Stepinčeva kanonizacija je pitanje nečijeg prestiža. Zar može gore?

Je li sada 2017. ili pak 1991.? Sudeći prema diplomatskom rječniku, za hrvatsko-srpske odnose ne može biti dvojbe. Prizivanje ustaških očeva i djedova da bi se diskvalificirali politički protivnici nadživjelo je fizičku smrt onoga koji je taj rječnik iz 1945. godine oživio i prenio ga svojim političkim nasljednicima. Sada se tim rječnikom koristi srpski ministar vanjskih poslova.

Čast napadnutom hrvatskom ministru vanjskih poslova što se nije dao isprovocirati opaskom o ustaškom ocu i djedu. Grijesi i zablude roditelja i predaka ne padaju na leđa njihove djece i unuka.

Nakon Drugog svjetskog rata činilo se da je čovječanstvo shvatilo kako se moramo zauvijek oprostiti od logike “Krv njegova neka dođe na nas i na djecu našu!” (Mt. 27.25), no prokletstvo kolektivne i međugeneracijske odgovornosti ponavlja se kroz povijest: ”Osvetit ćemo Jasenovac” moglo se čuti javno 1990./1991. godine, pa se u pravom smislu obistinilo viđenje Slavka Goldsteina – ”1941- godina koja se vraća”.

Kritički glasovi koji podsjećaju na to da Crkva 2017. godine više nije ona iz razdoblja 1945.-1960. godine svojim uskogrudnim konfesionalizmom i odbojnošću prema inovjernicima nije više vojujuća Crkva niti Crkva triumphans godina 1989./1990., su, prema uvjerenju službenih tumača narodne duše – nevjernici, neprijatelji Crkve (komunisti, naravno), a samim time i neprijatelji Hrvatske koji nisu nikad željeli ni prihvatili neovisnu hrvatsku državu

Prokletstvo zločina je to što generira nove zločine. Da nema neoprostivog grijeha i zajedničke krivice svih generacija i svih članova obitelji, kolektiva, naroda, naglasio je Elie Wiesel kad je odbio osuditi Nijemce za Auschwitz. Precizirao je: ”Krivi su samo krivci” (planeri, pokretači, podstrekači i izvršitelji; za nijeme, pasivne očevice znalce i svjedoke krivica više nije bjelodana).

Pokojni nadbiskup Alojzije Stepinac, ni kriv ni dužan, zatrovao je odnose među državama. A tome su kumovali oni koji su pitanje Stepinčeve cause pri rimskoj Kongregacije za cause podigli na razinu međudržavnih odnosa.

Ne pamtim ni jedan posjet i jedne hrvatske delegacije Svetoj Stolici a da se nije osvrnulo i na ”proglašenje svetim Blaženog kardinala Stepinca”. Očito postoji potreba za nacionalnim svecem kao sastavnim dijelom nacionalnog identiteta.

Naime, u zemljama koje su izašle iz komunizma i državom diktirane ateizacije stanovništva kult i štovanje ”nacionalnih svetaca” je nakon pada Željezne zavjese doživjelo pravi procvat. Što su sveti Vaclav i sv. Ivan Nepomuk Češkoj, sveti Adalbert i sv. Jadwiga Poljskoj, sveta braća Ćiril i Metod južnoslavenskim narodima, ali i Moravcima, to isto nadbiskup Stepinac treba postati Hrvatima – lik s kojim se identificiraju Hrvati kao vjernici i kao ”Hrvati katolici”, autentični ne samo kao vjernici nego kao pravi i punokrvni izdanci hrvatskoga naroda.

