Stalna na tom svijetu samo mijena jest

Draga moja Jagodo!

Kad god bih dolazio k tebi, ove tvoje zadnje bolne godine, pružala si mi ruke i govorila:

– Ne daj me, drži me za ruke.

I ja sam te držao za ruke, u našem prijateljskom zagrljaju koji je trajao, eto, 56 godina. Još od naše ”Grižule”, ovdje dolje na Gracu, pa ubrzo ”Hamleta” na Lovrijencu, naši su se putevi sretali i tražili od Dubrovnika do Londona, Pariza, Bonnieuxa, Venecije…

Bila si mi više nego sestra, bila si moj svjetionik u umjetnosti. I ne samo moj. Svi smo mi bili tvoji. Tvoji hamleti i pometi i petrunjele, tvoji glumci i glumice i tvoji režiseri i krojačice i tvoji prijatelji… Kazališna bratija jednog sjajnog teatra i jednog neponovljivoga vremena…

I držali smo se tako za ruke, a kroz naša sjećanja su prolazile slike iz naših života, predstave, večere u Oceanu, stradunske šetnje i dubrovačke noći koje su uvijek završavale na skalinama ispred Dominikanske crkve gdje je mlađahni Ibrica pjevušio francuske šansone…

– Ništa nije vječno… – prošaptala si.

– Stalna na tom svijetu samo mijena jest – odgovorio sam ti.

– Gundulić… – nasmiješila si se sjetno i tiho zaplakala.

– Daj reci mi Liddy… reci mi tu moju pjesmu koju ne znam ni sama zašto toliko volim.

”Liddy” je pjesma Milana Begovića koju je obožavala.

Jedne noći, poslije jednoga od naših ”Hamleta”, sišao sam sa Lovrijenca na njezinu Kolorinu. Čekala me tamo s pohanim patlidžanima i bocom crnoga vina. Usred večere, dala mi je jednu knjigu. Bile su to pjesme hrvatskog pjesnika Milana Begovića. Otvorila je stranicu koju je obilježila i rekla:

– Čitaj…

I ja sam joj, gotovo sve ove godine našega poznanstva, na njezin zahtjev govorio te stihove. U Parizu, Londonu, Veneciji, Provansi ili na njezinoj Kolorini…

Još samo dva-tri minuta
S niskog vagonskog okna
Gledam na stanični ulaz.
I čekam. Nestrpljiv. Tužan…
Ah, neće, neće doći
O mala, o slatka Liddy
O hitri račiću morski,
O sitna tanana algo,
O zrnce bisernog pijeska
O vedra mirisna dušo
I zlatna sunčana zrako
Zbogom!

Tri dana prođoše žurno,
Tri dana ljubavi naše, tri dana našeg života.
Al u tri vijeka se neće
Radosti pod suncem sabrat
Koliko ja sam je naš’o u oko djetinjem tvom!
Tri dana našeg života
Tri dana ljubavi naše
Zbogom.

Na morskom sretoh te žalu
Pržina zlatna, a zlatno
Sunašce – a i ti zlatna.
Kako se zovete?
Liddy.
A vi monsieur?
Ja nemam imena, Liddy…
Il’ radije imam ih mnogo!
Onoliko koliko života
Proživljujem u lovu za srećom.
Ta što je ime? Tek udes
Čovjeka čovjekom čini
Životom napravlja život.
Pa dođe l’ jedan trenutak
Što nosi borbu i želju
Taj nosi i naše ime.
A Liddy rukama pljesnu
I krikne, djetinjski sretna:
Bezimen pustolov vi ste?
I k meni bliže po vlažnom
Ona se dovukla pijesku
Ko morski račić…

Al kad bi lutajuć svijetom
naišli na onu, koja
srcu je najbliža vašem,
kamo biste poveli nju?
– O Liddy, o mala Liddy!
Tad ima jedan kraj.
Kraj izvan granica svijeta.
Još ljepši negoli je onaj
za kojim čeznula je Mignon…
Gdje želje čovječje ćute
gdje nema boli ni nada
gdje sve je zaborav.

Njezine velike oči
gledahu zvjedljivo u me
ko crna sunca dva
ko želje dvije!
I tri proživjesmo dana
u onom čarobnom kraju.
Oko nas sunce i more
u nama sreća i život!
Al sada – oj zbogom Liddy!
Pustolov odlazi dalje.
Od jedne do druge zemlje
Da luta, basa i traži,
da srce razbaca svoje,
da svoju raskida dušu:
Rasipnik, luda, pijanac…
A ti ćeš ostati ovdje
uz more, sanjareć dalje,
pod suncem, koje će zalud
s tvoga mirisnog tijela
kušat da izbriše snažne
pečate mojih cjelova…

***

Zašto je toliko voljela baš tu pjesmu? Zato što je to priča o jednoj avanturi. O kratkome susretu nepoznatih ljudi. Zato što je avantura bio i njezin stil života. Sve je za nju bio iznenadni nagon i improvizacija. Bilo da ljubi ili tka svoje tapiserije, slika svoje slike ili pravi svoje skulpture od zahrđalog željeza ili papira.

Kako je samo umjela vladati svojim životom.

Kao neka moćna žena pauk plela je tanane svilene niti kojima se kretala kroz život. Bolje reći kojima je lebdjela paukovim mrežama.

