Što su nama nacionalne manjine (1)

Krvavi napad Hamasa na Izrael, uzvrat Izraelaca, čiji se krešendo odmazde s napetošću očekuje, bacio je na trenutak u drugi plan rat u Ukrajini. Valjda zato jer nakon godinu i pol dana malo tko više očekuje da će invazija Rusije na južnog susjeda eskalirati u svjetski sukob, dočim su svi ustrašeni u kom smjeru i obimu će eskalirati najnoviji rat na Bliskom istoku.

Nekako u sjeni svih tih svjetskih zbivanja u Hrvatskoj su tri događaja, također s izraženim etničkim elementom podigla prašinu i dijelom zahvaljujući dežurnim dušebrižnicima za ugroženo hrvatstvo zatalasala političku scenu Lijepe Naše.

U prvom slučaju je riječ o tome kako direktor provincijskog komunalnog poduzeća u općini Vrsi u zadarskom zaleđu, nedaleko od Nina, kad nastupa kao pravovjerni čuvar hrvatstva može uzbibati cijelu Hrvatsku. Dakle, taj komunalac, Zdenko Kojić (prezime koje nam je posljednjih godina bilo stalno pred očima zahvaljujući našoj Severini) je zatražio da se s nadgrobne ploče na mjesnom groblju u Poljicima ukloni ćirilični natpis, jer ”ćirilica vrijeđa osjećaje hrvatskih branitelja koji su se borili protiv ljudi koji su pod tim slovima pucali i rušili”.

Pritom se pozvao na Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, pokazavši, za jednog direktora, tužno nepoznavanje hrvatskih zakona. Da bi širem puku bilo jasno kako visokopozicionirani groboskrbnik nije usamljen u svom stavu javio se načelnik općine Luka Perinić, ustvrdivši da je ispisivanje ćiriličnog natpisa na grobu ”u zajedništvu s mještanima protumačeno kao čista provokacija”. Kao važan argument je naveo kako ni na starom ni na novom groblju nije zabilježeno ni jedno drugo pismo osim latinice.

Da bi se lakše shvatilo stvarnu pozadinu namjere uklanjanja ćiriličnog natpisa, dovoljno je citirati jednog mještanina Poljica, iz Slobodne Dalmacije, koji se pita ”Što bi bilo da se doseli neki Kinez, bi li i njegov natpis uklanjali?!”. Da bi bilo još jasnije može se navesti i sarkastičnu doskočicu Ivice Ivaniševića, koji u rubrici Grintanje, istog dnevnika, na samoupit: Zašto neke u Vrsima živcira ćirilica na nadgrobnoj ploči?, odgovara: Plaše se da pokojnik nije dovoljno mrtav.

Drugi događaj koji je snažno zaokupio pažnju svekolikog građanstva je koncert Aleksandre Prijović Prije, srpske folk/pop (kako je sama izjavila) pjevačice. Para je već pokuljala kada je objavljeno da je rasprodala zagrebačku Arenu za četiri nastupa, a prošikljalo je kada je rasprodala i peti koncert. Odmah su se javili svi oni zabrinuti za duhovnu obnovu hrvatske uljudbe, pitajući se kako je to moguće, jer do sada nitko to ni od domaćih estradnih zabavljača nije uspio.

Oživjele su priče o uvozu turbofolka koji kvari dušu naše mladeži. ”Muzika za hrvatske idiote” ili ”Kako su četničke cajke pokorile Hrvatsku kad već nije mogla njihova čizma”, samo su neki od naslova u medijima kojima je popraćen dolazak srpske pjevačice. Čistunci ni ne žele priznati što ta ista mladež najviše sluša na raznim društvenim mrežama i ”jubituima”.

Da ne govorimo o hrvatskim supstitutima (”O groblje, groblje, ti bašto šarena / u te siju najljepša sjemena / siju se siju, a nikad ne niču / grobari duboko sjemenje zagrću”; ”Pleši sa mnom, takva sam i gotovo / Pleši sa mnom, još se nitko nije otrovo”; ”Što to ptice, gavrani stalno vide u meni / ja sam takav kakav sam / tu na mojim granama nije mjesto vranama”; ”Ja izgubila sam vid i koje je boje zid / ispod kojeg sanjaš ti / Ginem…”; ”Živo mi se fućka, što se ovdje kod nas mućka / haljinica tvoja šuška, opalit ću kao puška”, da nabrojimo samo neke stihove, a ne i imena domicilnih izvođačica i izvođača).