Kao da se Hrvatska nije afirmirala u svijetu svojom kulturom i njezinim materijalnim svjedocima, svojim nadarenim duhovima u prošlostima i talentima među mladima (kraj ljepota i raznovrsnosti krajolika, prirodnim bogatstvima itd., itd.), pokojnom nadbiskupu je namijenjena uloga nacionalnog identifikacijskog lika – i država se prihvatila zadatka promovirati ga, bez pitanja i bez razmišljanja o tome jesu li baš svi ”Hrvati katolici” na istoj valnoj dužini s tom crkvenom politikom – jer izbor kandidata za svetost je crkvena politika, poruka društvu o tome kakvom Crkva sebe vidi u tom društvu: zaštitnicom tradicija, branom od komunizma, uz to od liberalizma, modernizma, odvjetnicom svih onih koji se osjećaju zapuštenima u društvu koje ne njeguje ratne tradicije.

Kritički glasovi koji podsjećaju na to da Crkva 2017. godine više nije ona iz razdoblja 1945.-1960. godine svojim uskogrudnim konfesionalizmom i odbojnošću prema inovjernicima nije više vojujuća Crkva niti Crkva triumphans godina 1989./1990., su, prema uvjerenju službenih tumača narodne duše – nevjernici, neprijatelji Crkve (komunisti, naravno), a samim time i neprijatelji Hrvatske koji nisu nikad željeli ni prihvatili neovisnu hrvatsku državu.

S takvom su ideološkom ”prtljagom” intervenirali kod Svete Stolice radi što skorijeg okončanja kanonizacijskog postupka svi – od Predsjednice Republike sve do (bivšeg) premijera i njegove supruge.

Je li sada 2017. ili pak 1991.? Sudeći prema diplomatskom rječniku, za hrvatsko-srpske odnose ne može biti dvojbe. Prizivanje ustaških očeva i djedova da bi se diskvalificirali politički protivnici nadživjelo je fizičku smrt onoga koji je taj rječnik iz 1945. godine oživio i prenio ga svojim političkim nasljednicima. Sada se tim rječnikom koristi srpski ministar vanjskih poslova

To je jedan od obaveznih zadataka što ih valjda svaki službeni gost iz Hrvatske kod Svete Stolice ima obaviti. Hrvatska, dakako, nije jedina država koja to prakticira – ali zacijelo jedna od malobrojnih koje to sasvim otvoreno čine, kao da to spada u njihove državničke obaveze.

Kad se to radi – onda je to u najstrožoj mogućoj diskreciji. Sve drugo bi predstavljalo povredu principa neutralnost države prema svim vjerskim zajednicama, prema građanima, bilo da su oni praktični vjernici, katolici samo prema krsnome listu ili osobe bez vjeroispovijesti.

U jednom jedinom poznatom slučaju u novije vrijeme stranački su političari otvoreno lobirali: kad je papa Ivan Pavao II. blaženim proglasio posljednjeg austrijskog cara Karla I. (1916.-1918.) Habsburškog. Inicijativu je još 1927. godine podnio kršćansko-demokratski predsjednik Prve Republike Austrije, da bi agenda bila nastavljena poslije rata.

Budući da je dr. Otto Habsburg, najstariji sin kandidata za blaženstvo, kao zastupnik u Europskom parlamentu uživao velik utjecaj među kršćansko-demokratskim i konzervativnim zastupnicima, kao i među strankama toga profila diljem Europe (a uz to je papa Ivan Pavao II. gajio najviše poštovanje prema katoličkim Habsburgovcima općenito, prema Karlu, ”uzornom katoliku, ocu, suprugu i vladaru Austrougarske Monarhije”, premda je se upravo pod Karlom Monarhija raspala), uspješno je izlobirao kanonizaciju svojega oca ”u ime Europe”, za ”blaženog cara Karla, zaštitnika europskog jedinstva”.

A ocjene povijesne uloge posljednjeg austrijskog cara u ratu (premda ne za rat!), nespretno pokretanje mirovnih pregovora za okončanje Prvog svjetskog rata, nepromišljene pokušaje restauracije Habsburga barem u Madžarskoj, gotovo su jednodušno negativne: Karlova odluka o upotrebi bojnih plinova na bojišnici na Soči, koja je imala katastrofalne posljedice po zdravlje i život vojnika i civila, smatra se najjačim argumentom protiv Karlove inače uzorne pobožnosti, duboke vjere i vjerski nadahnutog života, vjernosti Katoličkoj crkvi i papi.

