Svijet kao suma migracija

Kratak pogled na recentnu europsku književnu ponudu, a napose onu njemačkog govornog prostora, zahvaćenu sad već dobrano i u prizmi domaćeg prevodilaštva, otkrit će oku literarnog znatiželjnika jedan zanimljiv fenomen: otkako se sve više autorica i autora uvjetno rečeno mlađih generacija, pridošlih iz zemalja koje u općoj kulturnoj predodžbi i dalje rese prizvuci istočnoeuropsko-komunističke i postkomunističke egzotike – što se za recepciju njihovih djela svakako neće pokazati lošom kulisom – opredjeljuje za jezik svojih novih, migracijskih sredina kao idiom vlastita književnog stvaralaštva, interkulturalnost se u istim tim sredinama sve postojanije etablira kao neizostavna odrednica suvremene literarne produkcije (u slučaju autora našeg podrijetla, koji već dulje vrijeme uspješno plijene pažnju međunarodne publike, dovoljno je prisjetiti se proznih uradaka Marice Bodrožić ili Jagode Marinić).

 

Da je rascijepljenost između podrijetla i migracijskog odredišta, starog i novog jezika, srcu i dalje priraslog, premda nerijetko bajkovito zamagljenog ”ondje” i stranog, premda primamljivog, ne samo književno izazovnog ”ovdje”, pritom možda najsnažniji i najdojmljiviji motiv, s kojim se, posebice u literarnim prvijencima, valja razračunati na osobnom i fikcijskom planu, razumije se, pak, samo po sebi.

 

Mi, koji ne migriramo – osim možda u mašti, jer nam za veće prostorne pomake kronično nedostaje financijskog pogona – mogli bismo se, pak, dodirnuti valovima te nove europske literature, koja granice kontinenta još uvijek vidi malčice šire nego što nam to sugeriraju zvjezdice na plavoj zastavi, katkada i zapitati kako to u vrijeme šupljih eurohvalospjeva, u koje, čini se, nitko više ne može povjerovati bez ostatka, zapravo funkcionira taj nesretni recesijski kontinent, a hoćemo li, i čitav planet.

 

Šarolikost svijeta, čini se, naime, dobrim se dijelom može dešifrirati i kao suma njegovih migracija, a to što migranti u istom tom svijetu nužno ostaju zbunjeni i smušeni pred pitanjima prostorne i vremenske izgubljenosti vlastita identiteta, tema je koja donedavna kao da je zanimala malo koga. Dvije autorice, uvelike sličnih sudbinskih odrednica i literarna senzibiliteta, čije su se knjige stjecajem okolnosti nekako u isto vrijeme pojavile na policama hrvatskih knjižara, ona, međutim, itekako zanima.

 

Roman ”Rusi vole breze” njemačke književne debitantice azerbajdžansko-židovskih korijena Olge Grjasnove (Edicije Božičević, Zagreb, 2013.) nudi nam pomalo autobiografski intonirano štivo: junakinja Maša odselila se, poput autorice, s roditeljima iz rodnog Bakua kad su se trvenja oko Gorskog Karabaha već stala prelijevati u genocid, i to u Njemačku, opisanu autoričinim perom kao konfuzno, postideološko, naglašeno migracijsko društvo, u čijim se socijalnim okvirima valja (ponovno) uhvatiti ukoštac s vlastitim životom, a slijede i ništa manje konfuzni realni i mentalni izleti u žarišta sasvim drukčijih kriza, primjerice u Palestinu ili Izrael.

 

Šarolikost svijeta dobrim se dijelom može dešifrirati i kao suma njegovih migracija, a to što migranti u istom tom svijetu nužno ostaju zbunjeni i smušeni pred pitanjima prostorne i vremenske izgubljenosti vlastita identiteta, tema je koja donedavna kao da je zanimala malo koga. Dvije autorice sličnih sudbinskih odrednica i literarna senzibiliteta, čije su se knjige stjecajem okolnosti nekako u isto vrijeme pojavile na policama hrvatskih knjižara, ona, međutim, itekako zanima

 

Utjelovljujući u svojem liku svu tragikomičnost današnjice, Maša se – autonomna i privržena, racionalna i praznovjerna, zaljubljiva i plaha, ambiciozna i ravnodušna u isti mah – kreće u multietničkom društvu manje-više kozmopolitski orijentiranih prijateljica i prijatelja, koji, kako se već moglo pročitati u njemačkim recenzijama romana, redom pokazuju izražen politički stav, ali u isti mah pate i od nedostatka ideja, koje bi stavovima mogle dati konkretan oblik i zadovoljiv smisao.

