Što možemo naučiti iz 2020.?

Mnogi se raduju kraju ove, dvije tisuće dvadesete godine. Kada bi ova godina bila balon svi bismo jedva čekali da odvojimo kažiprst i palac te pustimo zrak iz njega, da vrteći se i prdeći leti po našoj sobi sve dok onako smežuran, plastičan i prazan ne padne iza kauča gdje će ostati zaboravljen i skupljati prašinu. 

Naši životni neuspjesi u posljednjih dvanaest mjeseci svedeni su na rečenicu ”takva je bila godina”.

Zaista, 2020. godina zvuči kao naslov za film katastrofe i mnogima je otežala živote, mnoge je koštala života i malo tko je ostao neokrznut.

Naravno, ova godina je samo godina, još jedan okret Zemlje oko Sunca, pravi uzrok promjena je virus koji se pojavio negdje u Wuhanu i onda prenio svijetom mijenjajući našu svakodnevicu.

Virus nam se učinio kao pravi pravcati neprijatelj, s njim se borimo i držimo fige da će ingenioznost najrazvijenijeg majmuna pobijediti tu mikroskopsku stvar za koju nije još posve jasno kategoriziramo li je u živa ili neživa bića.

Bez obzira na to što je pronađeno cjepivo pomalo je duhovita činjenica da nam je i dalje jedino sredstvo borbe protiv virusa ono koje imamo oduvijek; izbjegavanje fizičke bliskosti i pranje ruku.

To me podsjeća na DeLillov roman ”Bijela buka” u kojem kći pita oca profesora, (otac i kći nalaze se u bezizlaznoj situaciji uzrokovanoj širenjem toksičnog oblaka s nepoznatim posljedicama) da joj odgovori na pitanje kako bi sa svim svojim silnim znanjem pomogao spiljskim ljudima da si poboljšaju živote.

Potrebno nam je egalitarnije društvo koje će na pravedan način redistribuirati bogatstvo i koje je svjesno prirode unutar koje nastaje. Nema važnije pouke koju možemo izvući iz 2020

”Rekao bih im da operu ruke i da se operu iza uha”, odgovara otac, a ova nam je pandemija pokazala da je to vrlo mudar savjet unatoč kćerinom razočaranju njegovim naizgled pojednostavljenim pogledom na svijet.

Virus nije naš neprijatelj, kao ni šišmiš iz Wuhana. Sve su to samo podsjetnici da naš razvoj mora biti usklađen s prirodom. Personificirati virus kao neprijatelja odmiče pogled od pravih problema.

Ingeniozni majmun koji će osmisliti cjepivo pravi je uzrok problema s kojim se suočio, a taj je majmun sklon brkati prirodne katastrofe s onim društvenim.

Kada se, na primjer, dogodi uragan posljedice će velikim dijelom ovisiti o uređenju grada, organizaciji javnih službi i sustavu evakuacije.

Jednako je tako i s epidemijama. Način na koji je uređen naš zdravstveni sustav, naša ekonomija i naša skrb o ranjivim skupinama igrat će presudnu ulogu u tome koliko će biti katastrofalne posljedice.

Iz tog razloga ne smijemo ispuhati ovu godinu kao prdeći balon. Moramo uzeti ovu godinu pod ruku i poći u šetnju, dugo razgovarati i slušajući je ponešto i naučiti.

Na početku pandemije pojavili su se mnogi glasovi koji su tvrdili da nam pandemija pokazuje da ovaj trenutni sustav koji imamo ne može opstati i da je ovo početak opsežnih društvenih promjena.

Kako se bliži šira uporaba cjepiva tako izgleda da ta ideja postaje sve tiša, jedva čekamo odahnuti i vratiti se na staro.

Ali hvatanje u koštac s krizom nije samo neki self-help klišej, iz krize uistinu puno učimo o sebi samima.

Nobelovac Amartya Sen tako opisuje situaciju u Velikoj Britaniji za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Sen navodi da iako je tih godina znatno pala raspoloživost hrane po stanovniku, uočava se oštar pad pothranjenosti i potpuni nestanak ekstremne pothranjenosti. Također, bilježi se i snažan pad stope smrtnosti (naravno, osim onih uzrokovanih ratom).

