Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami

Novi nas zavjet obvezuje na priklanjanje žrtvama jer su otpisani i beznačajni ljudi za Boga najvažniji. Štoviše, utjelovivši se, Bog je na sebe preuzeo ulogu žrtve. Solidarizirajući se s njihovom bijedom, Isus je napuštenima donio Božju nazočnost. Isusovo uskrsnuće objava je nenasilne pobjede nevine žrtve nad zlim progoniteljima.

No kao božanski brat napuštenih, Isus nije spašavao svojom nadmoći nego solidarnom supatnjom: ”Njegove nas rane iscijeliše” (Iz 53,5). Gledajući Raspetoga, i Dietrich Bonhoeffer uviđa: ”Samo Bog koji pati može pomoći”.

Zadaća je Crkve i danas ići onamo kamo je išao Isus, odnosno Božju nazočnost donijeti žrtvama suvremenih nepravednih društveno-političkih sustava. Uostalom, kraljevstvo Božje se ne začinje u višim slojevima nego na marginama društva.

No ni Crkva ne može spašavati žrtve društveno-političkom nadmoći nego jedino solidarnom supatnjom: Samo Crkva koja pati može pomoći. A to uključuje beskompromisnu spremnost da u svakom trenutku prokaže tlačitelje i nipošto ne stane na njihovu stranu, izvlačeći korist iz društveno-političkih sustava u kojima, odvojeni jedni od drugih, bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji.

Suočena s neljudskim strukturama Crkva nema pravo na šutnju, jer je i šutnja grijeh!

A kakav je odnos kršćanskih crkava spram društveno-političkih žrtava u našoj regiji?

Ni jedna 90-ih godina prošlog stoljeća (ali ni do danas!) nije jasno osudila nacionalističke politike koje su ljude gurnule u bezumlje rata. Međutim, neke su im se gotovo bez ostatka izručile!

Ni jedan crkveni velikodostojnik nije posegnuo za crkvenom kaznom ekskomunikacije (izopćenjem iz Crkve!) da bi javno osudio zločinačke vojskovođe i postrojbe. Ali pamtimo one koji su takve svesrdno blagoslivljali!

U jeku poratno-tranzicijske podivljale socijalne nepravde i sve bestidnijih ekoloških zločina ni jedan crkveni velikodostojnik ili lokalni crkveni službenik nije uskratio pričest biznismenu za kojega se nedvosmisleno zna da je tvorac socijalne nepravde i kršitelj radničkih prava, razaratelj prirode, dakle, javni grešnik. Ali napretek je slučajeva da crkveni ljudi blagoslivljaju poduzeća takvih biznismena i s krotkim smiješkom primaju njihove milorade, tvrdih ušiju za vapaje nemoćnih radnika!

Crkvenim kaznama, pa i samim paklom, priprijeti se, međutim, s propovjedaonica nerijetko obespravljenim ljudima žednima i gladnima pravde, čak se kao neprijatelji Crkve javno prokazuju aktivisti ljudskih prava, novinari, intelektualci pa i teolozi.

Tiranijom nad vjernicima kompenzira se poniznost pred političko-gospodarskim moćnicima!

Dakle, ako ne uvijek djelatno, onda su kršćanske crkve u našoj regiji, unatoč povremenim, pa ponekad i snažnim prosvjedima iznutra, makar šutke na strani tlačitelja, blagoslivljajući koliko nacionalističko ludilo toliko socijalnu nepravdu i ekološke zločine, tri zla koja se uzajamno pomažu. Teško se oduprijeti danajskom daru društveno-političke povlaštenosti!

Takav izbor kršćanskih crkava i jest razlog nemoći evanđelja u našoj regiji, a ne u samome evanđelju. No da to nije usud nego tek svjedočanstvo o našoj nevjeri svjedoči primjer Crkve u Boliviji. Prisjetimo se događaja iz 1977./78. godinu.

Odvažne rudarke

Vojnim pučem 1971. vlasti se u Boliviji dokopao general Hugo Bánzer Suárez. On 1974. dokida sve političke stranke i sindikate, uvodeći cenzuru medija. Vojnom represijom učvršćuje vlast. Vojsku šalje na nenaoružane štrajkaše u rudnicima, nenaoružane indijanske seljake (masakri 1974. u Tolatu, Epizani, Mizequeu, Suticollu…), uz pomoć zračnih snaga prodire u sveučilište San Andrés, utočište političkih nezadovoljnika, u glavnom gradu La Pazu.

Bilanca sedmogodišnje brutalne diktature: više od 200 mrtvih, 3.000 zatočenih i desetine tisuća prognanih, uz izručenje resursa zemlje američkim kompanijama pod egidom neoliberalizma.

