno javno izlaže mrtvi idol istine.”

U posljednjoj homiliji koju je održao prije nego što će 2005. postati papa Benedikt XVI., kardinal Joseph Ratzinger opisao je suvremeni život kojim vlada ”diktatura relativizma” koja ništa ne priznaje kao definitivno i čiji se konačni cilj sastoji isključivo od udovoljavanja vlastitom egu.

Povodeći se za takvim ocjenama Pape emeritusa, mnogi vjernici danas bez promišljanja istrčavaju upravo s pokličima i transparentima vječnih i nepromjenjivih istina.

No budući da u ljudskom životu – osim ako već nije riječ o fanatizmu – sasvim rijetko postoje načelne i nepromjenjive istine koje bi uvijek i za svakoga odmjeravale isto, tako i naša istinoljubivost – koja je, po mišljenju Bonhoeffera, uvijek i bez sumnje ”teonomna” (”Istina koja pred Bogom nije konkretna uopće nije istinita”) – mora uvijek biti vođena željom da zadobije konkretno obličje.

Istina i konkretnost na koje se ovdje smjera imaju vrlo malo zajedničkog s filozofskim pojmom istine, odnosno s pojmovima adekvacije (slaganja misli i stvari) i korespondencije (slaganje iskaza i činjenica).

U kršćanskom razumijevanju, istina nikada nije tek pojmovna stvarnost koja se tiče našega suda o osobama ili stvarima, koje se doživljava kao istinite ili lažne.

Budući da je položena u zbilju našega su-odnošenja s drugima, kršćanska istina nije ”ogoljivanje”, ”razotkrivanje” ili ”iznošenje na vidjelo” stvarnosti koje su skrivene, na što nas želi uputiti i grčki pojam ἀλήθεια (= ono što je neskriveno), već ona uvijek ima veze samo i isključivo s cjelinom ljudskoga života i našim međusobnim odnosima.

Pritom, nitko nije toliko naivan, da ne zna kako pojmovi žive i konkretne istine uvijek pobuđuju sumnju relativizma, odnosno da bi se istina trebala prilagoditi svakoj pojedinoj situaciji, pri čemu bi se i pojam istine kao nečega univerzalnog posve raspao, a laž i istina približile do nerazlikovanja.

U Bibliji, međutim, istina se ponajprije razotkriva u značenju potpore, postojanosti i povjerenja, što je sadržano i u hebrejskoj imenici emunah (אמונה), odnosno od prvobitnog semitskog korijena ‘aman (אמן), od kojega potječe i naš liturgijski izraz Amen, a označava potporanj ili ono na što se čovjek može osloniti, a da ne padne.

U vremenu u kojemu svačija istina stječe pravo jednake važnosti, teror istine ne proizlazi iz njezine oskudice, već upravo iz njezina suviška

Istina, prema tome, ništa ne razgolićava i ne razotkriva, već ona pruža potporanj i osnažuje život. Da bismo prepoznali istinu potrebno je razlučivati ono što potiče zajedništvo i promiče dobrotu od onoga što teži njegovu poništenju, izoliranju, razdvajanju i suprotstavljanju.

Istinu u biblijskom smislu nije moguće zahvatiti kada ju se nameće izvana kao nešto neosobno, već jedino onda kada proistječe iz slobodnog odnosa među osobama, iz međusobnog slušanja, uvažavanja i zajedničkog koračanja.

”Ali kako će onda moja riječ postati istinita?” zapitao se to pred kraj svojega nedovršenog spisa i sam Dietrich Bonhoeffer.

Umjesto konačnog odgovora, kojega zbog preuranjene i nasilne smrti nije nikada stigao dogotoviti i uobličiti, uspio je tek skicirati sljedeći metodološki trokorak: tako što ću spoznati tko me potiče na govorenje i što me ovlašćuje za govorenje, tako što ću spoznati mjesto na kojem se nalazim i tako što ću predmet o kojem nešto izričem postaviti u taj sklop.

Nije ova metodologija – naime, možemo to bez poteškoća uočiti! – danas nimalo popularna, a najmanje na Kaptolu, Pantovčaku ili Markovu trgu.

Istinitu riječ, kako to neprestano ponavlja i papa Franjo, uvijek ćemo prepoznati samo i jedino prema njezinim plodovima: potiče li razdore, raspiruje li podjele, širi li rezignaciju ili, pak, promiče informirano i zrelo promišljanje koje vodi prema konstruktivnom dijalogu i plodonosnim rezultatima.

Mnogo je danas onih koji istrčavaju u svom fanatičnom pohodu na istinu. Ali istina koja nije ustrpljiva i snishodljiva spram čovjekovih očitih manjkavosti i nedostataka, istina kojoj je dano uvijek i svakome odmjeravati isto (”popu pop, a bobu bob”), zapravo ne utemeljuje i ne pospješuje život već ga razara.

Oni koji nad svojim užarenim glavama razvlače nimbus nepogrešivosti i fanatičnosti istine, okićeni pritom parolama i bojnim pokličima za istovjetnost u osjećajima i mišljenju, najčešće razaraju umnost i sporazumnost kao temeljne pretpostavke su-odnošenja i suživota među različitima.

Istina nikada ne razrasta i ne širi se pobijanjem neistine, već samo i isključivo vlastitim životom i svjedočenjem.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Savezništvo teologa u papru
     Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
     Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
     Opet ćemo zajedno gledati sunce
     Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
     Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
     Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
     Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
     Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista
     Priča o prijateljici i sportskom uzoru: trči, a ne mora

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1