Stepinac je zagovarao neku varijantu kršćanske verzije ISIL-ova kalifata

Ovih smo dana saznali da je konačno završeno suđenje Stepincu i to oslobađajućom presudom (premda je presuda od prije 70 godina poništena). Donio ju je sudac Turudić, za kojega moram iskreno reći da sam ga prestao ozbiljno shvaćati još otkako je javno zatražio ponovno uvođenje neke vrste verbalnog delikta.

Cijeli je predmet riješen ekspresno; tužiteljstvo bi, vjerojatno, moglo zbog toga tražiti ozbiljnu reviziju procesa, ali, kao što znate, i tužitelj i tuženik su mrtvi, pa je to praktički stavilo ovaj slučaj ad acta i prije no što je iznova otvoren.

I da odmah budem jasan, ja nisam uvjeren u objektivnost presude iz 1946. (niti uopće u objektivnost tadašnjeg sudstva), samo bih očekivao ozbiljnije bavljenje ovim opsežnim predmetom i potanko pravno objašnjenje sadašnje presude. No, to bi morao biti neki drugi pravosudni sustav i neki drugi sudac, nešto na puno višoj razini od sadašnje.

Jesu li pozitivni dijelovi u ovoj propovijedi dovoljno jak razlog da kažemo kako je Stepinac bio pravi svetac? Iskreno rečeno, meni nisu, niti mislim da bi njegovi stavovi trebali voditi bilo koga u današnjem vremenu. Totalitarna država u kojoj bi se vjera učinila obaveznom, a zabranilo pisanje protuvjerskog sadržaja, pobačaj, rastava i kupanje žena u kupaćim kostimima jedva da bi se u čemu razlikovala od kršćanske verzije ISIS-ovog kalifata

Svetačka kauza

Ono što mene više zanima je ovaj već višegodišnji proces proglašavanja Stepinca svetim, proces koji, čini se, zapinje i u samoj Crkvi, a oko kojega se vodi žustra politička rasprava.

U nju se poput slona u staklarskoj radionici umiješao i srbijanski predsjednik Nikolić s vro dvojbenim moralnim i svakim drugim pravom. Premda znam da će vjernici mahom doživjeti moj članak kao još jedan udarac na Katoličku crkvu, ja ozbiljno pozivam bilo kojeg kompetentnog teologa da meni kao nevjerniku objasni zašto bi kanonizirao Stepinca.

Postoji u katoličanstvu jedna teološka ideja na temelju koje bih i htio voditi diskusiju: ideja prirodnog razuma – nečega što, po definiciji, dijele svi ljudi.

Dakle, pitanje je krajnje jednostavno: kako biste, kao vjernici nevjerniku, objasnili ”prirodnorazumske” razloge da se blaženog Alojzija proglasi svetim? Postoje li argumenti koji bi mogli svakom s gramom razuma u glavi djelovati uvjerljivo?

Primjerice, prilično mi je jasno zašto ste beatificirali i kanonizirali Maksimilijana Kolbea, a bilo bi mi jasno i da to isto napravite s Dietrichom Bonhoefferom (no, on je bio protestant, pa je per definitionem izvan igre). Možete li mi to učiniti tako bjelodanim i u slučaju Stepinca?

Propovijed iz 1943.

 Mogu i ja, ovakav kakav jesam, dati makar mali prilog u cjelokupnoj raspravi na temelju Stepinčeve propovijedi na blagdan Krista Kralja iz 1943.,

za koju nije loše da je prethodno sami pročitate (prije no što vam krenem soliti pamet i zavoditi nevine duše).

Propovijed započinje pričom o seljaku i pekaru čija je poruka da svatko dobije onako kako je i zaslužio – pekar koji je davao manje kruha seljaku zauzvrat je od njega dobivao manje maslaca. Ova ilustracija, koliko god duhovita, ne djeluje previše uvjerljivo u zemlji u kojoj gazde (i tada i sada) dobivaju puno više maslaca nego što seljaku daju kruha.