Zbog kršenja ljudskih prava svjetska javnost Bánzera u studenom 1977. sili da za naredno ljeto najavi prve izbore i konačno dopusti ”pravi politički dijalog” u zemlji. Kao ”gestu dobre volje”, Bánzer 22. prosinca 1977. proglašava čak opću amnestiju za političke zatvorenike, oporbene političare i sindikaliste.

Da je to ”dimna zavjesa” za svjetsku javnost, postaje jasno kad opća amnestija obuhvati samo 22 zatvorenika, dok će 348 zatvorenika, uključujući vođe oporbenih stranaka, ostati u pritvoru, što najavljene izbore unaprijed čini pukom farsom.

Na to četiri priproste, ali odriješite rudarke iz rudnika Siglo XX u Llallaguau, oduvijek središtu otpora protiv diktature, 28. prosinca 1977. s 14 djece odgovaraju stupanjem u štrajk glađu, zahtijevajući od vlasti puštanje na slobodu svojih muževa, ali i: a) neograničenu amnestiju za sve političke zatvorenike; b) ponovno zapošljavanje rudara koji su otpušteni iz političkih razloga, zatvoreni ili protjerani iz zemlje; c) garanciju sigurnosti za one koji se vrate iz inozemstva; d) neometan rad sindikata i kraj vojne okupacije rudarskih oblasti.

U potrazi za utočištem rudarke se prvo obraćaju bolivijskoj organizaciji za ljudska prava Trajni zbor za ljudska prava koju vodi bivši predsjednik Salinas. Ta se organizacija od štrajkašica distancira u uvjerenju da taj štrajk ne može polučiti uspjeh.

Ne odustajući od svog nauma, štrajkašice utočište neočekivano pronalaze u prostorijama biskupskog vikarijata u La Pazu. Iza zahtjeva štrajkašica bez zadrške staje Jorge Manrique, nadbiskup La Paza. 

Snaga solidarnosti

Trećeg dana štrajka, 31. prosinca 1977., rudarkama se priključuje druga skupina štrajkaša glađu. Četrnaest njih zauzima mjesto djece, a 11 štrajk započinje u prostorijama katoličkog lista Presencia, najtiražnijih dnevnih novina u Boliviji, smještenim u samome središtu La Paza. Drugu skupinu štrajkaša predvodi isusovac Luis Espinal, djelatnik Presencie i srce podrške štrajkašima u crkvenim krugovima.

Među štrajkašima su brojni sindikalisti, aktivisti ljudskih prava, sveučilišni profesori, kulturni radnici i ne na posljednjem mjestu brojni svećenici, redovnici i redovnice.

Na podršku štrajkašima Espinal svećenike i redovnike potiče, uvjeren da je duhovno oslobođenje borba u znaku vjernosti realnosti, a ne bijeg u apstraktnu duhovnost:

”Kršćanin nije čovjek koji se okreće od ovog svijeta jer ima jedan drugi odgovor. On neće biti ravnodušan sve dok bude postojao makar i samo jedan potlačen i isključen čovjek. Ta on je uz siromašnog i potlačenog gdje se nalazi i njegov Bog. Kršćanin svoj život ne čuva za samoga sebe. Ustajala se voda kvari… Kod siromašnih i u zalaganju za njihova prava bliži smo božanskoj i u konačnici tajni koja daruje smisao nego što bi nam to bilo gdje drugo bilo moguće.”

Glasnogovornica štrajkašica postaje rudarka i aktivistica ljudskih prava Domitila Barrios de Chungara, no štrajkašku inicijativu Bolivijom pronijela je Presencia, opet zahvaljujući Espinalu, priskrbivši štrajkašima glađu napetu pozornost domaće javnosti, ali i djelatnu podršku neslućenih razmjera.

Već drugog tjedna štrajka u Boliviji glađu štrajka oko 1.200 osoba, i to u oko 25 skupina diljem zemlje. Kao mjesto štrajka štrajkaši izabiru crkve ili župne prostore uz crkve, pouzdajući se u drevnu tradiciju crkvenog azila koja je štrajkašima sklonjenim u crkve pružala sigurnost od vojno-policijskog nasilja.

Uz štrajkaše konačno staje i Trajni zbor za ljudska prava. Unatoč nasilju vojske, diljem zemlje organiziraju se prosvjedni marševi. Jednodnevne štrajkove glađu u znak podrške štrajkaškim grupama organiziraju mnogi rudari, profesori, radnici…

Objavljivanjem govora pape Pavla VI., u kojemu kritizira povrede ljudskih prava u Latinskoj Americi na svojoj naslovnici, Presencia je 15. siječnja 1978. neizravno ali jasno posvjedočila da je Crkva u Boliviji bezrezervno na strani štrajkaških grupa. Tako je Presencia postala važan most i između štrajkaša i svjetske javnosti.

