Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima

The only thing necessary for the triumph of evil is for good men to do nothing. Nobody made a greater mistake than he who did nothing.

Mudrost britanskog parlamentarca i filozofa konzervativizma Edmunda Burkea (1729.-1797.) odnosi se na teror jakobinaca tijekom Francuske revolucije, ali ni danas nije izgubila na važnosti. Zlo dugo vremena trijumfira, samo zato što si korektni, pametni i plemeniti suvremenici ne žele uprljati ruke, ne žele žrtvovati svoju ”aureolu”.

Upravo je to 1941. godine papa Pio XII. preporučio biskupima u zemljama podjarmljenim od nacionalsocijalističkih zločinaca i njihovih domaćih pomagača. Pouzdano znam da je Papa to predložio ljubljanskom biskupu dr. Gregoriju Rožmanu koji je u svom nastojanju da očuva biološku egzistenciju slovenskoga naroda od talijanskih fašista trebao poduzimati mjere koje mu individualna savjest nipošto nije odobravala. I nadbiskup Alojzije Stepinac bi se u teškim vremenima po vjernikovu savjest najradije odrekao biskupskog dostojanstva i povukao u kontemplativni redovnički samostan.

Nekad treba žrtvovati svoju ”čistoću” za ljubav i spas povjerenog vjerničkog stada, glasio je Papin poučak. U prenesenom značenju, biti dobričina je osobina za mirnija vremena. U burnim razdobljima povijesti treba žrtvovati svoj status i riskirati gubitak glasa svetosti.

Svjesna da se ovaj poučak potvrdio ispravnim, i da se i na pragu ove nove godine nalazimo pred istim izazovom, zapitala sam se kako sustavi nepravde i represije utječu na ljudski karakter, jer je neosporno da pravedan čovjek ne vidi pred sobom drugačije rješenje nego ”zaurlati s vukovima”.

Hannah Arendt je svojim proučavanjem naravi zla došla do zaključka da je jedina mogućnost prkositi zlu ”povlačenje u unutarnju izolaciju”. S njezinim rezoniranjem se nisu složili mnogi pravednici među narodima, a među njima i onih 130-ero (prema evidenciji u listopadu 2023. godine) hrvatskih nositelja tog odlikovanja.

Na ovo pitanje, postavljeno u vezi s najvećim katastrofama – s holokaustom i porajmosom (genocidom nad Romima) ima bezbroj odgovora, a moje viđenje te problematike predstavljeno je u tekstu za koji me je nagradio Savez jevrejskih opština Srbije u ovogodišnjem Književnom konkursu.

Ili se podrediti i prilagoditi ili snositi osjetne materijalne, egzistencijalne i psihofizičke posljedice. Prilagoditi se znači jedno misliti, drugo izreći ili činiti, postati konformist i sluga pokorna – denuncirati se, pristati na prisluškivanje i iscjeljivanje i glumiti ”tihu poštu” za režim.

Poslije završetka rata oportunisti i karijeristi samo su rijetko osjećali potrebu promišljati – makar tiho, u sebi analizirati svoje ponašanje i pokajati se. Hrvati su se suočavali s potrebom da se prilagode novoj diktaturi, što je iziskivalo prikrivanje ili potiskivanje u opći zaborav mogućih nedjela od prije.

Memoarska literatura hrvatskih autora, koji su bili u ”milosti ustaškog režima”, upadljivo je rijetka (osim one emigrantskih krugova) – kao što su rijetka i svjedočanstva odnosno priznanja bivših oportunista i karijerista. Ispitivanje savjesti bilo je iznuđeno od savezničkih okupacijskih vlasti – i pitanje jest, bi li uopće došlo do toga da nije bilo vanjskog pritiska. Oni koji su izbjegli pritisak s te strane, uključili bi se uglavnom neopterećeni grižnjom savjesti, iz diktature ravno u demokraciju.

No ne postoji samo ”ili – ili”. Pored varijante između prilagodbe i oportunističkog služenja režimu postoje i nijanse između indiferentnosti i pasivnosti s jedne strane, i junačkog pomaganja ugroženima, uz rizik za vlastiti život. Neki su postali ”umjereni neprijatelji” ili ”mrzitelji”, bilo Srba, Židova, Roma… sve dok je režim obećavao zadovoljiti njihove privatne ambicije. Čak štoviše.

