Što je to u ljudskom biću da odluči odustati od života

Nakon deset dana jakih bolova u lumbalnom dijelu kralježnice, primljenih čitav niz injekcija-koktela jakih analgetika, dolaska hitne službe prije tjedan dana na moju adresa kad sam zbog jačine bolova jedva mogla ustati i kad sam kroz jauke drhtavim glasom nazvala hitnu s molbom da mi pomognu, ponovo sam u jakim bolovima.

Znala sam da ne mogu izbjeći hitnu medicinsku pomoć po drugi put, baš kako su savjetovali tijekom prve hitne intervencije koja je odradila ono što je protokolom određeno i savjetovala, ako analgetici i vrijeme ne učine svoje, ponovo zatražiti liječničku pomoć.

Dolazim negdje oko ponoći na hitnu u Vinogradsku bolnicu i gdje sam primljena prvo od strane liječnika i medicinske sestre, oboje mladih ljudi, koji primaju pacijente u kontejner na prvi razgovor u kojem dajete anamnezu i trenutno stanje odnosno razlog svog dolaska.

Komunikacija nadasve ljubazna, sestra iskazuje empatičnost nakon spoznaje da sam preboljela karcinom, prepričava mi slučaj svoje poznanice koja nažalost nije dobila bitku protiv te zloćudne bolesti. Preboljela ju je u prvom naletu, proživjela nekoliko godina i onda se bolest vratila u puno snažnijem obliku i odvela je s ovog svijeta.

Upućuju me u glavnu zgradu koja je potpuno promijenila unutarnju vizuru od mog posljednjeg boravka u njoj, sve novo, hodnici opločeni novim mramornim pločama, sve besprijekorno čisto. Ulazim u čekaonicu gdje sjedi desetak ljudi i čekaju svoj red. Jedva da je prošlo desetak minuta i već sam pozvana od nadasve ljubaznog mladog liječnika.

Ponavljam razlog dolaska, neurolog odrađuje osnovne neurološke pretrage i daje uputstvo gdje trebam sačekati na daljnji poziv za nastavak pretraga. Dolazim u drugu čekaonicu gdje je još manje ljudi. Sjedim, pokušavam čitati, ali mi koncentraciju ometa bol u leđima. Odustajem i sjedim na momente sklapajući oči s ciljem da se opustim koliko to situacija dopušta.

Odjednom se događa nešto što je izazvalo popriličan nemir u prostoriji koja je do tada tiho i mirno otkucavala noćne sate. Iz sobe gdje se obrađuju pacijenti, medicinski brat žurno gura na medicinskom ležaju staricu, krhke tjelesne građe, ne mogu zaključiti je li u svjesnom ili nesvjesnom stanju.

Jedan liječnik zove drugog s molbom da se konzultiraju. Sjeli su jedan do drugog, svega koji metar od mene nasuprot tako da sam čula njihov razgovor. Gospođa je doživjela infarkt i odluka je pala na hitan operativan zahvat. Doslovno spašavanje života.

Staricu odvode na kardiološki odjel, odnekud se pojavljuje žena mojih godina, plače… Shvaćam da je to njena kći. Njene kretnje i govor upućuju na činjenicu da u trenutku dolaska s majkom na hitnu nije imala ni u primisli da će nalaz biti tako loš, a još manje da će joj majka istu večer završiti na operacionom stolu s upitnim ishodom.

Nema drugog izbora iako je rizik ogroman s obzirom na to što će sve tijelo te starice podnijeti te noći. Ne možete, a da se ne staviti u ulogu kćerke. I ne samo nje, u biti u obje uloge. Suze mi klize niz lice i poželim im puno sreće.

Još sam pod stresom od dojma cjelokupne situacije, a medicinski brat dolazi po mene i jednu mladu ženu te nas vodi na rendgen. Uz nas gura kolica na kojima je jedna gospođa, nekih sedamdesetak godina stara, koja ima neurološke ispade tijekom te vožnje na drugi odjel. Spominje autobus, pokušava strgati kateter, bunca nešto nerazumljivo. Medicinski brat s puno strpljenja pokušava umiriti pacijenticu dok prolaze po hodnicima i prelaze iz lifta u lift, a istodobno pokazuje iznimnu ljubaznost i prema nama dvjema.

Rendgen obavljamo ekspresno i vraćamo se u čekaonicu otkud smo krenule. Uskoro sam pozvana u sobu gdje pacijenti leže u bolničkim krevetima i primaju terapije ili ih se priprema za ozbiljnije pretrage. Dobivam intravenozno analgetik i fiziološku otopinu.

Ubrzo počinje drama na ležaju udaljenom od mojeg nekih desetak metara. Pacijent se upućuje na koronarografiju jer mu je stanje srca iznimno loše i u slučaju da se promptno ne reagira velike su šanse da u narednim satima, eventualno danima, okonča svoj život.

Ljubaznost, upornost, strpljenje, trud osoblja koje je gotovo dva sata komuniciralo s njim i doslovno molilo da ne potpiše dokument kojim na svoju odgovornost odbija liječenje, na čemu je muškarac inzistirao, bila je zapanjujuća. Ne zbog toga što to ne bilo normalno nego zato što često tako human pristup prema pacijentu i ne doživljavamo u našim, pa vjerujem ni u drugim bolnicama.

Slušam razgovor, u polumraku sobe ne raspoznajem dovoljno lice muškarca, ali zaključujem da je negdje mojih godina ili ponešto stariji.

