Sveti Petar Brozu: ”Što imaš reći u svoju obranu?”

Prostori države zvane Jugoslavija u oba svoja varijeteta ili prostori južnih Slavena, danas bi se reklo regije, i dalje ne prestaju proizvoditi toliku količinu povijesti (čitaj: problema) koju sami nisu u stanju provariti nego ih svakodnevno prelijevaju preko ionako punih zapjenjenih usta nacionalne egomanije, neiživljenih frustracija, romantičarsko-megalomanskog samoljublja, pa jednom dijelu svijeta zadaju probleme, a drugom daju ogromne količine hrane za ostvarivanje njihovih vlastitih interesa na našim glupostima.

Valjda, zbog svega toga, i nema kvalitetnijeg književnog mjesta za referiranje na sve već viđeno i življeno u zadnjih 150 godina od onoga koje nam nudi opsežno i bogato Krležino djelo. Cjelina njegova djela. Djela koje je još daleko od toga da bude pročitano i samjereno upravo u srazu s onim što rekosmo u prvoj rečenici, a što evo i naša generacija živi u jednom od ekstremnih oblika od vremena raspada Jugoslavije, tj. u zadnjih 30 godina.

Brojni računi iz tih vremena još nisu zaključeni, a cehovi se, s kamatama, neprestano plaćaju u iznimno velikim i skupim iznosima i kraj im se još ne nazire. Stalno gomilani, često tobože rješavani, pokazalo se pogrešno rješavani, narasli su do metastaza kojima se, jednako kao i sve vrijeme unatrag stotinu i pedeset godina, bave najveći svjetski politički akteri.

Nije ovo govor iz pozicije jugonostalgije (kad je tih problema bilo mrvu manje) kojom su još uvijek zaraženi neki duhovi, pogotovu ne iz pozicije fragmentiranih visokonacionaliziranih oligarhija, ali podsjećanje na Krležu i Tita, na njihovu epohu, nerijetko je razložno premda i pomalo nostalgično podsjećanje na ”bolju prošlost”, za čim je posegnuo i Vuk Perišić u svome političkom romanu ”Signali i svjetionici” (Fraktura, 2022.).

Taj, danas znamo, propali projekt Jugoslavije, intrigira iz mnogo razloga. Ne samo stoga što je mnogima prethodna zajednička država još uvijek svježa u sjećanju, ni stoga što je ona uistinu većinu narodâ s ovih prostora sa svim njihovim identitarnim značajkama prvi put uvela u krug relevantnih političkih čimbenika, emancipirala ih ili pripremila za potpunu kulturološku i političku emancipaciju, učinila ih subjektima povijesti, te im najposlije i u tragičnim ratovima proizvedenim pri njezinu raspadu, u krvavom naravoučeniju, pokazala koliko je bila neuspješna u rješavanju svih ključnih problema.

Jedno književno djelo sve to, dakako, ne može pokazati. Nije mu to ni namjera ni zadaća, ali jest, ovdje svakako jest, jedna od mogućnosti da se romaneskno ispriča politička priča o jednoj zemlji i njezina dva velikana (svjetionika) na putu ili pruzi posijanoj nebrojenim signalima.

Autorova ležerna romaneskna priča, pritom ne manje ambiciozno postavljena, elaborira neke od segmenata tog vremena koje su, po njegovu, obilježila dva velika svjetionika i time ugodno i šarmantno iznenađuje potencijalnog čitatelja i silno ga intrigira kopati za autorovim izvorima.

Politički roman na način na koji ga razumije i elaborira Nikola Kovač (”Roman, istorija, politika”, 1988.) i na potki dominantno krležijanski razumijevanog svijeta (Enes Čengić: ”S Krležom iz dana u dan I-IV”), riječki je autor Vuk Perišić (1962.) spustio na razinu priče o željezničkom službeniku Milošu Stojanoviću i razvukao je kroz pedesetak godina u kojima su narodi bivše Jugoslavije doživjeli svoje zvjezdane civilizacijske trenutke prije nego su puzzle igračke zvane Jugoslavija definitivno defragmentirane i osuđene na dugi boravak u političkom limbu s nadom (?) da ih negdje u budućnosti čeka mogući raj po receptu tzv. skandinavizacije.

Zašto govorimo o Krleži i njegovu i Titovu dobu? Ne samo zato što su oni stvarni junaci priče koju nam autor posreduje putem svoga glavnog malog junaka, nego i zato što ona nosi krležijanski dah i duh, a što će lako prepoznati bilo koji i prosječan krležijanac ili krležolog, da ne kažem već i površni čitatelj Krležina Johanna Petera Eckermanna – Enesa Čengića.

No nipošto to nije jedini ”izvor” ove priče, čak i kad je samo Krleža u pitanju, a kamoli sva sila drugih izvora (V. Dedijer, M. Đilas, K. Popović…).