Gledajući tako, moglo bi se pomisliti da je u pozadini prije briga za naše turbofolkaše, koji bi pored srpskih možda mogli ostati bez kruha, ili je pak u pitanju zavist, prekrivena velom brige za održanje hrvatskog nacionalnog bića. U tom kontekstu se, slijedeći misao Andreje Černivec da ”na koncerte cajki u Hrvatskoj odlaze oni Hrvati kojima je i najgora Jugoslavija uvijek bolja od bilo kakve Hrvatske”, moramo zapitati koji i kakvi Hrvati (i Hrvatice!), ne samo pjevaju, nego i dolaze na koncerte turbofolka cro izričaja.

Možda se razlikovna definicija hrvatskog i onog ”drugog” turbo/folk/popa krije u izjavi predsjednika kaštelanske HVIDRE Željka Strize, koji je zaključio da Halid Bešlić ne može pjevati u Kaštelima (čak ni na humanitarnom koncertu), jer po njegovom mišljenju: ”Narodna muzika, nije kultura. Kultura je zabavna glazba, a mi imamo dosta naših glazbenika koji imaju dobru muziku i koji podržavaju građane ovog grada”.

Ili je ”problem” u tome što, kako Zvonimir Hodak citira Tihomira Dujmovića, iako imamo državu zadržali smo ”teški zadah jugoslavenstva”.

Kako bilo, a stalna nastojanja onemogućavanja koncerata srpskih izvođača (sjeća li se netko ”problema” s nastupom Lepe Brene, ili najsvježiji primjeri otkazivanja Jeleni Karleuši – u paketu i Harisu Džinoviću na otočiću Barbarincu kod Solina, problematiziranja nastupa Ace Pejovića u ”svetom” mjesecu studenom), uglavnom pod braniteljskim egidom, kao i nekih ”neomiljenih”, koji i ne spadaju u svijet turbofolka, primjerice, Rade Šerbedžija, kojima se onda ispostavi ”račun” neprimjerenog datuma, koji traje cijeli tjedan, a po ”potrebi” i duže, ili otkazivanje koncerata folk izvođača u Puli i Osijeku (jer ”ovaj glazbeni izričaj ne pripada našem podneblju, duhu i mentalitetu grada”, jer sadržaj u javnom prostoru mora biti ”usklađen s vizijom moderne, urbane srednjoeuropske metropole koju gradimo”), jasno je da se kao i u prvom slučaju ne bi istovjetno javnost uznemirila da je pet koncerata rasprodao neki Kinez.

Treći slučaj je vezan uz osječku ekološku katastrofu izazvanu požarom tvornice Drava International. Na tom događaju se, kako lijepo primjećuje novinarka Goranka Jureško, ”danima griju svi koji u pravilu nemaju ideja za naš bolji život, ali znaju kako se ukrcati u politički vatrogasni kamion i udarati šmrkovima sve dok ima vode, točnije dok ima onih koji slušaju njihove nebuloze”.

Tako su ”politički piromani”, kako ih naziva Jureško, u tom požaru naslutili i srpsku ujdurmu, nakon što je netko Milu Horvata, državnog tajnika u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, inače člana Srpske demokratske samostalne stranke, na dan požara snimio u kafiću u razgovoru s vlasnikom tvornice Zvonkom Bedeom.

To je bilo dovoljno da se zaključi kako tu nisu čista posla, pogotovo jer je poznato da ”u tvornici rade i Srbi iz okolnih mjesta” pa je zatraženo da se Horvat hitno očituje o tom razgovoru. S obzirom na izrečenu premisu, novinarka donosi logičnu konkluziju kako neki smatraju da će ”svi koji Bedeu ubuduće kažu dobar dan biti sumnjiva lica pa još ako su Srbi…”.

Ako tome pridodamo da je Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a i Srpskog narodnog vijeća česta meta zajapurenih ”političkih paraglajdera”, kako ih naziva novinar Goran Gerovac te redoviti ”gost” na anketnim listama najomraženijih hrvatskih političara (čak i kada nema neposrednog povoda, bez obzira na to kakav je predznak tog povoda) te da se u pravilu njega i srpske parlamentarce proziva za postupanje u Saboru, iako je ono uglavnom usuglašeno s ostalim predstavnicima nacionalnih manjina (snažne su bile optužbe da, primjerice, nisu srušili vladu Ive Sanadera, ili da održavaju na životu hadezeovske vlade, iako to čine i drugi manjinski predstavnici, a neki su čak bili i odlučujući u formiranju hadezeovske vlasti) te da je napadan, čak i s ljevice, da je etnobiznismen, a među prikrivenim povodima za napade je i pisanje tjednika Novosti, glasila SNV-a, onda je jasno kako je riječ o širem (i dubljem) odnosu prema srpskoj nacionalnoj manjini, ali time, posljedično i prema nacionalnim manjinama uopće, jer i odnos prema njima (u svakom slučaju normativni), valjda također odiše ”teškim zadahom jugoslavenstva”.