Odjek inzistiranja pape Ivana Pavla II. na kanonizaciji bio je, diljem Europe, ne samo u Austriji – malo je reći ”buran”, a podršku kršćansko-demokratskih stranačkih političara javnost je, čim je saznala za nju, porazno iskritizirala.

Da je blaženi Karlo I. prava pomoć vjernicima u duhovnoj dezorijentaciji isto je toliko sporno kao i moć pokojnog zagrebačkog nadbiskupa da današnjim hrvatskim vjernicima predstavi uvjerljiv identifikacijski model; ni za njihov vjernički, pogotovo ne za nacionalni identitet.

Jasno je pitanje: što može pokojni Stepinac, što danas živuće ličnosti uzornog i besprijekornog života, zauzete za izgradnju pravedne države ne bi mogle?

Pri tome ne vrednujem u prvom redu njihove uspjehe, nego njihove ideje, mjere i korake.

Jasno je pitanje: što može pokojni Stepinac, što danas živuće ličnosti uzornog i besprijekornog života, zauzete za izgradnju pravedne države ne bi mogle?

Iz nadbiskupovih propovijedi, pisama, javnih govora mogu se iščitati elementi društvenog poretka prema mjerilima 40-ih godina prošloga stoljeća: Nadbiskup Stepinac je osuđivao ”hipertrofirani nacionalizam”, no on sam se nije odmaknuo od ideje da u nezavisnoj hrvatskoj državi u nastojanju ”sinovi hrvatskog naroda” trebaju imati prioritet uživanja plodova rada i prirode te države.

Kćeri hrvatskog naroda asketski se kardinal nije sjetio, kad je napisao ”(…) Razumije (se) samo po sebi da će svatko odobriti nastojanje, da u jednoj narodnoj Državi vladaju sinovi toga naroda i … da privreda bude u narodnim rukama” (usp. Jure KRIŠTO, ”Sukob simbola”, str. 273: – iz nadbiskupova pisma ministru unutarnjih poslova NDH, dr. Andriji Artukoviću od 22. 5. 1941. god., kad je nadbiskup pismom od 22. 5. 1941. godine prosvjedovao zbog protužidovskih zakona).

Iz pisma proizlazi da je nadbiskup bio pod utjecajem klišeja o ”nenarodnim“ elementima, premda je i njima priznao pravo na egzistenciju i neokaljen ugled (”…pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa ne smije se uskratiti pravo na egzistenciju niti ih ožigosati i sramotiti“, usp. propovijed na svetkovini Krista Kralja 1943.).

Ovaj izvadak samo je jedan od mnogobrojnih Stepinčevih intervencija iz kojih se mogu iščitati proturječne, nepromišljene izjave i formulacije koje nas ostavljaju u nedoumici.

I po kriterijima svojeg vremena nadbiskup bi bio smatran nacionalistom, umjerenim, jer je i drugim nacionalnostima u ”svojoj” državi priznao pravo na egzistenciju dostojnu čovjeka i osudio ”hipertrofiju nacionalizma“.

Općenito je osuđivao – izme, ideologije, nasilje u ime bilo koje ideologije: Suvremenici su te propovijedi shvatili kao osude konkretnih događaja, progona, iako ih nadbiskup nije imenovao. Poglavito propovijedi na svetkovine Krista Kralja (1941. do 1943. godine) nisu ostavile dvojbe o nadbiskupovu stavu naspram politike državnog vrha NDH, ali ne i eksplicitno o logorima u kojima se mučilo i ubijalo.

To što Stepinčeve intervencije za spas konkretnih osoba, bilo Židova, Srba, komunista, nisu uvijek koristile ugroženima (u nekim slučajevima direktno odmagale njima) ne ide Stepincu na teret.