Kad je režim započeo s progonima, takvi oportunisti znali su čekati i zatim se koristiti prilikama, kad su Židovi i Srbi doživjeli gubitak radnih mjesta i gubitak vlastite imovine. Onda su zajedno s ”uvjerenim” antisemitima u akciju krenuli marljivi denuncijanti i korisnici prilika za osobnu dobrobit. Za suprotstavljanje tim porivima trebalo je imati i savjest i hrabrost. Sudeći prema dokumentiranim slučajevima, takvih je osoba nažalost bilo malo.

Spomenut ću među njima Petra Grgeca, književnika i profesora na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. On je skidanjem šešira pozdravljao zimi 1941./42. godine na ulici nepoznate ljude koji su nosili židovski znak. Na pitanje kćeri poznaje li te osobe, odgovorio je da ona ne može shvatiti ”koliko taj čovjek trpi i koliko je ponižen. Kada prolazim kraj njih i te sramotne oznake, osjetim duboko poštovanje prema njihovoj patnji”.

Među potvrđenim primjerima, nalazi se i predsjednik Sabora Nezavisne Države Hrvatske dr. Marko Došen, s nekolicinom zastupnika, koji su se usudili iznijeti pred parlament niz pogrešaka i nedostataka poput socijalne nejednakosti, poticanja dvoličnosti, potiskivanja temeljnih sloboda, a koji su otvoreno zahtijevali, usmeno i pismeno, ”Memorandumom” (”Spomenicom”) prestanak progona, raspuštanje svih logora i prestanak mučenja logoraša u njima te ponovnu uspostavu sudstva koje zaslužuje epitet pravno.

”U tom činu smijemo prepoznati oporbenu aktivnost”, zaključila je povjesničarka Nada Kisić Kolanović. ”Spomenica” zacijelo nije izazvala oduševljenje u poglavnikovu kabinetu. Međutim, Ante Pavelić podnositeljima nije zaprijetio sankcijama, nego ih je tek podsjetio da ”Sabor Nezavisne Države Hrvatske nije nikakvo tijelo za odlučivanje ili, još gore, za oporbu!”. Sabor je, po poglavnikovom mišljenju, tek simbol tisućljetne državnost hrvatskoga naroda.

Učinak oporbe bio je ravan nuli, a zastupnicima nije pala ni dlaka s glave. No to nije presudno za konačnu ocjenu. Moralna snaga iza te aktivnosti nije morala bila odveć jaka, premda je predsjednik Sabora NDH dr. Došen, namjeravao poduzeti novi pokušaj. Nažalost, obeshrabrilo ga je pomanjkanje podrške drugih zastupnika, tako da se i on prepustio rezignaciji.

Naznake stanovite civilne hrabrosti utvrdila sam i u drugim tijelima NDH, ondje gdje je čak nisam ni namjeravala tražiti, među sucima Pokretnoga prijekog suda za naročito teška djela. Njegovo postojanje pospješivalo je karakteristično držanje prosječnih građana pod uvjetima represije – denunciranje.

Taj čin kojim su se građani u upadljivo velikom broju koristili protiv svojih znanaca, susjeda, protivnika, ali čak i prijatelja – simptom je podilaženja režimu iz oportunizma, u cilju ne samo da ”ocrne” druge, nego istodobno da prikažu sebe uzornim i korektnim građanima, i na taj način otklone možebitne sumnje i povode za moguće istrage njihovog ponašanja. Ta mreža specijalnih sudova za suđenje kažnjivih djela uglavnom je izricala smrtne kazne jer je denunciranje neizbježno vodilo do toga.

Srećom, nije samo jedan denuncirani optuženik naišao na milost ili oslobađanje od optužbe ili bitno smanjivanje krivične odgovornosti. Ti sudovi, nasuprot svojoj svrsi, trudili su se suditi pravedno. Posebice valja istaknuti primjer predsjednika Prijekog suda u Zagrebu dr. Vladimira Horvatića (rođen u Gospiću, domobranski časnik), koji je sudio lege artis i redovito po geslu ”u dvojbi u korist optuženoga” načela, koji u ustaškoj Hrvatskoj nije bio doduše ukinut, ali je stavljen van snage via facti.

