autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Sve aktualnije polemike o fašizmu

AUTOR: Damir Grubiša / 03.05.2019.

damir-grubisaU Italiji su sve aktualnije polemike o fašizmu, ali ne samo u Italiji. Poticaj za to su i ”prvomajski” događaji – manifestacije neofašista u raznim talijanskim gradovima, veliko okupljanje povodom godišnjice smrti Benita Mussolinija u Predappiju, njegovom rodnom mjestu, pa čak i grupno silovanje što su ga počinili pristaše ”Poundove kuće” u jednoj od njihovih jazbina na sjeveru zemlje.

Uz kroniku skandaloznih zbivanja u Italiji idu i manifestacije španjolskih neofašista i sukobi s antifašistima, a i u Francuskoj su ”žuti prsluci” infiltrirani neofašističkim elementima koji pridonose eskalaciji nasilja.

Paralelno s potmulim bujanjem neofašističkih skupina i njihovim sve otvorenijim pokazivanjima u javnosti u Italiji se razvija i polemika o korijenima suvremenog neofašizma: je li ”klasični fašizam” u Italiji bio oblik totalitarizma ili samo autoritarnog režima, koji se može onda usporediti s drugim oblicima autoritarizma i tako apsolvirati kao manje okrutan od nacističke verzije ili bestijalno okrutnog ustaštva?

U Italiji su sve aktualnije polemike o fašizmu, a poticaj za to su i ”prvomajski” događaji –  manifestacije neofašista u raznim talijanskim gradovima, veliko okupljanje povodom godišnjice smrti Benita Mussolinija u Predappiju, njegovom rodnom mjestu, pa čak i grupno silovanje što su ga počinili pristaše ”Poundove kuće” u jednoj od njihovih jazbina na sjeveru zemlje

Toj polemici je indirektno pridonio i sam Umberto Eco svojim esejom ”Vječni fašizam”, koji se nedavno pojavio u hrvatskoj verziji i kao posebna publikacija u izdanju zagrebačkog TIM pressa.

Eco, naime, pokušava objasniti talijanski fašizam kao diktaturu i jedan ”zbrkani režim” koji nije u potpunosti bio totalitaran.

On opisuje kontradikcije takvog ”zbrkanog totalitarizma” između pseudo-revolucionarne retorike ”fašističke revolucije” i realnog stanja podjele vlasti između Mussolinija i onih krugova koji su ga podržali i bez kojih ne bi bilo fašizma – industrijalaca, krupnih zemljoposjednika i konačno aristokracije i samog kralja, koji je izvršio državni udar povjerivši Mussoliniju vlast nakon teatralnog marša na Rim 1922. godine, kada je vlada tražila od kralja da uvede izvanredno stanje i uhapsi Mussolinija i njegove doglavnike.

Kralj je to odbio i time zadao smrtni udarac liberalnim političkim snagama koje su bile, paradoksalno, na vlasti i koje su tim kraljevim činom potisnute u ilegalu i progonstvo.

Eco tvrdi da fašizam nije imao svoju ideologiju, već da je to bio kolaž različitih filozofskih i političkih ideja, za razliku od nacizma koji je imao jasno određen cilj i program iznesen u Hitlerovom ”Mein Kampfu”.

Točno je da se ideja totalitarne države razvijala u Italiji postupno, kroz različite faze baš zato jer je koegzistirala uz monarhiju i Katoličku crkvu, čiju je podršku Mussolini dobio kao ”čovjek proviđenja”, kako su ga nazivali propovjednici u crkvama širom Italije.

Paralelno s potmulim bujanjem neofašističkih skupina i njihovim sve otvorenijim pokazivanjima u javnosti, u Italiji se razvija i polemika o korijenima suvremenog neofašizma: je li ”klasični fašizam” u Italiji bio oblik totalitarizma ili samo autoritarnog režima, koji se može onda usporediti s drugim oblicima autoritarizma i tako apsolvirati kao manje okrutni fašizam od nacističke verzije ili bestijalno okrutnog ustaštva?