 

Kroz Mašine traume, odjeke ratnih strahota u rodnom kraju, koji je salijeću kao noćne more, dovoljno plastične i realistične da se iz romana, takoreći iz prve ruke, možemo solidno informirati i o životu u doba armensko-azerbajdžanskog sukoba, provlače se tako i novi nemiri, rođeni u novom, njemačkom okruženju, koje je sve drugo, samo ne idealno, ali u svojem totalu ujedno i dovoljno šlampavo da uz nužnu dozu gorčine opravdava i autoričin ležeran, na mahove i simpatično duhovit pripovjedački stil. S jedne strane, tu je neočekivana smrt Mašina životnog partnera Eliasa, čija joj obiteljska situacija ujedno čini jedinu sponu prema ”starom” njemačkom društvu, s druge, tu su odnosi s prijateljima i neprestana zazivanja kriznih točaka, poglavito zamršenih ishodišta i konotacija izraelsko-palestinskog sukoba.

 

Iako, poput ostalih stanovnika ”postfolklornog” svijeta, u čijem se središtu našla, nije osobito opterećena vlastitim židovstvom, ali se na razne načine neprestance sučeljava s njime, Maša, koja tečno govori pet stranih jezika, na kraju će se – ironiji priče za volju, sasvim logično – kao prevoditeljica jedne humanitarne organizacije zaposliti u Izraelu, gdje će, međutim, također ostati strankinja, ne boreći se u svom angažmanu ni za kakvu prošlost, već, kao i na ostalim tematskim razinama romana, za vlastito pravo na sadašnjost i budućnost.

 

Da se sve ovo utisne u pitak roman, koji se unatoč opsežnoj, krajnje nabijenoj i višeslojno strukturiranoj fabuli na kraju ipak ne razvodnjava u glibu vlastitih suvišaka, što je kod romana slične ambicioznosti nažalost često slučaj, potrebno je, dakako, veliko pripovjedačko umijeće, bogato osobno iskustvo, ali i isto tako i solidna jezična potkovanost, koje Olgi Grjasnovoj očito ne nedostaje. Kako trenutno stvari stoje, iz tečno ispričane priče o mladoj ženi, koja u svojoj figuralnoj osebujnosti pomiruje mnoge tek naoko oprečne osobine suvremenih književnih likova, Njemačka, Europa, razni Istoci, pa i sav suvremeni svijet, koji sa svojim agresijama i tolerancijama, korektnostima i brutalnostima, u osnovi nije daleko od preslike takva psihograma, mogli bismo saznati štošta zanimljiva o sebi. Jer svijetu kakav jest očito treba stranac da mu podastre zrcalo.

 

Podjednako dojmljiv, premda stilom i dubinom malčice zahtjevniji, jest roman ”Rascijepljenost” rusko-židovsko-austrijske književnice Julye Rabinowich (Naklada OceanMore, Zagreb, 2013.). I opet poput autorice, koja je propisala na njemačkom, protagonistkinja Miška u nježnoj djetinjoj dobi dolazi s roditeljima iz tadašnjeg Lenjingrada u Beč, gdje će dvoje supružnika, oboje iz umjetničkog, likovnog miljea, po iseljenju iz SSSR-a izgraditi novu egzistenciju. U očima javnosti, pa i mahom lijevo orijentirane publike, uvelike disidenti, u vlastitom emotivnom sklopu, međutim, bolno nostalgični za mitovima stare domovine, koja ih kao Židove, naravno, nije mazila, oni u tome i uspijevaju, ali zlodusi sudbinske rascijepljenosti na kraju uništavaju i njihovu malu obitelj.

