autograf.hr
novinarstvo s potpisom
UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!
Strastvena literarna borba
Alice Munro, “Javne tajne”, OceanMore, Zagreb, 2014.
Kada je lani početkom listopada objavljeno da je Nobelovu nagradu za književnost dobila kanadska književnica Alice Munro, reakcije u cijelom svijetu bile su nepodijeljeno pozitivne. Kanađanka koja izbjegava publicitet, intervjue i promociju obljubljena je autorica koja je divljenje i struke i šire javnosti izborila formom pripovijetke.
Zahvaljujući nakladi OceanMore, hrvatski štovatelji Alice Munro sada mogu pročitati i njenu zbirku “Javne tajne” (ovaj naslov nekakvim ciničnim slučajem podsjeća na naslov knjige Nore Roberts, ali tu, naravno, prestaju sve sličnosti). Zbirku je na hrvatski prevela Maja Šoljan, a riječ je o četvrtoj knjizi Alice Munro prevedenoj na hrvatski jezik, što svakako valja pozdraviti.
U prvom planu ovih osam pripovijetki su žene i njihove bračne i izvanbračne sudbine te obiteljske otkrivene ili neotkrivene tajne. Alice Munro suvereno se poigrava ženskim sudbinama koristeći se ponekad i povijesnim događajima kao što je to, primjerice, Prvi svjetski rat, ali njen interes nikad nije dominantno politički, pa čak ni društveni, nego puno dublji, psihološki
Mnogi suvremeni dobitnici Nobelove nagrade nisu bili te sreće da ih hrvatski izdavači sustavnije predstavljaju hrvatskoj javnosti. “Javne tajne” premijerno su objavljene još prije dvadesetak godina, a riječ je o knjizi tipičnoj za stil i književni interes ove slavne kanadske književnice.
U prvom planu ovih osam pripovijetki su žene i njihove bračne i izvanbračne sudbine te obiteljske otkrivene ili neotkrivene tajne. Alice Munro suvereno se poigrava ženskim sudbinama koristeći se ponekad i povijesnim događajima kao što je to, primjerice, Prvi svjetski rat, ali njen interes nikad nije dominantno politički, pa čak ni društveni, nego puno dublji, psihološki.
Istina, Munro, pišući svoje opore ženske priče, piše o položaju žene u društvu jer je ta tema očito zanima, ali pri tome ona ostaje nedodirljivo hladna u svojoj angažiranosti. Najkonkretnija po tom ženskom, pa onda i feminističkom pitanju je u priči “Albanska virđina”, jednoj od rijetkih svojih priča koju ipak premješta iz kanadskih provincijskih mjesta i naselja smještajući je u albansku balkansku vrlet koju opisuje iznimno snažno, i ovdje dokazujući svoju nedvojbenu literarnu i stilsku vještinu.
No, Alice Munro ne bi bila toliko cijenjena da si u svojim pričama ne dopušta totalnu spisateljsku slobodu, pa i u ovoj zbirci ne robuje sadržaju i preglednosti, nego se u pričama poigrava i likovima i vremenima u kojima se ti likovi pojavljuju te tako čitatelja vrlo često ostavlja u nedoumici, nekada ga i namjerno upućujući prema logičkim stranputicama.
Munro, pišući svoje opore ženske priče, piše o položaju žene u društvu jer je ta tema očito zanima, ali pri tome ona ostaje nedodirljivo hladna u svojoj angažiranosti
Stoga na kraju njenih pripovijetki točka uopće ne znači i uobičajeni kraj priče, dapače. Tek tu autorica ostavlja prostora za daljnja zbivanja i nove zaplete. Takvim postupkom svakog čitatelja na neki način pretvara u pisca koji može nadopisivati ove mučne pripovijetke sa snažnom atmosferom.
U svojim pričama, Alice Munro zna biti iznimno surova i gruba, pa ponekad i iznenadi brutalnošću opisa kao što je to učinila u složeno koncipiranoj i iznimno razvedenoj priči “Skriveno i otkriveno” gdje minuciozno sadistički opisuje stravičnu nesreću u pilani.
Svih ovih osam priča prepuno je čudnovatih likova koji se svete svojim dobrotvorima, dobrih ljudi koji nisu imuni od loših postupaka, uvjerenih vjernika koji tako lako krše onih deset zapovijedi, nesretnika koji nikako ne mogu pobjeći svojoj kobi, ali i žrtava za koje nikada nećemo saznati od čije su ruke stradali.
Cijeli opus Alice Munro zapravo je strastvena literarna borba protiv svijeta u kojem ljudi moraju biti ili crni ili bijeli, ali i borba za društvo u kojem će apsolutno svaki pojedinac imati pravo ne samo na svoj stav nego i pravo na svoju posebnost i nedjeljivu prepoznatljivost.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
• Vladimir Pavlinić: ''Živim u emigraciji. Opet kao neprijatelj''
• Drago Pilsel piše brutalno jednostavno o teškom odnosu s ocem
• Vladimir Pavlinić: ''Živim u emigraciji. Opet kao neprijatelj''
• Mesić: Ako ti je otac bio ustaša, ne moraš biti i ti
• Što Daša Drndić znači današnjoj Hrvatskoj?
• O ljudima koji, renovirajući stanove, renoviraju i svoje živote
• Bez kupovanja knjiga nema izdavaštva, literature ni jezika
• Hrabro žigosanje gospodara rata i ratnih profitera
• Lika s puno topline i zaigranosti, bez naknadne pameti i dociranja
• Roman koji se žestoko hvata ukoštac s hrvatskim nazadnjaštvom
> Svi tekstovi ovog autora
Oznake: Albanija, Alice Munro, autograf.hr, autor, Balkan, Denis Derk, Hrvatska, izdavač, Javne tajne, lektira, literarno, OceanMore, pisac, politika, portal, psihologija, rat, Večernji list, Zagreb
DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA
ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
vrijeme i suodgovornosti
Donacije
Cigle
ekumena
javni servis
prometej
argentinski roman
povratak adolfa pilsela
u što vijerujemo
fraktura 1
