Starenje nije za slabiće

Upravo sam navršila šezdeset i pet godina.

Ako tu rečenicu izvalim na početku, sve će mi biti oprošteno. Cmizdravost, gnjecavost, kukavičluk, sve one osobine koje se toleriraju ženama moje dobi.

Jer, što bi još strašnije mogla izjaviti sredovječna žena koja osjeća da je u naponu snage, a koju društvo, sukladno društvenom dogovoru, svrstava u kategoriju starijih građana?

Štoviše, u kategoriju friških umirovljenika.

Mogu se do besvijesti zavaravati da su današnje četrdesete nekadašnje dvadesete, pa su prema tome šezdesete nekadašnje četrdesete, da je biološko starenje i kronološka dob stvar percepcije i promjenjiva u odnosu na svakog pojedinca, mogu se buniti protiv društvene nepravde i stereotipa…

Razmišljam i o prednostima svojih godina i penzionerskog statusa i tješim se: glagol morati transformira se u željeti ili moći. Sada više nitko neće imati prevelika očekivanja od mene, pa ni sama ne trebam pred sebe postavljati velike ciljeve

Mogu svašta, ali što mi sve to vrijedi kad će mi strogi sudac ipak pokazati crveni karton, a mnogi će me prijatelji i znanci sažalno gledati, poneki se čak zlurado razveseliti: Dolijala si i ti!

Prije nekoliko godina moja se prijateljica posvađala s blagajnicom u jednom trgovačkom centru kada ju je prilikom izdavanja računa zapitala: ”Jeste li u mirovini?“

Bili su to prvi počeci penzionerskih popusta u određene dane u današnjem potonolum konzumerisitčkom divu, pa je mojoj prijateljici taj neočekivani upit zazvučao kao uvreda. ”S kojim pravom me to pitate? Možda vam izgledam staro i izraubano, ali ja sam još uvijek zaposlena!”, kazala je s ponosom, jer raditi, očito, znači biti vrijedan član društva, osoba od poštovanja, a umirovljenici su, poznato je, teret društvu i bližnjima.

Nije ni čudo što mnogima to nevino blagajničino pitanje zvuči prije kao kletva nego kao povlastica, gotovo kao bolno upozorenje što nas još to čeka – može još i gore! – u društvu u kojem su mnoge kategorije stanovništva ranjive, a umirovljenici i nezaposleni na samom su dnu kace. Svatko s pravom želi što kasnije stići na to dno!

Razmišljam i o prednostima svojih godina i penzionerskog statusa i tješim se: glagol morati transformira se u željeti ili moći. Sada više nitko neće imati prevelika očekivanja od mene, pa ni sama ne trebam pred sebe postavljati velike ciljeve.

Nitko ne očekuje da ću odjednom osvojiti neku društvenu moć, primjerice aktivnošću u nekoj umirovljeničkoj udruzi, od koje će se tresti gaće političarima i institucijama.

Ne vrijedi mi ni da se priključim onoj moćnoj građanskoj incijativi koja predano brine o ženama, jer uglavnom brine o onima reproduktivne dobi, sve u ime obitelji, ali isključivo s krunicom u ruci.

Svoj demografski prilog društvu odavno sam dala, a sad mi tek preostaje da se potrudim da vlastitim primjerom smanjim broj starijih osoba na svijetu na račun mlađe populacije.

Doista, ništa mi se više strašno ne može dogoditi osim malih, privatnih bolesti i smrti, trbuhozbori iz mene glas mudrog, ciničnog i zajedljivog Igora Mandića.

Ima li, dakle, života poslije smrti, pardon, penzije?

Za razliku od Kunderine junakinje, koja je u srednjim godinama svog života sa zabrinutošču priznala da se ”muškarci više ne okreću za njom“, nemam više ni tih strahova. Tu misao, koja dijeli junakinjin život na ono što je bilo prije, dok se još osjećala ženom, i onoga što će nastupiti sada, kada je muškarci više ne zamjećuju, pamtim već desetak godina, pa ipak ne pamtim naslov Kunderina romana (možda ”Identitet”?).

Evo, priznajem, više me je strah zaboravljanja i demencije nego gubitka i neutraliziranja ženskosti. Svakodnevno, golim okom, promatram vlastito tijelo koje gubi oblik i privikavam se na te promjene hrabreći se  izjavom Bette Davis: ”Starenje nije za slabiće”. Problem je u tome što ne posjedujem aparat koji bi mi signalizirao koliko mi je još (zdravog) razuma ostalo do kraja.