Traženja promjene statusa manjina

Stoga i ne treba čuditi da se periodično mogu čuti zahtjevi za promjenom statusa nacionalnih manjina, prvenstveno kroz traženje smanjivanje prava iskazanih u Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina. Također i u traženjima za promjenu njihovog izbornog statusa, odnosno od smanjivanja ukupnog broja predstavnika pa do potpunog ukidanja posebnih izbornih jedinica za nacionalne manjine, o čemu su razmišljanja i poticaji dolazili ne samo s desnog, nego i s liberalnog i liberalno-lijevog političkog spektra (npr., ORaH Mirele Holy).

Ti zahtjevi uz navedene primjere odnosa prema zbivanjima koja imaju etnički element te posebno prema Srbima, ukazuju na latentno stanje prigušenog nacional-šovinizma, koji kao da čeka priliku izaći vani iz svog šinjela, koristeći do tada svaku prigodu da se pokaže kako je tu među nama.

Nalazeći se pred vratima super izborne godine, u ozračju svjetske nestabilnosti i ratova, novog preslagivanja svjetskih interesa, velikog vala emigranata koji pritišće našu i evropsku svakodnevnicu, sve teže ekonomsko stanje, sve veće socijalno raslojavanje u društvu, činjenica da većina građana smatra da država ide u lošem smjeru, veliki broj onih koji odlaze ”trbuhom za kruhom”, a trebali bi nositi razvoj i budućnost društva, sve prisutniji revizionizam i sve prisutniji populistički nacionalizam, ne samo u nas nego i u Evropi te općenito u svijetu, čine većinu pretpostavki za eskalaciju društvenih sukoba.

Najnoviji slučajevi u Splitu (iscrtavanja po gradu kukastih križeva, ušatih U s križem i porukama ”Ubij Srbina!”) te pjevanja ustaških popjevki u Osijeku i Velikoj Gorici uz isticanje sukladnih transparenata, jasno ukazuju na potencijal opasnosti u slučaju prelijevanja nasilja i terorizma u naše krajeve, kao dodatnog okvira za mržnju i potencijalno krvoproliće.

Pogotovo što tome treba dodati nespremnost (i nevoljkost!) institucija vlasti, naročito politike da se snažno suprotstavi takvim tendencijama i dalje ih uglavnom tretirajući navijačkim folklorom i incidentima. Također i bez stvarne želje da se, ne samo suoči s prošlošću i suprotstavi njenom revizionizmu, nego ga pače aktivno ili pasivno tolerirajući.

Stoga novinar Vlado Vurušić, u povodu incidenta u Velikoj Gorici, a spominjući reakciju institucija nakon utakmice u Osijeku, konstatira kako ”sadašnja borba pravosuđa s ustaškim ‘poskočicama’ na utakmicama reprezentacije nije zato jer se promijenila društvena i politička klima u Hrvatskoj, odnosno jer je nekome u HDZ-u konačno došlo do mozga da ustaška baština ne smije biti naša, nego zato jer se reprezentacija našla u nebranom grožđu i može ‘popiti’ kaznu”.

Odnosno, kako to ocjenjuje profesorica Ustavnog prava Ana Horvat Vuković, kako se ”čini da je neviđena brzina reakcije u ovom slučaju (Osijek, o.p.) motivirana međunarodnom vidljivošću događaja”.

(Nastavlja se)

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Je li fašizam prošlost?
    •  Što su nama nacionalne manjine (2)
    •  Antifašisti i žrtve fašizma na čekanju
    •  Antifašizam je civilizacijsko, a ne političko pitanje
    •  Revizionisti bi nas vratili u krvavu povijest
    •  Dostojno obilježiti stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske
    •  Nogomet kao opijum za narod
    •  Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
    •  Između stvarnog i hinjenog antifašizma
    •  Moral na ispitu u Splitu – Slučaj Bojana Ivoševića

> Svi tekstovi ovog autora