Ima dvije kćerke, od 17 i 19 godina. U meni sve vrišti. Pozivam sestru, nudim se da popričam s njim. Moj otac je bio na koronarografiji, znam iz prve ruke da pretraga nije tako strašna, htjedoh mu reći da je u odnosu na kemoterapije neusporediva. Da je najbitniji život, da su najbitnija djeca, da ima još stotinu razloga za ne odustajanje od sebe.

Sestra cijeni moju želju da pomognem, ali protokol ne dopušta da se drugi pacijent uključi u takvu situaciju. Ipak, sestra mu pokazuje na mene i prenosi mu moju zabrinutost za njega. On me pogleda, pozdravlja me mašući rukom i upućuje kompliment. Zovem svog dobrog prijatelja, Osječanina, njegovog sugrađanina. Zovem ga u tri ujutro!!! Preplašio se za mene, ispričavam mu se zbog vremena u kojem ga nazivam, ali ovdje spašavamo život, ovdje spašavamo čitavu jednu obitelj od sloma. Ni sam ne zna što bi moglo pomoći. Realniji je od mene, nagledao se i naslušao ratnih stradavanja, zna prepoznati kad treba odustati. Ja se ne mogu pomiriti činjenicom da netko odustaje od sebe na ovakav način. Završila sam poziv. Svaka stanica u meni vrišti, onaj osjećaj da vam vrijeme curi, a da vi sve manje pronalazite rješenje nekog iznimno velikog problema. Ono stanje kad vam um počinje shvaćati da gubite bitku. Muškarac, tu i tamo tijekom razgovora s osobljem provuče neku šaljivu izreku kako bi smanjio dramatičnost u kojoj smo se svi našli, no ne prolaze mu pokušaji. Potom spominje tvrtku, čiji je očito vlasnik, i izgovor kako ujutro ima obaveze. Dakako, ni to ne prolazi. Ipak, svima postaje jasnije da će ostati pri svojoj odluci. Jedna po jedna osoba od medicinskog osoblja, odustaje od pokušaja da ga uvjeri u suprotno. U razgovoru s osobljem doznajem da je trebao s dijagnozom odmah na intenzivnu. Spasili bi mu život, ovako je velika šansa da ostavi svoju obitelj zauvijek. Donose dokument, čini mi se sve potpuno nadrealno, u kojem netko do vas potpisuje smrtnu presudu. Ja doslovno podrhtavam. Utroba mi se cijepa, osjećam mučninu. Suzdržavam se da ne počnem ridati. Zamišljam dvije mlade djevojke koje ostaju bez oca. Ne znam jesam li opsovala u sebi i život koji nekog dovede u situaciju da odustane od njega. Mislim da jesam. On se ustao i krenuo prema meni. Suze su mi nezaustavljivo klizile niz lice. Dao mi je priliku da mu uputim nekoliko rečenica. Onako uplakana zamolila sam ga da ne odlazi, da je još tu gdje mu mogu pomoći, da je postupak bezbolan, da ima kćerke koje ga trebaju. Molila sam ga da ih ne ostavlja. Molila da ne odustaje od života. Pitao me kako se zovem, odgovorila sam, zaželio mi je sreću. Činilo mi se da se na trenutak predomišlja, ponadala sam se. A onda je prišao umivaoniku, nedaleko od mog bolesničkog ležaja, drugi bolesnici su bili u nekom svom filmu (tek tad shvatih) i oprao ruke. Učinio je to s nekom čudnom smirenošću, bilo je nešto u tom činu poncijevskog. Otišao je tiho do svog kreveta po svoju jaknu, vratio se i zaželio mi još jednom sreću kao i ja njemu. Otišao je s istom tom smirenošću, otišao je, bojim se, u mrak… Ostala sam u polumraku prostorije, bolesnik do mene se budio, drugi krevet do mene je ležala gospođa koja se cijelo vrijeme nešto žalila tvrdeći da joj ne daju vodu i zahtijevala pelene, neki bolesnici su žmirkali iščekujući jutro, fokus s jednog kadra se proširio na više njih. Svatko je proživljavao neku svoju priču, i u ovoj bolničkoj prostoriji i izvan nje. Mikrosvijet uklopljen u makrosvijet. Što nas to točno određuje u njemu, što je to točno odredilo da čovjek donese ovakvu odluku, a ne neku drugu, jedino on zna. Sudaramo se s toliko sudbina, prepoznajemo se u njima, više ili manje, dolaze nam kao lekcije, kao učilišta, kao nove spoznaje. Kao poticaji za preispitivanje vlastitih postavki… Ponekad se, baš kao naši uređaji, trebamo resetirati. Kad to činimo, ne znamo i ne razmišljamo, kolika je šansa da se vratimo na postojeće, a kolika za povratak na ”tvorničke postavke”. Još češće ne znamo, koje bi nam bile potrebnije. Ono što s većom vjerojatnošću znamo da se svi ponekad nađemo u situaciji kad vapimo za svjetlošću. Kakav mrak moramo proći da bismo došli do njega, to je nešto na što nam tek vrijeme i iskustvo daje odgovor.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Figura za žrtvu stvorena da čuva kralja
    •  Napuštanje svijeta bolesti makar to bilo na određeno vrijeme
    •  Vrijeme
    •  Zeleno il' plavo
    •  Turizam naš (ne)svagdašnji
    •  Ogromna je ljubav što nam Zemlja i Nebo daju
    •  U potrazi za srećom
    •  Otac drži ruku svoje voljene kćeri
    •  I s teškom dijagnozom višestruko živite život, a ne bolest
    •  Jer, što smo mi bez snova?

> Svi tekstovi ovog autora