”Pojam ‘uspjeh’ ne postoji u Božjem fondu riječi”, znao je podsjećati Martin Buber. To su morali shvatiti i drugi antagonisti nacionalsocijalista i fašista, poput pape Pija XII.: da su nacionalsocijalizam i njegovi sateliti sasvim nova ”kvaliteta” brutalnosti i skrupuloznosti, kojoj se ne može opirati klasičnim metodama naučavanja, diplomacije ili pregovaranja

Njemu je bilo suđen neuspjeh jer je doista bio persona non grata. No, takvim su režimima svi njihovi ”podanici” neomiljeni, čim režimlije shvate da ne mogu ostvariti potpuno samovolju i vlast nad njima.

”Pojam ‘uspjeh’ ne postoji u Božjem fondu riječi”, znao je podsjećati Martin Buber. To su morali shvatiti i drugi antagonisti nacionalsocijalista i fašista, poput pape Pija XII.: da su nacionalsocijalizam i njegovi sateliti sasvim nova ”kvaliteta” brutalnosti i skrupuloznosti, kojoj se ne može opirati klasičnim metodama naučavanja, diplomacije ili pregovaranja.

To je bio proces učenja, a oni koji su ga morali polagati ostali su u sjećanju kao tragične, a ne kao uzorne ličnosti.

Ako sveci imaju zadatak fingirati kao oličenje određenih vrijednosti i učiniti oglednim i shvatljivim apstrakcije, crkvenim dostojanstvenicima u vrijeme Drugoga svjetskog rata nije bila dosuđena uloga uzora, osim uzornog nošenja s neuspjesima.

Za nadbiskupa Stepinca je poznato da je u uskom krugu ustvrdio kako bi mu se bilo lakše povući u samostan i uz pokoru i molitvu služiti narodu: ”Sada bih imao aureolu …mučenika. Ali to ne bi pomoglo onima kojima je trebala moja pomoć“ (osoba za kontakt kraljevske jugoslavenske Vlade u egzilu u Londonu i njezin izvjestitelj kod  inozemnih diplomatskih i inih predstavništava: Izvješće iz mj. kolovoza 1942.: v. Ljubomir BOBAN, ”Hrvatska u diplomatskim izvještajima izbjegličke vlade”. 2. sv. 54-71, str. 66, 67).

Ako je igdje opravdana riječ ”uzoritost”, onda je to kardinalova spremnost žrtvovati svoje dobro ime, svoj ugled i svoje osobno dostojanstvo, iz poslušnosti prema svojem poslanju.

Vjernici se danas teško mogu identificirati s osobom takva kova pod okolnostima za koje svatko može biti zahvalan ako ih ne mora iskusiti.

Smatram da poštovanje prema pokojnome i njegovim nespornim djelima nalaže da se on ne koristi (zloporabi) za nečiji prestiž, što je, prema mojem uvjerenju, prava pozadina inicijativa za njegovu kanonizaciju

Nije li moguće identificirati se s konkretnim kandidatom, nema ni razloga ni temelja za štovanje te ličnosti.

To je kriteriji što ga obavezno treba uzimati u obzir kad se ima odlučiti o ”časti oltara” – i ako treba, intervenirati za ubrzanje postupka.

Nadbiskup Stepinac ostat će kontroverzan, jer se ne može objaviti toliko dokaznih materijala da bi se uklonila svaka mogućnost kontroverznog tumačenja.

To je dilema svakoga povjesničara – a okolnosti koje treba uzimati u obzir ne govore u prilog kardinalu, ne zbog njegove krivice, nego zbog količine zla u kojoj se svaki pravednik mora utopiti.

Smatram da poštovanje prema pokojnome i njegovim nespornim djelima nalaže da se on ne koristi (zloporabi) za nečiji prestiž, što je, prema mojem uvjerenju, prava pozadina inicijativa za njegovu kanonizaciju.

Ostavite ga vjernicima – za njih je živio jer je bio sluga Crkve – a ne države, diplomacije i ljudskih taština!

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora