Sram će spasiti Hrvatsku

U ponedjeljak, dan nakon referendumskog ludila, ušao sam u poslovnicu Erste Card Cluba u Praškoj ulici broj 5, gdje se nekoć nalazila sinagoga, devastirana za Pavelićeve ere. Pozdravio sam službenicu za šalterom koja je uredno šutjela, okrznuvši me usputnim pogledom. Poslije obavljene transakcije kroz prozorčić mi je tutnula potvrdu i opet bez pozdrava i bez očekivanog ”izvolite”, koje se u civiliziranom svijetu u najmanju ruku podrazumijeva. Izišao sam iz poslovnice, zaključujući po tko zna koji put da nešto takvo nije moguće u Švicarskoj, ni u Njemačkoj, ni u Švedskoj. Nije moguće ni u Japanu, ni u srbijanskoj zabiti, ali je moguće u Zagrebu. Gradu koji jednom djeluje kao velegrad, a drugi put, ili vrlo često, kao teška vukojebina.

 

Uostalom, referendumsko izjašnjavanje o definiciji braka pokazalo je da Zagreb nije samo službeni epicentar Hrvatske nego i glavni grad duboko ucijepljenog konzervatizma koji vuče korijene iz francjozefinskih vremena. Budući da je poprimilo dimenzije svojevrsne obligacije, izjašnjavanje o referendumu, kojem racionalnost i trezvenost nisu jače strane, kanio sam zaobići. Ipak, na reakciju me prisilio netko od koga sam to najmanje očekivao: Renato Baretić i njegova kolumna ”U ime U”.

 

Neću se upuštati u sve detalje Baretićeva komentara, kojem možda ne bih imao što prigovoriti, a kamoli zamjeriti, da na jednome mjestu, makar i u zagradi, nije opsovao mater svima koji su te nedjelje ignorirali svoje biračko pravo. Osim što me uvrijedio, psujući moju pokojnu majku, Baretić je zaboravio da pravo na izjašnjavanje implicira i pravo na apstinenciju. Barem bi on to trebao razumjeti, tim više što je u romanu ”Osmi povjerenik” lansirao otok Trećić. Znamo na koga je ili na što aludirao, ali mehaničko izjašnjavanje ”za” ili ”protiv”, koje je u takozvanoj hrvatskoj demokraciji poprimilo razmjere farse, bezuvjetno podrazumijeva i mogućnost apstinencije.

Mehaničko izjašnjavanje ”za” ili ”protiv”, koje je u takozvanoj hrvatskoj demokraciji poprimilo razmjere farse, bezuvjetno podrazumijeva i mogućnost apstinencije. U zemljama zbiljske demokracije takva mogućnost ne može biti uskraćena, a još manje prezrena

 

U zemljama zbiljske demokracije takva, treća mogućnost ne može biti uskraćena, a još manje prezrena. Nije malo pitanja u kojima se teško, pogotovo sa stopostotnom sigurnošću, deklarirati samo ”za” ili ”protiv”, a ako uzmemo u obzir činjenicu da je brak kao zajednica muškarca i žene fiksiran u Zakonu o obitelji i da je nedjeljno izjašnjavanje bilo samo paravan za neke druge, jednako mračne ciljeve, onda je opstrukcija takvog referenduma ne samo dopustiva nego i poželjna. Napokon, zar kolega Baretić ne zna za načelo građanske neposlušnosti? On je izišao na referendum da bi se suprotstavio onima koji su zaokružili ”za”.

 

Ali trebalo je isto tako reći ”ne” onima koji su svojom traljavošću, svojim kukavištvom i kalkulantstvom raskrilili vrata jednog takvog po svemu anakronog, besmislenog i bespotrebnog referenduma. Dakako, to su Milanović i njegova Vlada, iako time ne kanim minorizirati zasluge koje u provedbi te anticivilizacijske lakrdije pripadaju Crkvi, desnim i ultradesnim strankama. A pozivanje na ”građansku dužnost”, pogotovo u slučaju onih koji su zaobišli referendum, izgubivši tako pravo na nezadovoljstvo, nije ništa drugo nego jeftina sofistika. Jer da je Hrvatska, osim nominalno, građanska država, ovakvi i slični referendumi (Bože mi prosti, još i ćirilica!) ne da se ne bi održavali, nego ne bi nikome bili ni na kraj pameti.

