Sreća se zove Island

Prije zadnjih dviju utakmica s Belgijom i Škotskom, koje su završile onako kako su završile, kad je bilo jasno da ćemo šansu za odlazak u Brazil tražiti u dodatnim kvalifikacijama, Šuker je poželio da nam protivnik u baražu bude albanska reprezentacija. Što se krije iza te naizgled obične i lako razumljive izjave? Krije se sve, osim respekta, osjećaja za fair play i sve ono što sport čini sportom, odnosno nogomet nogometom. Dakako, pod pretpostavkom da je od nogometa u našoj kriminalom i privatnim interesima inficiranoj močvari još išta preostalo. Onomu koga resi viteški duh, što je možda fraza iz nekih davnih i zaboravljenih vremena, neće pasti ni na kraj pameti da poželi susret s najslabijim protivnikom. Naprotiv, taj će poželjeti najboljeg protivnika jer samo tako – u sudaru s najboljim i najjačim – može dokazati da ni sam nije mačji kašalj. Premda se rado pozivamo na svoju prošlost, viteštvo i fine manire još postoje samo na papiru, a ako ih tko prakticira, spremno ga se proglašuje lajbekom koji nije sposoban ni za što.

 

Tipično je i odavno poznato: kao što smo se nakon pustih godina na jedvite jade kvalificirali za Uniju, tako sada u sučeljivanju s nogometno anonimnom nacijom Hrvatska polaže popravni ispit kako bi se u posljednji čas prošvercala u Brazil

 

Kad je Šuker zazivao Albance kao protivnike, uvrijedio je naše balkanske susjede, pokazujući kakav je njegov mentalni sklop i kakvim se načelima vodi u svojoj profesionalnoj karijeri. Istina, gol koji je zabio Schmeichelu, na špicama sportskih emisija vrtjet će se godinama, a možda i onda kad bude zaboravljeno da se u Hrvatskoj ikad igrao nogomet. Upravo onako kao što današnji navijači ne znaju da je prije pola stoljeća Mađarska imala Laku konjicu, možda najbolju reprezentaciju svih vremena s kojom su usporedivi samo majstori s latinskoameričkoga kontinenta. Gol što ga je zabio Dancima, Šuker ionako nije posvetio navijačima nego predsjedniku Tuđmanu. Ni neki drugi detalji iz biografije ne idu mu u prilog. Pogotovo oni koji se tiču intimiziranja s kriminalcima, pohoda na Pavelićev grob u Madridu, prisvajanja (točnije: krađe) antičkih kovanica i tako redom. A način na koji je postao predsjednik nogometne organizacije, samo je kamenčić u mozaiku koji (de)legitimira Hrvatsku kao rasadište manipulacije, defraudacije, nepotizma i sličnih radnji, toliko milih našem srcu da se više čudimo kad ih nema nego što se čudimo kad se nekoga zbog toga apostrofira.

 

Na koncu, Albanija je ispala iz daljnjeg natjecanja, Šuker je ostao bez željenog protivnika, a među svim mogućim protivnicima u baražu, ždrijeb u Zürichu Hrvatima je namijenio Islanđane. Ne znam je li se Šuker zbog toga veselio, kao što se veselio kad je matirao Schmeichela, ali da nam se Kairos nasmiješio, o tome poslije svega ne treba gajiti nikakve sumnje. Istina, nećemo podcjenjivati islandsku reprezentaciju, ali da je taj otok kudikamo poznatiji po aktivnim vulkanima, gejzirima i fjordovima nego po nogometašima, to znaju i oni koji opet misle da pišem o nogometu, iako mi je nogomet samo povod, doduše tužan, da pišem o zemlji u kojoj živim i u kojoj se sve tako radikalno mijenja da sve ostaje isto. Početkom 20. stoljeća Lenjin je u Zürichu kovao svoju revoluciju, Kraus je ondje pisao ”Posljednje dane čovječanstva”, u tom gradu na jezeru umrli su veliki Büchner i veliki Joyce, a početkom 21. stoljeća u tome istom gradu kocka se nasmiješila hrvatskom nogometu.

