autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Što nas ne ubije može nas ojačati

AUTOR: Marina Biti / 11.03.2020.
Marina Biti

Marina Biti

Izreka za kojom posežemo kada se nađemo oči u oči s nekom ozbiljnom prijetnjom glasi: ”što te ne ubije, ojača te”. U svjetlu brojnih prijetnji stabilnosti poretka u kojemu živimo, poput izbjegličke krize, pa i prijetnje općem zdravlju stanovništva uslijed širenja koronavirusa, nije naodmet zapitati se kako tu izreku pretočiti u životnu praksu.

Ta se izreka uglavnom primjenjuje na pojedince, no podjednako tako može vrijediti i za društvene grupe, posebice one manjinske koje se mogu naći na udaru diskriminacijskih stavova, kao i za veće skupine stanovništva – nacije, pa i šire.

Mediji nam povremeno donose priče o ljudima kojima je, primjerice, izgorjela kuća, kojima je brutalno oteta sva imovina, koji su se morali primiti u koštac s posljedicama neke elementarne nepogode, ako ne i teške bolesti, ovisnosti, ucjene, kakva žestokog napada ili možda prometne nesreće, no koji su odbili zapeti na zgarištima svojih ranijih života i odlučno se primili izgradnje novih.

Postoji, primjerice, podatak UN-ove agencije za izbjeglice da su samo u 2015. godini građanski i ratni sukobi u svijetu rezultirali izmještanjem čak po 24 osobe u svakoj minuti, doprinoseći tzv. izbjegličkoj krizi s kojom se Europa suočava kao s jednom od najvećih prijetnji svojoj stabilnosti

Takvih je priča bez sumnje realno mnogo više od onih koje prerastaju u medijske senzacije poput pobjede nad bolešću slavnih osoba, recimo Roberta de Nira ili Martine Navratilove.

Podjednako tako, mnogo su brojnije tragične sudbine niza anonimnih osoba koje se nisu uzmogle odrvati nedaćama od tragedija osoba poput Robina Williamsa, Georgea Michaela, Amy Winehouse ili Whitney Houston za koje smo saznavali iz medija.

Nedaće nas uistinu mogu navesti na to da postanemo jači, baš kao što nas mogu i tragično oslabiti ili čak i potpuno uništiti.

Ne manjka ni iskustava društvenih skupina koje se, podjednako kao i pojedinci, mogu naći na udaru svakojakih nedaća.

Ne samo povijesna iskustva nego nažalost i mnoga kojima svjedočimo u sadašnjosti pokazuju da su etnicitet, rasa, spol, vjera, seksualno opredjeljenje, ali i čitav niz tjelesnih drukčijosti vezanih uz posebne potrebe, uvijek potencijalno aktivna osnova za diskriminatorna postupanja koja se mogu kretati u rasponu od verbalnih napada preko zakidanja u sferi radnih prava, pa sve do brutalnog nasilja ili čak i genocida.

Uslijed pretrpljenih nedaća neke su skupine danas bitno oslabljene, poput, primjerice, autohtonih američkih Indijanaca čiji se broj od 50 milijuna iz predkolumbovskog vremena sveo danas na svega 5 milijuna. Ima međutim primjera i onih skupina koje su se uzmogle organizirati te umnogome popraviti svoj društveni položaj.

Pokret za prava homoseksualnih osoba u Americi s početka 20. stoljeća, pokret za građanska prava obojenih osoba iz šezdesetih, sufražetski pokret s kraja 19. stoljeća u Velikoj Britaniji ili onaj za oslobođenje žena šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Americi – sve su to primjeri koji svjedoče o dugoročnosti i nikad potpunoj dovršenosti emancipatorskih procesa. No isto tako svjedoči i o tome da preživljavanje društveno slabijih nije nešto što se poklanja, već da ovisi ponajviše o njihovom voljnom, požrtvovnom, organiziranom i ciljno usmjerenom samoosnaživanju.

Nedaće ne zaobilaze ni mnogo veće grupacije ljudi, i na većim teritorijima. Postoji, primjerice, podatak UN-ove agencije za izbjeglice da su samo u 2015. godini građanski i ratni sukobi u svijetu rezultirali izmještanjem čak po 24 osobe u svakoj minuti, doprinoseći tzv. izbjegličkoj krizi s kojom se Europa suočava kao s jednom od najvećih prijetnji svojoj stabilnosti.