Mogu svašta, ali što mi sve to vrijedi kad će mi strogi sudac ipak pokazati crveni karton, a mnogi će me prijatelji i znanci sažalno gledati, poneki se čak zlurado razveseliti: Dolijala si i ti!

Kolumna, koju sam bez puno predumišljaja nazvala ”Produžeci”, u nadi da ću imati motiva i snage produžiti je, ipak neće biti osobni streaptease ili razotkrivanje žene koja stari. To kod nas puno bolje radi Vedrana Rudan i ne pada mi napamet natjecati se s njom. Nemam ni njezinu hrabrost, ni dar, ni jezičnu vještinu, a bome ni jezičinu. Godinama bježim i od Facebooka kao vrag od tamjana. Kao, čuvam neku svoju privatnost s velikim P. I pritom lako podnosim kritike kolega da se zapravo ne znam koristiti prednostima društvenih mreža. Pa, kako bih se onda ovdje usudila ogoljeti, skinuti do kraja!

I gle sad, pojavljuje se onaj isti vrag skriven u ”Catch 65” i mami me da pomislim da je moguć zaokret, da se mogu presložiti, resetirati. Krenuti od nekog skliskog, ako ne stilskog početka.

Nakon tridesetak godina, pomalo nevidljivog, pomalo isprekidanog pisanja, manjeg ili većeg intenziteta, o temama koje su malo koga zanimale (suvremena umjetnost, sic!) prihvatila sam se pisanja o nečemu za što nemam ni tapiju ni diplomu – o životu i ljudima – o nečemu za što svi mislimo da smo stručnjaci samom činjenicom što smo sudjelovali u podjeli karata. Miševe ću ostaviti po strani, da ne naljutim prijatelje životinja.

Pa kad sam već nekim sretnim slučajem dobila priliku da u vlastitoj životnoj utakmici nadoknadim propuštene prilike, da se izborim za produžetke, evo, činim to sada.

Umjesto da se naglas svađam s nacionalnom dalekovidnicom, što postaje moj omiljeni mazohistički sport posljednjih godina, ili u uskom krugu prijatelja i znanaca ”šeram“ i razglabam male i velike teme i društvene događaje, potrudit ću se da ovaj prostor posluži još nečemu: da kroz njega progovore i one žene koje ne prihvaćaju da budu ”nevidljive” nakon šezdeset i pete.

Neki dan, naime, kada sam najboljoj prijateljici kazala da se moram preobući za odlazak u susjednu ljekarnu, kazala mi je: Sada možeš izaći van i u šlapama jer si NEVIDLJIVA!

Možda smo uistinu nevidljive, ali dakako vidimo. Doduše, potrebna nam je sve veća dioptrija, ali unatoč povremenoj zamagljenosti, meni se čini da vidim bolje, ako ne oštrije, onda barem uočavam više nijansi nego ranije. Zapravo, crno-bijeli svijet iz mladosti postao je prepun nijansi (ne samo sive boje!).

Da li to znači da smo mudrije?

Ne, nužno.

Tolerantnije?

Sumnjam.

Ponekad mi se čini da bih najradije zviznula nekog od onih hrabrih mizoginih muškaraca, koji svoju impotenciju liječe zluradim komentarima na račun žena, ili bih se uhvatila u koštac s polupijanim glasnogovornicima nacionalističkih mudroserija koji ordiniraju u tramvajima očekujuići da se netko uhvati na njihov mamac, ali me trenutak građanskog odgoja i stida spašava da to ne učinim. Ako je to znak uvećavanja tolerancije, moram još puno raditi na tome.

Što mi to ipak daje snagu – ili privid snage – da mogu reći ono što mi u proteklih dvadesetak godina nije bilo moguće reći?

Doista, ništa mi se više strašno ne može dogoditi osim malih, privatnih bolesti i smrti, trbuhozbori iz mene glas mudrog, ciničnog i zajedljivog Igora Mandića

Sve manje je lanaca i talaca (institucionalnih i obiteljskih) u mojem životu, ne zastupam nikoga, ne štiti me nitko, pa ipak, vjerujem da je konačno došlo vrijeme da bez straha i s punom odgovornošću s ”uma“ pređem na ”drum“.

Hm, drumska razbojnica, bolje mi zvuči nego bojnica. Sada kad pripadam skupini koja nema nikakvu društvenu moć, koje se nitko ne boji, vjerujem da možemo nekako proći ”ispod radara“, uzeti od bogatih i dati siromašnima…

Dovoljno dugo smo čekali da netko drugi odradi taj posao za nas. A izgleda da smo – kao što je to netko dobro kazao – čekali na same sebe.