Dakako da je Vuk Perišić, kao pasionirani čitatelj i znalac, nesporni intelektualac, za svoje pisanje konzultirao mnogo više od ovoga na što ga ja ovdje svodim, ali ne mogu se ni sam oteti svome čitanju i svojim znanjima (asocijacijama), pa pišući o njegovu romanu potvrđujem ono što je opće mjesto književne teorije po kojoj se pisac i njegovo djelo realiziraju tek u čitatelju i po čitatelju, ostavljajući tako široko polje i drugim čitateljima.

Ovdje pak za sebe ostavljam pravo učitavanja, tj. asociranja mnogo toga uz čitanje ove knjige, a bez imalo malicioznosti svih onih segmenata velikog mozaika koji smo nakon Krležina djela upisivali u njega po Čengićevu svjedočenju o Jugoslaviji, Titu, Krleži, o odnosu Srbi – Hrvati, o jeziku, komunizmu na Krležin i(li) Titov način, na sovjetski način, o tršćanskoj krizi, o Staljinu, o cijeloj jednoj galeriji likova koji su činili stvarni život svijeta što su ga ruku pod ruku obilježili dva velikana hrvatske i južnoslavenske društvene i političke misli, društvene i političke zbilje.

Kad ih Vuk Perišić uvodi u svoju priču i daje im toliki prostor kroz svjedočenje Miloša Stojanovića ili naporedo s pričom o njemu, on želi otvoriti sugovorništvo sa svijetom u kojemu već odavno ta dva lika i njihov svijet nisu ničim relevantni, dapače su zaboravljeni i suspektni, a njihov duh ipak – ”lebdi nad vodama”.

Ali, ma tko i ma kakvi oni bili, ma kakav bio svijet koji su oni tvorili u svom idealizmu ili realitetu, oni su ipak junaci jednog književnog djela koje nam kuša otvoriti oči i za jedno drugo i drukčije, dokumentarno-književno, dakle i fakcijsko i fikcijsko viđenje onoga na što se sad svi i sa svih strana bacaju blatom.

Mi u ovom romanu čitamo stvarni, realni svijet, daleko od ezopovske priče ili aluzija kojima se služio Krleža pišući svoja djela ”Banket u Blitvi”, ”Na rubu pameti” ili ”Zastave”, pa je ova priča i stoga intrigantnija, napose mladim čitateljima koji taj svijet nisu živjeli.

I ne samo stoga što će u romanu naći stvarne ili fiktivne ”dvorske” ili generalštabne tračeve u kojima žive stvarni likovi (Žujović, Kidrič, Dapčević, Gošnjak, Kadijević, Tuđman, Krcun, Krajačić, Tempo) nego i ”svjedočenja” o Koči, Rankoviću, Kardelju i Đilasu, pa i neke od prijelomnih trenutaka u životu te zemlje i tih dvaju (dominantnih!) svjetionika, zajedno s temama koje su poput miševa grickali taj, recimo to krajnje redukcionistički, Broz – Krležin projekt. Ili projekt u Broz – Krležinu varijetetu.

Nisam apologetski raspoložen ni prema kome ili čemu, čak i kad uživam svako malo iznova čitati ili konzultirati Krležu. Ih koliko bih mu mana našao, više nego ih je on nalazio kod drugih, ali se ne mogu oteti dojmu da je ”apologija” Titove vlasti (poglavlje 43, na stranicama 208-209), sumiranje njegove politike, nažalost najkraća i najbolja slika, u redu – apologija, krležijanska apologija onoga što je Broz mogao učiniti i učinio, pa izgleda baš kao izrečena (samo)obrana pred svetim Petrom kad je Broz pokucao na njegova vrata, a on ih otvorio i upitao: ”Što imaš reći u svoju obranu?”

Osim…? Osim, dakako, ako se s Krležom i Titom nije dogodilo ono drugo, ono što je Krleža volio označiti kao – ”Zove me Dante u pakao!”

Perišićeva knjiga je od onih koje se lagano i s radošću čitaju, toliko da evo zamalo da posve zaboravim na ”pedantnog željezničkog službenika” Miloša Stojanovića, koji je već sam za sebe vrijedna priča, koju je autor sjajno literarizirao i gotovo fantastički okončao, okončavajući kraj svoga fiktivnog junaka s realnim ”uzemljenjem”.

No i time je autor pokazao, pričajući o njemu i o njegovoj opsesiji željeznicom, kako i mali čovjek i mala priča u svekolikoj velikoj priči nose i realiziraju svoju sudbinu i imaju, dapače, svoj raison d’être.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ignorancija na hrvatski način
    •  Novi prilozi bošnjačkoj mitomaniji
    •  Glupost i mi migranti
    •  Iz pogreške u pogrešku...
    •  Jednoumni u laži!
    •  Kloniranje zločinaca?!
    •  Budi kulturan! Kaže čovjek koji je godinama mjera nekulture
    •  Virus političke nervoze
    •  Živjeti u prošlosti
    •  Osmansko-feudalni software

> Svi tekstovi ovog autora