Krajnje mjere

U svrhu pregovora štrajkaši oformljuju pregovaračku grupu koju predvodi bivši predsjednik Salinas. Zazirući od pregovora, Bánzer zabacuje zahtjeve štrajkaša, ali i prijedloge nadbiskupa Manriquea. Organizirajući protumarševe i protuštrajkove glađu, uzalud pokušava diskreditirati i oslabiti štrajkaše. Ne pomaže mu ni kompromis koji postiže s kardinalom Maurerom, koji je bez mandata da pregovara u ime štrajkaša radio protiv njihovih interesa.

U krajnjem očaju, Bánzer 16. siječnja 1978. naređuje vojnim i policijskim snagama da silom zauzmu i očiste crkve u kojima su štrajkaške grupe, kršeći drevnu tradiciju crkvenog azila.

Umjesto da skrši štrajkaše, primjena sile protiv žena i muškaraca koji mirno prosvjeduju sav narod Bolivije solidarizira sa štrajkašima. Slijedeći primjer Presencie, mnoge novinarske i radijske kuće svoje prostorije ustupaju štrajkašima, ali i svoje novinske stranice i radio valove.

Na slanje vojno-policijskih snaga na crkve i miroljubive štrajkaše, nadbiskup Manrique već 17. siječnja 1978. odgovara bez oklijevanja: Ako se u roku od 24 sata ne postigne dogovor između vlasti i štrajkaša, Manrique će, zajedno s drugim bolivijskim biskupima odgovorne, to će reći diktatora i njegovu kliku, izopćiti iz Crkve (kazna ekskomunikacije!), a zemlju udariti trodnevnim interdiktom (zatvaranje i zabrana bogoslužja u svim crkvama!).

U zemlji u kojoj je katolicizam državna religija (70 posto stanovnika su katolici!) takav je prijetnja morala biti učinkovita!

Još iste večeri diktator bespogovorno pristaje na sve zahtjeve štrajkaša, pustivši odmah na slobodu gotovo sve zatvorenike.

Nenasilna akcija štrajkaša postala je ne samo simbol i izraz slabosti diktatorskog režima nego i snage nenasilnog naroda: Četiri priproste i miroljubive, ali odriješite rudarke bacile su na koljena brutalnog diktatora. Šestogodišnju brutalnu diktaturu srušio je trotjedni štrajk glađu solidariziranih radnika iza kojih je stala Crkva.

Bio je to početak diktatorovog kraja (sredinom 1978. gubi na izborima), ali i prevladavanje vojne vlasti i poboljšanje ljudskih prava u Boliviji.

Sjećajući se štrajka glađu, Espinal je, ubijen u ožujku 1980. zbog zalaganja za prava siromašnih, rekao:

”Glad je iskustvo nasilja koje nam tek omogućuje razumjeti hrabrost i bijes naroda. Onaj tko je osobno iskusio glad bolje razumije neodgodivost s kojom se mora raditi za pravdu u svijetu.”

A mi?

Nama – sučelice našoj osobnoj nevjeri i nevjeri naših kršćanskih zajednica – za početak preostaje moliti za osobno i zajedničarsko obraćenje riječima mučenika Luisa Espinala:

”Oslobodi nas, Gospodine, šutnje otupjelosti i šutnje spram socijalne nepravde! Oslobodi nas šutnje razboritog opreza zbog koje se nikada nećemo htjeti angažirati! Otupjeli smo čak i tvoje evanđelje pa ono sada više nije oštro i nikoga ne zaprepašćuje. Štoviše, htjeli bismo ostati u uvjerenju da se može služiti i Tebi i novcu. Gospodine, oslobodi svoju Crkvu od svih običaja ovog svijeta. Ona ne treba nalikovati svijetu s njegovim moćnicima, njegovim akcionarima, njegovim privilegijama, njegovim funkcionarima i njegovom birokracijom. Tvoja Crkva nikada ne treba biti Crkva šutnje jer je nositeljica tvoje Riječi! Ona nikada ne treba šutjeti, niti pred bijelim rukavicama niti pred bodljikavom žicom.”

Da, oslobodi nas, Gospodine, Crkve šutnje!

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day
    •  Brodolom civilizacije i mudrost Simone Weil
    •  Dorothee Sölle: Vjera i politika
    •  Nije se mirila s nepravdom u svijetu: Elizabeta Skobtsova
    •  Mistika otpora Thomasa Mertona
    •  Bokeljski mirotvorac don Branko Sbutega

> Svi tekstovi ovog autora