Ali i tu se radilo o tajmingu. Tek kad se digitalno razbojništvo toliko razmahalo da smo se mogli međusobno prepoznati i povezati i na najnezamislivijim točkama, stvorio se taj ohrabrujući osjećaj da nismo usamljeni.

Da se možemo u času mobilizirati, upisati se ako treba i u ”Registar izdajnika“, samo da pokažemo da nas ima.

Prije nekoliko godina to bi bilo nezamislivo. Baš kao što je sada, nama običnim smrtnicima, teško zamisliti kako će se te nove društvene snage presložiti i osvojiti istinski prostor slobode i društvene pravednosti.

Kada sam svojoj sestri, inače meni najbližoj osobi, rekla da sam nakon kraćeg razmišljanja prihvatila ponudu da pišem kolumnu koju ću nazvati ”Produžeci“, njezin je komentar na prvu loptu bio: ”Sviđa mi se. Ali, zašto produžeci, to odmah asocira na nogomet, na muško nadmetanje?“

Zato što podsjeća i na ekstenzije, a to više asocira na ženske slabosti, zar ne? I na sve što su žene tobože spremne učiniti za poneki produžetak ili umetak.

Dakle zašto ipak produžeci, a ne ekstenzije?

Ne radi se ovdje o maskaradi, o prerušavanju. Ekstenzije imaju veze s uljepšavanjem, a produžeci s urušavanjem sustava. Oduvijek imam problem s tajmingom, onim finim osjećajem za pravi trenutak na pravom mjestu.

Nikada, naime, nisam bila među prvima gdje su se dijelile neke povlastice, ni u urušavajućem socijalizmu osamdesetih, dok smo čekali u redu za banane, ni u banana-republici dok čekamo u poštanskim redovima na plaćanje računa ili preuzimanje sudskih pošiljki.

Ponekad mi se čini da bih najradije zviznula nekog od onih hrabrih mizoginih muškaraca, koji svoju impotenciju liječe zluradim komentarima na račun žena, ili bih se uhvatila u koštac s polupijanim glasnogovornicima nacionalističkih mudroserija koji ordiniraju u tramvajima očekujuići da se netko uhvati na njihov mamac, ali me trenutak građanskog odgoja i stida spašava da to ne učinim. Ako je to znak uvećavanja tolerancije, moram još puno raditi na tome

Uvijek bih nekako stala u krivi red koji se sporije micao i često ostala praznih ruku. Dok su se moji vršnjaci u ratničkim i tranzicijskim devedesetima izborili za vlasništvo nad čitavima ulicama i tvornicama u njima, mi s lošim tajmingom i još gorim domoljubnim genima ostali smo zakopani u malim socijalističkim stanovima kupljenima na kredit, kao u nevoljko branjenim rovovima (neki ih, doduše, nisu uspjeli obraniti u tim svirepim godinama i ”kužnim” kvartovima poput Srednjaka) ispričavajući se vlastitoj djeci što smo i na njih prenijeli neku hippie-komunističku nebrigu o stvarima i privatnom vlasništvu.

”Zašto mi nikada nismo imali auto i nismo išli na izlete kao drugi moji prijatelji”, pitala me kći nekih davnih dana – i ostala uskraćena za odgovor sve do danas.

Sva sreća što više ne postavlja takva pitanja, ta danas visokoobrazovana prekarna radnica koja pripada golemom broju mladih ljudi na pragu četrdesetih, u stalnoj selidbi iz jednog projekta u drugi, iz jednog podstanarskog stana u drugi. Možda baš zato da nadoknadi sva ona putovanja koja su izostala u djetinjstvu!?

Nadam se da nije naslijedila i gen za loš tajming. Jer kako će inače njezina klasa, u koju polažem velike nade, učiniti taj neophodni društveni preokret, ako im promakne pravi trenutak?

Umjesto čekanja na neki novi manifest možda će za početak biti dovoljno da se prekarni radnici i radnice svih zemalja umreže!

    •  Tonko Maroević, desetobojac hrvatske kulture
    •  Borivoj Dovniković Bordo: ''Mogu biti protivnik samo fašizmu''
    •  Zlatko Bourek: Kipar koji se zaljubio u pokret
    •  Trnjanski kresovi, antifašizam kojim se ne trguje
    •  Između umjetnosti i salate
    •  Uloga slobodnih radikala u svjetskoj kontrarevoluciji
    •  Odlazak Vanište: Ispuniti prazninu ili sve isprazniti
    •  Razum i osjećaji – i kako ih uvrijediti
    •  Dijamanti, rđa i djetelina
    •  Neraspoređeni

> Svi tekstovi ovog autora