 

U blještavom okruženju barbika i slatkiša, natopljenih melankolijom starih sjećanja, Miška odrasta u mladu, a potom i zrelu ženu, sama zasniva obitelj i vraća se u zemlju predaka, gdje je i opet strankinja, sučeljena s predbacivanjima onih koji su ostali, što pričama poput ove daje nezaobilaznu strukturu ukleta kruga. I njezino doživljavanje rascijepljena svijeta, koje se zorno preslikava i na otkrivanje vlastite tjelesnosti, prati šapat zloduha, koji u ovom slučaju ima i konkretno ime, crnog demona iz starih ruskih bajki, ”koji se hrani tuđim mislima i osjećajima” i zove se ”Spaltkopf” – u prijevodu otprilike ”Cjepiglava”, kako je roman u izvorniku i naslovljen. Taj zloduh navodi je da uz osobnu, migracijsku, pomalo mističnu, ali na mahove i lepršavu priču, priča i jednu sasvim drugu, kurziviranu obiteljsku sagu, prepunu prešućenih tajni iz tmurnih razdoblja ruske povijesti od revolucije, preko staljinizma, do svega što je uslijedilo kasnije.

 

Kako trenutno stvari stoje, iz tečno ispričanih priča o mladim ženama, koje u svojoj figuralnoj osebujnosti pomiruju mnoge naoko oprečne osobine suvremenih književnih likova, suvremen svijet, koji sa svojim agresijama i tolerancijama, korektnostima i brutalnostima, u osnovi nije daleko od preslike takva psihograma, mogli bismo saznati štošta zanimljiva o sebi. Jer svijetu kakav jest očito treba stranac da mu podastre zrcalo

 

U drugoj priči, daleko začahurenije negoli u prvoj, stanuju istinska pitanja identiteta i na njemu iznikle nesreće, kojima se intimni zlodusi zapravo hrane. U neposrednom svijetu stvari ne stoje bitno bolje, ali sve je nekako normalnije, uzbudljivije, životnije, a naposljetku, tu su i bajke, mitovi i prastare legende, koje nemirnim tokovima autoričine pripovjedačke svijesti često pomažu da kako-tako usustavi očevidne nepoznanice i nedoumice. Sklonost citatima u suvremenoj književnosti i nije neka osobito nova pojava, ali u slučaju Julye Rabinowich sve te upadice, poredbe i prenesenice predstavljaju vezivno tkivo u temeljima obaju svjetova, kako neposrednog, životnog, tako i onog sjetnog, tajnovitog, svjetova čijim mrklinama ispod crte odjekuju tek konfuzni glasovi vlastite mašte, dok se rascijepljenost pokazuje jedinom istinskom i pouzdanom stvarnošću.

 

U takvu svijetu autoričina junakinja, koja, prema vlastitu priznanju, ”između dva stolca odabire dasku s čavlima”, što u prvom, što u trećem licu konstruira fabulu u kojoj se, a to je u ovom slučaju svakako odlika dobrog pisanja, kao čitatelji nećemo odveć lako snaći, jer kad pomislimo da smo u tome uspjeli, sljedeći zaplet već je na pomolu, pa se tako, primjerice, Miška ne ispostavlja prvom ženom u obitelji koja pati od presijecanja vlastitih korijena.

 

Da rezimiramo, migracijski, pa i emigracijski život, podjednako se proteže kroz odlaske i ostanke, protegnute vremenski kroz puste generacije, čije se sudbine u stvarnosti i sjećanju slijevaju u svijest o trenutku, nad kojim, opet, neumorno i neumoljivo lebdi zloduh kao katalizator jednog sasvim drukčijeg pogleda na stvari. U tom smislu, ovaj roman, ma koliko nam se dubokim i zapletenim mogao učiniti, ne treba smatrati pretencioznim, jer posrijedi je ipak jedna sasvim osobna, intimna, a opet i nadasve aktualna priča. Činjenica da ona ima dvoje pripovjedača – junakinju i zloduha – pritom više ne spada toliko u domenu pripovjedne tehnike, koliko samog života. To, dakako, u jednakoj mjeri vrijedi i za “Breze”.

 

    •  Mala povijest jeze
    •  Neosporno porno
    •  Svatko treba postati ženom, pa i žene

> Svi tekstovi ovog autora