 

Onomu koga resi viteški duh, neće pasti ni na kraj pameti da poželi susret s najslabijim protivnikom. Naprotiv, taj će poželjeti najboljeg protivnika jer samo tako – u sudaru s najboljim i najjačim – može dokazati da ni sam nije mačji kašalj. Ali mi se veselimo jer ćemo svoju nogometnu veličinu verificirati u susretima s Islandom

 

Što je najgore, nasmiješila se onima koji su, skrivajući se iza ideje nacije i tobožnjeg domoljublja, nogomet pretvorili u poligon za pranje prljavog novca. Revolt protiv Svetog Trojstva koje drma nogometnom organizacijom, a koje čine Šuker, Mamić i Vrbanović, doveo je do toga da su se uzvici negodovanja čuli čak s Hampden Parka u Glasgowu, a da će se smrtno zavađeni Hajdukovi i Dinamovi navijači solidarizirati u pobuni protiv tih istih uzurpatora najljepše sporedne stvari na svijetu, to nije mogao predvidjeti ni Vladimir Gligorov, ekonomski ekspert iz Beča, koji u svojoj benevolenciji Liniću daruje dvojku, iako je u duši svjestan da je zaslužio debelo podcrtanu jedinicu. Ali vratimo se Islandu, zemlji koju vjerojatno sanja i Zoran Milanović, sve u nadi da bi pobjeda nad takvim protivnikom mogla rezultirati buđenjem kolektivnog optimizma i boljom atmosferom, svime onime za što je zadužen (čitaj: plaćen) on i njegova Vlada.

 

Kad se uspjelo u zazivanju najslabijeg protivnika, trebalo bi još angažirati babu vračaru koja će začarati nabolje islandske nogometaše. A to su Gylfi Sigurdsson iz Tottenhama, Kolbeinn Sigthórsson iz Ajaxa i Alfred Finnbogason iz Heerenveena. Vražji su ti Islanđani: i oni kane istrčati na teren s jedanaest igrača! Smještenoj između Grenlanda s jedne te Skandinavije i Britanskih otoka s druge strane, u toj otočnoj državi ima više aktivnih vulkana nego aktivnih nogometaša. Ali kad im pokažemo što je to nogomet, kad ih smažemo za doručak kao što oni smažu bakalar za ručak, opet ćemo mahati trikolorom, urlati i bančiti kao da smo prvaci svijeta. I jesmo prvaci, ali u disciplinama zbog kojih bismo se trebali stidjeti, a ne slaviti. Slavni mađarski pripovjedač Péter Esterházy možda nije prvi koji je zaključio da se jedna zemlja može identificirati po njezinu nogometu. Bože, hrvatska liga (ili ljiga), njezini funkcionari i misionari, njezini birokrati i partitokrati, njezini kramari i krijumčari dovoljan su dokaz da Esterházy debelo ima pravo.

 

Početkom 20. stoljeća Lenjin je u Zürichu kovao svoju revoluciju, Kraus je ondje pisao ”Posljednje dane čovječanstva”, u tom gradu na jezeru umrli su veliki Büchner i veliki Joyce, a početkom 21. stoljeća u tome istom gradu kocka se nasmiješila hrvatskom nogometu

 

Ali dok ne odigramo dvije utakmice s Islanđanima, sve pada u zaborav. I Milanovićeva nesposobnost da homogenizira vlastitu stranku, a kamoli da homogenizira Vladu, koja zabija golove u vlastitu mrežu, i otužni proces bivšem premijeru i mogući procesi nekim aktualnim liderima koji bi već sutra mogli biti bivši, i maratonski liječnički štrajk, i ćirilica i latinica, a u zaborav isto tako pada Neven Mates, hrvatski revizor koji se u epicentru Europske unije predstavio kao lažov. Uostalom, u javnosti je jedva registrirana činjenica da je premijer Milanović za službenog boravka u Litvi ignorirao svečanost na koju je bio pozvan ne bi li u hotelskoj sobi gledao prijenos utakmice između Srbije i Hrvatske! U ovom dijelu svijeta takvo ponašanje uzima se zdravo za gotovo. Zašto bi premijer ispunjavao svoje obveze u inozemstvu kad ih ne ispunjuje ni na vlastitom tlu? A u nogometnom sučeljivanju s nacijom koja ima jedva 300 000 stanovnika, naša poslovična megalomanija grunut će iznova, poput plimnog vala nakon pretpotopne kiše. Zato nije čudno što se staro rimsko geslo panem et circenses perpetuira u svojoj najsirovijoj varijanti. Kad je riječ o davno udomaćenim igrama, svakomu iole normalnom svatu odavno su navrh glave. Ali tko narod uskraćuje za igre, dužan mu je dati kruh; u hrvatskome domoljubnom slučaju takav rasplet čekat će se još jako dugo.

    •  Rat kao autoimuna bolest
    •  Važno je da ste zdravi
    •  Vonj korupcije
    •  Blagdan à la Kuzmič
    •  Slon u staklani
    •  Roman rijeka o Dunavu
    •  2 plus 2 je 5
    •  Sram će spasiti Hrvatsku
    •  Kratka povijest poniženja
    •  I ministar čini što hoće

> Svi tekstovi ovog autora