Nije poznato jesu li dr. Horvatić i njegove kolege istoga kova u komunizmu snosili posljedice pripadnosti domobranstvu ili je li netko svjedočio u korist njihovog hrabrog držanja u uvjetima represije. Spominjem ovdje slučajeve koje sam rekonstruirala iz arhivske građe, a za koje mogu ustvrditi da ih još nisam pronašla korištene i dokumentirane u sekundarnoj literaturi.

Druge slučajeve, primjerice, ministarskog savjetnika dr. Kamila Breslera, svećenike i redovnice koji su iznašli mogućnosti spasiti ugrožene, sestre hrvatskog Crvenog križa (Jana Koch i Dragica Habazin) koje su pomagale aktivistkinji za spašavanje kozaračke djece Dijani Budisavljević, kao i liječnike koji su po bolnicama i klinikama koristili sve mogućnosti kako bi doskočili opasnostima po pacijente proskribiranih rasno-nacionalnih pripadnosti. Svi su mi ovi primjeri dokazali da i pod uvjetima represije savjest proradi i pomaže skupiti hrabrost da se nadasve humano djeluje.

Ustaški režim ne bi mogao opstati bez suradnje iz naroda – bez nebrojenih ljudi koji su podupirali antisemitske, antiromske, antipartizanske stavove.

No kao što se može vidjeti nisu svi Hrvati pozdravljali izoliranje Židova i njihovo masovno ubijanje. Hrvati su pomagali i Romima – prezrenima i izoliranim manjinama odvajkada – a kada su počele deportacije, reagirali su pojedinci, pa čak i seoske zajednice, podnoseći peticije za njihov spas.

Kao zaključak razmatranja različitog ljudskog ponašanja u uvjetima represije mogu ustvrditi: represija, politički pritisak ”kvari karakter”, iznuđuje prilagodbu, oportunizam, kukavičluk – potrebu dokazivati se moćnima i pokazati sebe takvom osobom kakvu oni priželjkuju: poniznom, bez vlastitoga stava. No takva reakcija na pritisak izvana, ipak ne ukida do temelja vlastitu volju i odlučnost. Represija kvari, ali ne nužno jer to nije neizbježan zakon prirode. Ne ukida ni volju već se suprotstavlja i bori se protiv vlastitog kukavičluka.

Svoja razmatranja posvećujem činu, koji će ove godine obilježiti sve zemlje s antifašističkom, antinacističkom tradicijom. Radi se o 20. srpnju 1944. kad je u kolibu Alberta Speera u Istočnoj Pruskoj, na sastanak s Hitlerom, general Claus von Stauffenberg ponio kovčeg s dvije bombe. Dok su sjedili za stolom, izašao je opravdavajući se da mora telefonirati i aktivirao je prvu bombu no neuspješno. Napad i plan urotnika predvođenih generalom Von Stauffenbergom i kruga časnika Wehrmachta da ”uklone” (ako zatreba ubiju) Hitlera, promašen je pokušaj, kao i niz drugih prije njega.

Ne samo vojni krugovi, nego i goloruki i osamljeni pojedinci pokušavali su ubiti Hitlera. Navodno ima čak 42 neuspjela pokušaja. Georg Elser, stolar, podmetnuo je 1939. godine pakleni stroj u minhenskoj pivovari u kojoj je Hitler običavao držati govore. Krug oporbenih studenata na sveučilištu u Münchenu, pod nazivom Die Weiße Rose (Bijela ruža) i niz drugih osoba koje su zaslužile počasni naslov pravednika među narodima, nisu se zadovoljile neaktivnim povlačenjem pred nadmoćnim nasiljem.

”Civilni neposluh” što ga Hannah Arendt definira negativno, kao ”odbijanje aktivnosti”, oni su birali rizično djelovanje. Claus von Stauffenberg i njegov krug pristaša, kojem je pripadao i teolog Dietrich Bonhoeffer, postao je simbolom djelovanja vojničkih, pruskih tradicija pojedinaca koje s tim postupcima i svojim odgojem nisu žrtvovali svoju savjest. Taj čin generala Von Stauffenberga i njegovog kruga pristaša ušao je u povijest  kao srpanjska urota što je naziv za operaciju Valkire, najpoznatijeg pokušaja ubojstva Adolfa Hitlera.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju
    •  Tko je primatelj vaših apela? Bolje ideje za ophođenje s teroristima, molim!

> Svi tekstovi ovog autora