Svejedno, kardinal Stepinac veliki dio propovijedi temelji upravo na toj jednadžbi danog i dobivenog: sve zlo koje se zbiva te iznimno tragične 1943. godine posljedica je grijeha čovječanstva, koji se ovdje izrijekom spominju:

1.Negiranje Boga u posljednjih dvjesto godina (dakle, sve ono prije toga – svi križarski ratovi, progoni Židova, rekonkvista, pokolji u Južnoj Americi – bilo je afirmiranje Boga)

Pitanje je krajnje jednostavno: kako biste, kao vjernici nevjerniku, objasnili ”prirodnorazumske” razloge da se blaženog Alojzija proglasi svetim? Postoje li argumenti koji bi mogli svakom s gramom razuma u glavi djelovati uvjerljivo?

2. Zatim, citiram: ”Sav smrad, što je izbačen protiv Boga preko novina i knjiga samo u zadnjih dvadeset godina” (bila su, naravno, puno ljepša vremena kad je radio Index librorum prohibitorum).

3. Pobačaji izvršeni u zadnjih dvadeset godina ”u ime tobožnje znanosti i tobožnjih socijalnih indikacija” (pobačaj je inače bio zabranjen u Kraljevini Jugoslaviji, dok su zakoni NDH to još pooštrili).

4. Prljavština života tolikih bračnih drugova.

5. Razuzdanost i nepoštenje ”što se u zadnja dva decenija opažala na morskim plažama i drugim kupalištima. Ta dovoljno se sjetiti samo naše rijeke Save” (usput rečeno, još nije bio izmišljen bikini niti toples, no očito su i žene u jednodijelnim kostimima bile previše za nadbiskupov ukus).

Uglavnom, pisanje knjiga i članaka poput ovog, uz ilegalne pobačaje, preljube i kupanja u kostimima na plažama sasvim su dovoljno opravdanje što je ”i Gospodin Bog odvagnuo nama” tako da Bog te strahovite 1943. ratne godine ”poput groma obara ne samo pojedine gradove i sela, nego i čitave narode”.

Moram priznati da će me netko jako teško uvjeriti kako su Auschwitz i Jasenovac, paljenja sela po Bosni i Bjelorusiji, bombardiranje gradova i sveopći pokolj sasvim pravedna mjera za ono malo ilegalnih pobačaja tog vremena ili za (s današnje točke gledano) prilično pristojni bonton ženskog odijevanja na plažama.

Ali kardinal ne odustaje od svoje neuvjerljive jednadžbe, za koju ne vidim kako bi se dokazala prirodnim razumom.

Ima nekih, veli dalje propovijed, koji optužuju Crkvu da nisu pravodobno i pravovaljano ustali protiv zločina – ovo ”oni” odnosi se na ”na stanovite krugove, organizacije i pripadnike drugih narodnih skupina” (dakle, Srbi, Romi, Židovi). Propovijed na te prigovore odgovara s dva ključna argumenta:

Kao prvo, Crkva ne podupire zlodjela ”u pojedinim krajevima naše domovine” (milozvučno ime za NDH), ona ne može odgovarati za tuđe zločine, čak ni za određene usijane glave nekih svećenika.

Ukratko, Stepinac nema moć ni nad naoružanim ustašama ni nad vlastitim svećenicima – a ovo posljednje djeluje više nego neuvjerljivo.

Drugi je argument osobito bitan: nije Crkva unosila duh pobune u ljudske duše niti huškala na rat – naprotiv, to su činili upravo oni koji Crkvu kritiziraju zbog pasivnosti prema zločinima. Stoga je rezolutan nadbiskupov odgovor: ”Zato prvoj grupi prigovaratelja odgovaramo:- Na vama se ispunja priča o seljaku i pekaru’!”

Prilično mi je jasno zašto ste beatificirali i kanonizirali Maksimilijana Kolbea, a bilo bi mi jasno i da to isto napravite s Dietrichom Bonhoefferom (no, on je bio protestant, pa je per definitionem izvan igre). Možete li mi to učiniti tako bjelodanim i u slučaju Stepinca?

Drugim riječima, organizacije, krugovi i narodne skupine koje su huškale na rat su dobile ono što su zaslužile.

Draga moja kozaračka djeco, sami ste krivi što ste prethodnih dvadeset godina pisali protiv Boga i zazivali ratne strahote koje su se obrušile na vas, očinski kori zagrebački nadbiskup.

