autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Svaki početak je težak

AUTOR: Zdravko Zima / 11.10.2013.

Tko tvrdi da Hrvatskoj nisu potrebne ozbiljne novine? Oni isti koji tvrde da joj nisu potrebna kazališta, koncertne dvorane, fakulteti, oni koji misle da joj nisu potrebni brodovi, ni servisirani avioni. Pa kamo bi Hrvati letjeli, kad su sa svojim očevima i očusima, sa svojim premijerima i milijunerima već dospjeli tako neslućeno visoko?

 

Ne usuđujem se ni pomisliti koliko je godina prošlo od tih davnih dana, kad sam pohodio gimnaziju na početku zagrebačke Klaićeve ulice. U klasi koju su najvećim dijelom činile pripadnice nježnijeg spola profesorica Nikić davala je poduke iz njemačkog i latinskog jezika, unoseći se đaku u lice da bi čim zornije demonstrirala kako se izgovara ime najvećeg njemačkog pjesnika. G–o–e–t–h–e, sricali smo za profesoricom, ne nalazeći u toj pedanteriji pretjerane svrhe. I latinske poslovice pamtili smo zahvaljujući maru dotične gospođe, a jedna od njih glasi omne initium difficile iliti, po naški, svaki početak je težak. U vrijeme dok caruju cyberspace, YouTube, Facebook i druge digitalne čarolije, pučke poslovice i latinske poštapalice nisu u pretjeranoj modi. Ali ne vjerujem da bi itko mogao osporiti tvrdnju da je svaki početak težak. Novčana oskudica, spojena s vremenskom oskudicom (tko nam je samo ukrao vrijeme?), rezultirala je sve manjim interesom za klasičnu književnost, ali isto tako i za medije, pogotovo one papirnate. Novinskim kućama ne cvjetaju ruže, a pitanje je kome i što danas uopće cvjeta?

 

Aperitiv

Zazovemo li velikog Baudelairea, mogli bismo zaključiti da obitavamo u globalnom vrtu u kojem uspijevaju (samo) cvjetovi zla. Malo je knjiga stihova koje su toliko utjecale na budućnost moderne lirike, i modernog senzibiliteta, kao što je to slučaj s knjigom pjesnika koji je još u svoje doba tituliran Danteom jedne posrnule epohe. Osim što je bio pjesnik bez premca, Baudelaire je bio i prorok. Ništa što je ljudsko nije mu bilo strano; nisu mu bile strane ni novine. Tvrdio je da su odvratni aperitiv kojim čovjek finalizira svoj doručak, grozio se nad publiciranim lažima i smicalicama, iako je novine čitao i surađivao u njima kao pisac i likovni kritičar. To je kontradikcija kojoj se nije lako oteti, pa joj se nije oteo ni Baudelaire. Naravno, neću otkriti ništa novo ako konstatiram da je novinarstvo u Hrvatskoj jedna u znatnoj mjeri kompromitirana profesija. Ali što ili tko nije kompromitiran? Kakav ugled uživaju advokati, pjesnici, taksisti? A kako stoje političari, medicinske sestre, radnice Kamenskog, ili neke druge tvornice, koje mjesecima nisu primile plaću i kojima, osim prosvjeda i očajanja, ništa drugo ne preostaje?

 

Osim evidentnih teškoća koje stoje na putu medijskog prosperiteta, mogućnost drukčije slike zagađuju dežurni demagozi, promovirajući isključivo senzacionalizam i žutilo. Tvrdnja kako je to ono što publika traži, nije ništa drugo nego prozirna, pomno smišljena sofistika, kojom mažu oči javnosti, dovoljno umornoj od treniranja hrvatske demokracije od koje je, osim crnobijele iritacije i opetovane igre na istu kartu, teško išta očekivati. Nakon dvadesetak godina glorificiranja države, nakon svih mogućih zastava i nacionalističkih rituala s mirisom tamjana, vrijeme je za otrežnjenje. Ako vremena još iole ima i ako nije izgubljeno u paralelnom slalomu državnih elita, kojima su u domoljubnoj pljački narodne imovine zdušno sekundirali njihovi vjerni trbuhozborci. Tko tvrdi da Hrvatskoj nisu potrebne ozbiljne novine? Oni isti koji tvrde da joj nisu potrebna kazališta, koncertne dvorane, fakulteti, oni koji misle da joj nisu potrebni brodovi, ni servisirani avioni. Pa kamo bi Hrvati letjeli, kad su sa svojim očevima i očusima, sa svojim premijerima i milijunerima već dospjeli tako neslućeno visoko?