Teško bi bilo sažeto obuhvatiti brojne povijesne konstelacije i specifičnosti pojedinih političkih ustroja koji su uzrokovali sukobe te rezultirali negativnim pojavama koje su potresale te i nadalje potresaju brojna područja svijeta, doprinijevši, između ostaloga, i eskalaciji tzv. izbjegličkoga pitanja.

S druge je strane, nažalost, lako prisjetiti se i drugih tragedija velikih razmjera, onih izazvanih elementarnim nepogodama. Među najsvježijim takvih sjećanjima svakako je potres magnitude 6,4 koji se dogodio u Puerto Ricu početkom ove godine, podsjetivši nas i na ništa manje strašnu izloženost toga otoka uraganima. Prema studiji Sveučilišta George Washington ta je izloženost samo u 2017. godini rezultirala smrću čak 4.600 ljudi u Puerto Ricu.

Jedno od i danas živih sjećanja na elementarne tragedije je ono na tsunami koji je u prosincu 2004. godine zahvatio obalni pojas Indijskog oceana uzrokovavši smrt čak 280.000 ljudi.

Tijekom protekle godine nije manjkalo ni vijesti o požarima, poplavama, prekidima opskrbe strujom i posljedičnom prometnom kaosu na australskom kontinentu, kao i o sličnim nepogodama uvjetovanim meteorološkim oscilacijama i u drugim dijelovima svijeta, što se uvelike povezuje s klimatskim promjenama uzrokovanim nedopustivo visokim emisijama stakleničkih plinova

Tijekom protekle godine nije manjkalo ni vijesti o požarima, poplavama, prekidima opskrbe strujom i posljedičnom prometnom kaosu na australskom kontinentu, kao i o sličnim nepogodama uvjetovanim meteorološkim oscilacijama i u drugim dijelovima svijeta, što se uvelike povezuje s klimatskim promjenama uzrokovanim nedopustivo visokim emisijama stakleničkih plinova te drugim oblicima zagađivanja kojima je čovjek opteretio planet Zemlju.

Kada svemu tome pridodamo i najnoviju prijetnju od novog korona virusa koji se velikom brzinom proširio ostatkom svijeta iz kineskoga Wuhana, stigavši i pred prag naših domova, postajemo još i svjesniji toga da prijetnje i opasnosti ne poznaju fizičkih granica, i da se loše stvari ne događaju samo drugima. Sve se može dogoditi svima, i svi smo mi slabi kada se suočimo s prijetnjama većima od nas, i moramo se ponekad žrtvovati kako bismo se izborili za svoju dobrobit.

Umjesto panike ili okretanja glave – što bez sumnje ne predstavlja pravi odgovor ni na jednu prijetnju i ni na jednu tragediju – u svjetlu se sabiranja svega lošega što se čovječanstvu događa nudi sasvim drukčiji zaključak, a to je da su problemi s kojima se ljudska vrsta suočava, svi redom i bez izuzetka – zajednički.

To vrijedi za prijetnju od daljnjega širenja koronavirusa, ali i za izbjegličko pitanje, kao i za potrese i tsunamije, za suše i za poplave, ili, pak, za probleme diskriminiranja u jednom trenutku možda gay osoba a u nekom drugom možda Roma ili Muslimana, a ne vrijedi ništa manje ni za pitanje potpore nečijoj osobnoj borbi s rakom ili s nekom drugom potencijalno kobnom bolešću.

Ako ne iz humanosti, onda barem iz zdrave sebičnosti, morali bismo konačno početi shvaćati da nema nedaće koja nas se ne tiče i od koje se možemo zauvijek izolirati, i da je jedina zaštita koju itko može stvarno imati uvijek i neizostavno povezana s pozitivnim i proaktivnim pristupom nedaćama drugih.

Nema prijetnje koja ne može naći svoj put i u naš vlastiti dom, no nema ni takve koju ne bi bilo moguće prevladati ili čak i prevenirati solidarnim i dobro organiziranim pristupom pružanja i primanja potpore te iznalaženjem rješenja za one koji se zatiču na udaru kriznih situacija.