Zidovi njezinih soba, uvijek su bili bijeli, kao u antičkim tragedijama.

Voljela je hodati bosa, uzavrelih tabana, šunjala se kamenim stijenama i pješčanim uvalama. Bosonoga kontesa…

Spojena s prirodom na njezin osebujan način. Davala se moru, vjetru, kiši i suncu. I sve te prirodne elemente dodavala svojim umjetničkim djelima, najviše ih stvarajući pod zidinama staroga grada Dubrovnika na čijim stijenama još uvijek gore, zauvijek ukovani njezini žarki cjelovi…

Rođena i odgajana kao princeza, znala je živjeti kao kraljica.

Ali umjela je biti i skromna i uboga i sestra svim umjetničkim proleterima s kojima se bratimila po cijelome svijetu.

Otmjena splitska gospođica, kćerka dalmatinskoga bana i gradonačelnika Splita, bila je zaljubljena u revolucionarnu mladost jugoslavenskih avanturista, premda se nikada nije dala da je prekrije ruralnost socrealističkih ideja u umjetnosti…

Bila je krležijanka s crvenim makovima u kosi i pogledom koji stoji u ravnini što sječe…

Uzdignuta čela nosila je svoju građansku liberalnu svijest kroz sve te političke prilike i neprilike…

Sličila je na Jeanne Moreau ili mi se to samo činilo… A činilo mi se jer je jedna od prvih koja je donijela u ove naše austrougarsko-balkanske krajeve, dah Pariza i Londona i Rima i Sao Paola napokon, gdje je njezino ime zlatnim slovima upisano kao pobjednice svjetskoga bijenala, što je u slikarstvu isto što i Nobelova nagrada za književnost…

”Pali anđeo” je njezina tapiserija koja je izašla iz njezine duše. ”Pali anđeo” je i njezina fascinacija Shakespearovim ”Richardom III”.

I lomnim pokretima njezinog i našeg Pređe Vuševića…

Ali i uzvišenim operskim arijama od kojih je ”Tosca” bila najredovitije slušana u njezinim ateljeima…

Bilo je trenutaka u njezinim zadnjim mjesecima kada se činilo da je kraj. Bolest koja ju je prikovala za krevet, činila je svoje i uz sve pažnje njezine vjerne i odane Mirne, koja ju je godinama njegovala, čuvala i pazila, vlaga i škrti zrak te njezine omiljene Venecije kao neki veliki polip gušila je njezino iznemoglo tijelo. Pa ipak i u tim teškim trenucima, njezin duh nije se dao. Oblačila se u svilene haljine i šalove i inatni osmijeh prelijevao joj lice.

Lenka i ja smo je ovoga ljeta, kada su nesnosne vrućine harale Venecijom, doslovce ukrali i sanitetskim kolima prevezli na Brijune. Da bude blizu nas, blizu teatra kojeg je toliko voljela.

I procvjetala je tog njezinoga posljednjeg augusta. Osmijeh joj se vratio na lice i uživala je u svojim popodnevnim izlascima u ”Prosperov vrt”, gdje smo zajedno maštali o našim budućim projektima. Uspjela je i dovršiti libreto za svoju operu ”Teodora”. Meni je predlagala da napravimo ”Hamleta” ili ”Richarda III.” ili bilo šta drugo od Shakespearea…

– Ja da igram… – smijao sam se.

– Da, da. Ti. Sam na sceni… A ja režiram… – namignula je.

Nismo napravili tu predstavu, ali smo toliko puta sanjali o njoj. A umjetnost je i napravljena tako da se sanja uz nju i o njoj.

Neki ljudi toliko silno urone u nju da i čitav svoj život pretvore u umjetnost. U san.

Takva si bila i ti, draga moja jedina Jagodo, satkana od mašte i snova.

Evo još samo nekoliko trenutaka i spustit ćeš se dolje u kamenu postelju koju si izgradila za sebe i svoga Hansa. Ovdje na Dančama, na ovoj visokoj stijeni nad morem, gdje snažni valovi odjekuju zanosnom muzikom i gdje se gleda najljepši zalazak sunca, stajat ćeš, kao što si uvijek stajala, na braniku svojega staroga grada Dubrovnika.

I zadnji odjeknu znak:
Krenuše željezna kola.
A jedna ručica tanka
ko mlada skršena grana
Šiljaše posljednji pozdrav.
Nikada, nikada više.
O Liddy, Liddy…
Adieu… adieu… adieu!

(Klapa dubrovačkih trubadura počinje pjevati ”Preletjele bijele vile preko grada Dubrovnika”.)

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Razglavio se svijet
    •  Pobratimstvo dviju usamljenih duša u svemiru: doček 1966.
    •  Mala božićna priča o našem mačku Marku
    •  Moj Zagreb, tak imam te rad
    •  Radko Polič – Naš Rac je bio Car
    •  Hamlet mašina – jedna stara proširena pjesma
    •  Moj vulkanizer Oto sve zna o Novaku Đokoviću
    •  Pismo Borisu Dežuloviću
    •  Ah, da… Nema benzina u Londonu!
    •  Ja sam sa suzama u očima mahnuo rukom i otišao sa scene

> Svi tekstovi ovog autora