 

Barometar

Ako je točno da je svaki početak težak, onda isto tako nema dvojbe da ta tvrdnja u lokalnom okruženju ima dodatnu težinu. Naš početak je još teži, tim više što u trenutku osnivanja (n)ovog portala moramo iznova otkrivati Ameriku, objašnjavajući da nema slobodnog društva bez slobodnog novinarstva i da je svaka država koja bagatelizira medije, brinući se jedino za SVOJU televiziju i pretvarajući je u kino za privatnu razbibrigu, unaprijed osuđena na kaos. U kaosu, hvala na pitanju, već jesmo, a nikad jadniji tretman kulture – kojoj pripadaju i masmediji – prijeti definitivnim rasulom, u čijoj će prašini nestati ono malo kriterija i zdrave pameti za koju se hvatamo kao utopljenici za slamku. Što uopće funkcionira kako Bog zapovijeda? Zdravstvena služba, tramvajski promet, gradska čistoća, nogometni klubovi? Ili željeznica koja ne raspolaže ni jednom jedinom ispravnom lokomotivom, svodeći nezavisnu državu Hrvatsku na naslov Bulajićevog klasika: “Vlak bez voznog reda”. I ovako mala domaja očito je prevelika za naše glave. Kakva država, takvi i mediji. Možda zvuči brutalno, ali je i brutalno istinito.

 

Najlakše je tvrditi da su rezerve presušile, da je svijet u krizi i da treba oporezovati svakog građanina koji ima više od dva para zimskih cipela. Ali država koja se ne brine za mlade, koja ne ulaže u obrazovanje, u znanost i u medije, teško da ima velike perspektive. Osim one kakvu je stoljećima imala, funkcionirajući kao servis narodima koji su bili moćniji i dalekovidniji. Danas je Hrvatska i službeno dio integrirane Europe, pa je iluzorno tvrditi da vrijeme ozbiljnih medija pripada prošlosti. Jer Europa njeguje žutilo ali isto tako, ili još više, onu vrstu novinarstva koja je u nas podvrgnuta tihom, ali pomno planiranom odstrelu. Ako u Njemačkoj može izlaziti “Die Zeit” u pola milijuna primjeraka, zašto u Hrvatskoj ne mogu izlaziti novine koje će imati tridesetak tisuća čitalaca, koje će se isplatiti i koje će istodobno biti barometar javnog mnijenja? Samo u Zagrebu ima dovoljno intelektualaca, profesora i studenata koji čine kritičnu masu dovoljnu za jedan takav projekt.

 

Septet

I kad tvrdim da je svaki početak težak, onda je to manje lament nad vlastitom sudbinom, a mnogo više rezultanta iskustva, usporediva s iskustvom mitskog Sizifa koji uvijek iznova podiže kamen i penje se prema vrhu. Program našeg portala? Možda će to zvučati pretenciozno, ali jedina agresija koju slijedimo bit će agresija činjenica, koje su sine qua non svakog javnog angažmana. Da se kojim slučajem živi od nasilja, moglo bi ga se izvoziti i na taj način podebljati državni budžet. Ali ionako, krajnje je vrijeme da shvatimo da nasilje ne produciraju samo mladi, da ono nije uzrok nego posljedicai da se mračne diluvijalne igre režiraju u nekim drugim visinama. Jest, pisat ćemo o svemu, samo ne o celebrityima. Hrvatska još nema svoj identitet, ili ga nije izgradila, pogotovo u međunarodnim razmjerima, pa je smiješno prodavati ionako odveć rasprostranjene bajke o našim fiktivnim veličinama. A veličina je Katarina Livljanić, iako se kladim da 99 posto slučajno izabranih ispitanika ne bi znalo tko je ta dama i čime se uistinu bavi.

 

Otvorenost ćemo, naravno, prakticirati i prema susjedima. Nije to samo pitanje formalnosti; jer licemjerno je, ako ne i nešto gore, otvarati se prema Europi, a zatvarati se prema susjedima. Sve to, ali i sijaset drugih iznenađenja jamči dobro uigrani kolumnistički septet. Borbeni barbudo Drago Pilsel, koji je u sebi ujedinio autentične vrijednosti ljevičara i katolika; pisac Renato Baretić, koji uporno bježi na mediteranske otoke, iako ne može uteći od stvarnosti; Igor Mandić, čiji je novinarski i kritičarski opus dovoljan za tri biografije; Teofil Pančić, feljtonist teške kategorije čija kvantiteta nikada ne ide nauštrb kvalitete i tako dalje. Milana Vuković-Runjić jedino je žensko čeljade među citiranim vukovima, dovoljno iskusna da iz tog čopora izvuče živu glavu, dok se Ivan Lovrenović javlja kao autentični advokat Bosne i Hercegovine, zemlje kakva je bila i kakvu znamo iz njegovih suptilnih analiza. Za početak, to je možda i previše. Sve ostalo ovisi o jednoj vrsti komunikacijske igre, u kojoj je publika važna koliko i oni koji joj se obraćaju. Aferim!

 

 

Još tekstova ovog autora:

     Rat kao autoimuna bolest
     Važno je da ste zdravi
     Vonj korupcije
     Blagdan à la Kuzmič
     Slon u staklani
     Roman rijeka o Dunavu
     2 plus 2 je 5
     Sram će spasiti Hrvatsku
     Kratka povijest poniženja
     I ministar čini što hoće

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1