Razloge za to Sen vidi u promijeni društvenih stavova prema redistribuciji dobara i snažnoj potpori prema širim javnim službama i uslugama, potpori koja je nakon rata dovela do uspostavljanja države blagostanja u dotadašnjem bastionu beskrupuloznog kapitalizma.

Što možemo naučiti iz ove krize?

Prvo, to da moramo čuvati i osnaživati sve institucije koje pružaju javne usluge od zdravstva, obrazovanja pa do skrbi za ranjive skupine.

Drugo, moramo prestati misliti da je svako drugo viđenje ekonomskog sustava od postojećeg utopijsko. Vrlo je to čudno u okolnostima u kojima živimo u sustavu koji ne može stati, a da ne propadne i koji mora žrtvovati ljude da bi mogao opstati.

No iza svega ovoga stoji najveća pouka 2020. na kojoj je i Sen inzistirao.

Mora doći do promjena u društvenim vrijednostima. Ono što nam 2020. može ostaviti iza sebe je pouka da je solidarnost vrijednost koju trebamo snažnije utjeloviti u naše institucije.

Jedna od tema o kojima se u medijima dosta pisalo je tema mentalnog zdravlja bitno pogoršanog mjerama nošenja s pandemijom.

Osjećaj izoliranosti, nedostatak kontrole nad vlastitim životima, osjećaj bespomoćnosti, nemogućnost da vidimo voljene, ranjivost na izvanjske okolnosti snažni su faktori koji utječu na povećanje anksioznosti i stresa koji imaju snažne posljedice i po mentalno i po fizičko zdravlje.

U ovim je okolnostima taj problem zahvatio mnoge pa i one koji te probleme nisu osjećali ranije.

Virus nam se učinio kao pravi pravcati neprijatelj, s njim se borimo i držimo fige da će ingenioznost najrazvijenijeg majmuna pobijediti tu mikroskopsku stvar za koju nije još posve jasno kategoriziramo li je u živa ili neživa bića

Ali, nećemo se praviti da su ti problemi novi.

Puno prije pojave korone rađene su detaljne studije, najviše od strane Michaela Marmota (čija je knjiga ”Sindrom statusa” prevedena i na hrvatski) i Richarda Wilkinsona, koje pokazuju na koji način svi gore navedeni aspekti utječu na mentalno i fizičko zdravlje onih koji se kreću prema donjim stepenicama društva.

Toliko je to jasno da se može uočiti društveni gradijent zdravlja kako se pogoršava ako idemo od bogatijih prema siromašnijim susjedstvima istoga grada.

U 2020. jedino novo što se dogodilo jest da su zbog prisilnih mjera ti uzroci probili klasne barijere.

U ”normalnim” vremenima od svih navedenih problema – od izolacije do ranjivosti na izvanjske okolnosti – pati velik broj ljudi zbog socijalnih nejednakosti, ne zbog prisilnih pandemijskih mjera.

Suočiti se sa 2020. znači da je ne trpamo pod tepih nego da shvatimo da trebamo graditi solidarnije društvo, osjetljivo na ranjivosti i da trebamo propitati želimo li povratak na staro ili želimo krenuti negdje drugdje.

Potrebno nam je egalitarnije društvo koje će na pravedan način redistribuirati bogatstvo i koje je svjesno prirode unutar koje nastaje. Nema važnije pouke koju možemo izvući iz 2020.

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Ima li veze moj račun za grijanje s agresijom na Ukrajinu?
    •  Dužnost da se zviždi - Etika Ankice Lepej i Edwarda Snowdena
    •  Slučaj Dragana Umičevića pokazuje bešćutnost hrvatske države
    •  Može li nasilje biti opravdano?
    •  Je li Operacija Trajna sloboda uopće mogla osloboditi žene?
    •  Zlo negiranja genocida
    •  Ima li ideologije u komunalnim pitanjima?
    •  Do kada ćemo raditi ono što moramo, a ne što želimo
    •  Hrvatska nije sposobna građanima garantirati pravo na vodu
    •  Možemo li izvući neke pouke iz nedostatka cjepiva?

> Svi tekstovi ovog autora