Doista, ne riješe li se problemi ”drugih ljudi”, ti će se problemi vrlo vjerojatno u nekom bližem ili daljem budućem trenutku preliti i u prostor naše svakodnevice. U tren, i mi sami – bili crni, bijeli ili žuti, bili bogati ili siromašni, bili vjernici ili ateisti, bili homoseksualni ili heteroseksualni – možemo postati, i nažalost postajemo, ti ”drugi ljudi”.

Konkretne mjere su svakako stvar dubljeg promišljanja, no one se ne mogu ni početi osmišljavati bez promjene pristupa.

Izbjeglice, primjerice, neće nestati samo ubrizgavanjem novaca u budžet turskoga predsjednika ili ulaganjem u zaštitu grčke granice. Problem se takvim pristupom ne rješava, već samo odgađa, a potencijalno i uvećava.

Ako ne želimo da se u trenutku nemjerljivog očaja gotovo četiri milijuna ljudi koji predugo žive u neprihvatljivim uvjetima odluči na probijanje graničnih barijera ma koje vrste one mogle biti, odgovorne osobe moraju početi promišljati rješenja za njihovu reintegraciju u normalne životne uvjete. Jer jedino tako se problem može umanjiti ili riješiti.

Ako ne želimo da nas Corona, ili neki budući virus, pokosi, moramo unaprijediti sustave preventivne medicine i podignuti svoju spremnost da na takve prijetnje trenutačno i organizirano reagiramo. A to vrijedi i za sve druge preventivne programe: prevenirajmo nasilje, prevenirajmo ovisnosti, prevenirajmo kobne posljedice bilo čijeg očaja.

Ako već nije humanost ta koja će nekog potaknuti na to da ulaže u prevenciju, onda neka to bude svijest da se svi možemo i prelako naći u istome čamcu s očajnicima.

Kada svemu tome pridodamo i najnoviju prijetnju od virusa COVID-19 koji se velikom brzinom proširio ostatkom svijeta iz kineskoga Wuhana stigavši i pred prag naših domova, postajemo još i svjesniji toga da prijetnje i opasnosti ne poznaju fizičkih granica, i da se loše stvari ne događaju samo drugima. Sve se može dogoditi svima

Isto tako, trenutačna nam opasnost od zaraze prijeti ne samo financijskim, već i golim egzistencijalnim posljedicama, što mora poslužiti ne samo kao pouka nego i kao uputa o tome kako što hitnije reorganizirati domaću privredu: kako pokrenuti zanemarene proizvodne aktivnosti važne za naše vlastito preživljavanje, i kako se, neovisno od uvoza, prehraniti.

Ovih dana vjerojatno svi postaju svjesniji, nego što su donedavna bili, koliko bi bilo važno imati jako i funkcionirajuće domaće mljekarstvo, stočarstvo i poljoprivredu i koliko je nezdravo da nam budžet ovisi, u visokoj mjeri u kojoj ovisi, o uspješnosti svake pojedine turističke sezone.

Bilo je možda ”lako” gledati očajne mljekare kako u znak protesta prolijevaju hektolitre mlijeka upozoravajući gluha ministarstva i vlade na svoje propadanje. Sada možda počinjemo shvaćati da njihovo propadanje nije bilo propadanje ”nekih drugih” nego prilog mogućem propadanju sviju nas.

Bez sumnje smo mogli dalekovidnije postupati i ranije, no zacijelo nije prekasno da ovu virusnim nam alarmom nametnutu lekciju konačno svladamo i primijenimo.

Bit će teško. No možemo i trebamo iskoristiti priliku da iz krize iziđemo snažniji. Jer alternativa baš i nije prihvatljiva.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Бeћapaц – riječ vrijedna tisuću riječi
     Gorko smo zakasnili u podršci Miri Furlan
     Juričan vs. Bandić – rezultat 3:0
     Svi grijesi Alis Marić
     ''Ne zna što je tvrda kohabitacija? Znat će'' (Plenković)
     Isključi mozak da ne omete doživljaj
     Kako iz krize izvući maksimum dobrobiti uz minimum štete
     Skica iz sjećanja za Tonka Maroevića
     Može li socijaldemokracija put novoga doba?
     Nasilni je prodor u žensko tijelo poput udara sjekirom u psihu

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1