Ali se zato takav totalitarizam, kojemu je trebalo više vremena od nacističkoga da zavlada zemljom, razotkriva u vanjskoj politici i u odnosu na netalijanske narode na njezinom teritoriju.

Okrutna represija slavenskog življa – Slovenaca i Hrvata – najbolje ilustrira totalitarni karakter režima, od zabrane uporabe slavenskih jezika i školovanja na tim jezicima do otvorene denacionalizacije Slavena.

Konačno, epilog totalitarne naravi fašističkog režima očit je nakon donošenja rasističkih zakona 1938., sudjelovanja u holokaustu, kao i tijekom Drugog svjetskog rata kada fašistička okupacija zavodi organizirani teror protiv okupiranog stanovništva ne samo kao odmazdu prema pokretima otpora, već i kao mjere etničkog čišćenja teritorija koje, kao u slučaju Slovenije i Gorskog kotara u Hrvatskoj, trebaju postati ”talijanska Švicarska” preseljenjem i uništenjem lokalnog stanovništva i naseljavanjem Talijana s nerazvijenog juga.

Talijanski okupatori su primijenili drakonske mjere prema okupiranima: tako general Mario Roatta izdaje 1942. u Ljubljani direktivu za talijanske okupacijske snage: ”Ne oko za oko, zub za zub, već glava za zub mora biti naša politika!”, dok drugi talijanski zapovjednik, general Mario Robotti, kori svoje oficire u službenom dokumentu: ”Premalo se ubija!”.

Takva okrutnost ne bi bila moguća da režim nije vježbao takav modus operandi od samog početka, od prisilnog gutanja ricinusova ulja, premlaćivanja, ubojstava i terora posebnog suda za obranu države.

Stoga Emilio Gentile, jedan od vodećih povjesničara, tvrdi da je fašizam bio totalitaran u svojim namjerama od samog početka, a samo su ga konkretne povijesne okolnosti ”usporile”, da bi završio u krvi holokausta i u teroru ratnog vihora.

Takve polemike o naravi fašizma su sve potrebnije s obzirom na sve češće pojave neofašizma u Europi, kojemu pogoduju populistički pokreti i suverenizmi raznih boja, koji često nesvjesno, ali i svjesno, utiru put revivalu fašizma. Ne, doduše, u karikaturalnom obliku s crnim košuljama i svastikama, već u drugim metamorfozama i reinkarnacijama

Toj polemici su se pridružili i drugi povjesničari i teoretičari smatrajući da ta Ecova tvrdnja o ”zbrkanom totalitarizmu” može biti interpretirana kao nedovoljno oštra osuda fašizma, posebno opasna jer može suvremenim generacijama mladih sugerirati da je fašizam bio blaži od nacizma, a pogotovo što se ovih dana u javnosti sve više piše o tome da je fašizam učinio i ”neke dobre stvari” – isušivanjem močvara, smjelim urbanističkim potezima, uvođenjem reda u vozni red vlakova i slično, o čemu je Francesco Filippi ovih dana objavio i knjigu s naslovom: ”Mussolini je učinio i dobre stvari – idiotizmi koji još uvijek kruže o fašizmu”.

A da ne govorimo o korupciji, koja je u onom režimu bila kapilarna, o čemu pišu Mauro Canali i Clemente Volpini u knjizi ”Mussolini i režimski lopovi”.

Takve polemike o naravi fašizma su sve potrebnije s obzirom na sve češće pojave neofašizma u Europi, kojemu pogoduju populistički pokreti i suverenizmi raznih boja, koji često nesvjesno, ali i svjesno, utiru put revivalu fašizma.

Ne, doduše, u karikaturalnom obliku s crnim košuljama i svastikama, već u drugim metamorfozama i reinkarnacijama, ali zato opasnijima i perfidnijima.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Karnevalski kič ocvale monarhije
     Je li doista Zapad obećao da se NATO neće širiti na Istok?
     Nemoć Europske unije pred stradanjem Ukrajine
     Korak pred nuklearnu katastrofu
     Ukrajina, godinu dana kasnije
     Hrvatska, kao i EU, boluje od endemskog virusa korupcije
     Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
     Kako da se odužimo Sloveniji?
     Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
     U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1