Onome kome smeta moj sarkazam trebalo bi još više smetati Stepinčevo zauzimanje za kolektivnu krivnju kako bi obranio svoju nemoguću jednadžbu.

Buni se nadalje nadbiskup protiv onih koji Crkvi zamjeraju sklonost komunizmu (da, netko je i njih smatrao filokomunistima). Na to odgovara da Crkva jest za socijalnu pravdu, ali je protiv komunizma koji oduzima zemlju seljacima, negira doživotnost braka i želi ”ispovijedanje vjere u Boga svesti unutar četiri zida, gdje te nitko niti vidi niti čuje” (i izbaciti vjeronauk iz škola).

Stepinac je jasan u svom pogledu na ideju sekularizma (i to ne samo komunističkog): ”Ako je čitav vidljivi svijet tvorevina Božja kao što jest, a ne puki slučaj, jer slučaj je bog luđaka, onda čitav svijet mora odati poštovanje Bogu; mora mu ga odavati u čitavom javnom životu. To je naše stanovište, od kojeg se ne odstupa ni uz cijenu života…”

Drugim riječima, zaboravite državu u kojoj bi netko imao pravo na nevjeru, nadbiskupov je ideal srednjevjekovna država u kojoj su svi primorani na bogoštovlje – i pisci, i bračni partneri i žene na plažama.

Onima koji Crkvu optužuju za filokomunizam odgovara se i da su mnogi otišli u šumu ne zbog komunističkog uvjerenja, nego ”radi nečovječnih metoda nerazboritih pojedinaca”.

Iako otvoreno kritičan prema zločinima, nadbiskup ne vidi problem u NDH i njezinim rasnim zakonima, nego samo u nekim nerazboritim pojedincima ”koji su mislili da mogu raditi što ih je volja, i da za njih ne postoji zakon, ni ljudski ni Božji” i nad kojima se isto ispunila božanska pravda.

Na koncu, Stepinac se brani i od optužbe da je Crkva sklona rasizmu – dijelovi propovijedi u kojemu se otvoreno ističe da je ”čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike, kao i Europejac”, kao i kritika masovnog strijeljanja talaca svakako su najbliži ideji ”prirodnog razuma” i to su točke oko kojih ćemo se lako složiti s nadbiskupom.

U njima se on pomalo približava i kritici cijelog fašističkog sustava, a ne samo nerazboritih pojedinaca, pa najavljuje da će i to Bog kazniti.

Drugi je argument osobito bitan: nije Crkva unosila duh pobune u ljudske duše ni huškala na rat – naprotiv, to su činili upravo oni koji Crkvu kritiziraju zbog pasivnosti prema zločinima. Stoga je rezolutan nadbiskupov odgovor: ”Zato prvoj grupi prigovaratelja odgovaramo:- Na vama se ispunja priča o seljaku i pekaru’!“ Drugim riječima, organizacije, krugovi i narodne skupine koje su huškale na rat su dobile ono što su zaslužile

No, ta je kritika ipak implicitna, fašizam i ustaštvo se ne napadaju onako neuvijeno kao komunizam.

Jesu li pozitivni dijelovi u ovoj propovijedi dovoljno jak razlog da kažemo kako je Stepinac bio pravi svetac?

Iskreno rečeno, meni nisu, niti mislim da bi njegovi stavovi trebali voditi bilo koga u današnjem vremenu. Totalitarna država u kojoj bi se vjera učinila obaveznom, a zabranilo pisanje protuvjerskog sadržaja, pobačaj, rastava i kupanje žena u kupaćim kostimima jedva da bi se u čemu razlikovala od kršćanske verzije ISIS-ovog kalifata.

Niti država u kojoj bi se na masovne zločine gledalo kao na usamljene incidente za koje su djelomice odgovorne i same žrtve samim pripadanjem određenom kolektivu.

Crkva koja sebe ponosno naziva Stepinčevom trebala bi naći neku drugu osobu kao svoj uzor. Možda da stvarno pokušaju s Kolbeom ili Bonhoefferom, ako im je već preteško slijediti Isusa.

    •  Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
    •  Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
    •  Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
    •  Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
    •  Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
    •  Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
    •  Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
    •  Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
    •  Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
    •  Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika

> Svi tekstovi ovog autora