 

Ali ćirilica se na nišanu našla još početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. U projektu širenja šovinizma i nacionalističke idiosinkrazije demonstrirana je uzorna sistematičnost, a nad ispadima nekakvih nogometaša i unisonim fašističkim odgovorima s tribina, danas se čude samo hlebinci ili teški licemjeri (kojih nikada nije manjkalo). Pravila građanske demokracije, koja impliciraju i prava manjina, u Hrvatskoj su sanak pusti.

 

Tu su na djelu pravila majoritetno inauguriranog nasilja, svedenog na zakon jačega ili diktat ohlokracije. U tome sam, po Baretiću, trebao sudjelovati? Ako si pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić dopušta eksplicitne fašističke ispade, nad kojima na Kaptolu vlada muk, ako Šimunić urla ono što urla, a njegovi kolege iz reprezentacije čkome (ili ga u svlačionici prijateljski tapšu po ramenu), onda nema dvojbe da je rezultat referenduma bio poznat prije nego je i počeo. Od primitivnih ispada, laži i ritualnog prostakluka, put zakonito vodi prema razbojništvu i prema korupciji koja, kako je primijetio papa Frano dok je još bio buenosaireski nadbiskup, ”nije čin, već stanje, osobno i društveno stanje u kojem se čovjek navikne živjeti”.

Nasilje u svim oblicima nije privilegij ratnih godina. Ono je hrvatski nacionalni specijalitet, jednako evidentan među socijalnim marginalcima, ali isto tako među političkom i duhovnom elitom koja je upornim dolijevanjem ulja na vatru dovela do referenduma. Koji nije ništa drugo nego nasilje

 

Što se mene tiče, ja se u tome nisam naviknuo živjeti. I ne kanim se naviknuti. Zato i nisam sudjelovao u referendumu koji je kristalno jasno – kao u Kristalnoj noći! – potvrdio riječi vatikanskog pontifeksa o korupciji. U civilnoj i uljuđenoj državi nitko ne bi smio dovesti u sumnju moje ni bilo čije pravo na izbornu apstinenciju. Imao bih što reći o ”festivalima demokracije”, režiranim zadnjih dvadesetak i kusur ljeta. Ali zašto sam se oglušio na referendum?

 

Prvo, zato što se hrvatski korpus godinama i krajnje brutalno antagonizira na ljevičare i desničare, partizane i ustaše, vjernike i bezbožnike, katolike i pravoslavce, i tako dalje. U normalnim zemljama, takvi razmjeri antagonizacije mogući su samo u ratu, što u krajnjoj liniji znači da smo u ratu nakon davno završenog rata i da je to stanje koje provociraju elite (točnije ”elite”). Jer samo tako, loveći u mutnom, u histeričnom i duboko podijeljenom društvu, mogu očuvati svoje pozicije i bogatstva na inozemnim računima. Drugo, nisam sudjelovao u referendumu jer dvojbu koja je u njemu apostrofirana shvaćam kao civilizacijski rikverc, pa i kao poniženje.

 

Ne želim upijati loše političke vibracije, pogibeljne koliko je pogibeljan fukušimski zrak. Kao da me tjeraju na jeftinu predstavu.  Znam tko ju je režirao, tko su glavni glumci, tko statisti i šaptači, znam kako će završiti. A opet, trebao bih na nju gubiti vrijeme. Zašto? Treće, neka mi pomogne vrli H. D. Thoreau: referendumsko ludilo ignorirao sam jer ”nisam rođen da bi me silili”. A agresije i maltretiranja u Hrvatskoj ima za izvoz. Nasilje u svim oblicima nije privilegij ratnih godina. Ono je hrvatski nacionalni specijalitet, jednako evidentan među socijalnim marginalcima, ali isto tako među političkom i duhovnom elitom koja je upornim dolijevanjem ulja na vatru dovela do referenduma. Koji nije ništa drugo nego nasilje.

 

Da je poštovanje zakona važno, ali da je od pasje odanosti zakonu važniji odnos prema pravičnosti, to naša tragikomična, linićevsko-kiretažna i kaptolski-sabotažna praksa danomice potvrđuje. Ministar Linić najmanje djeluje kao zastupnik pravde, koliko god bi se on sa svojim turobnim pogledom i nazalnim glasom takvim htio prikazati. A zagrebački nadbiskup s prezirom spram ćirilice? Sad je i Marc Gjidara našao potrebnim tužiti Boba Dylana, koji nema neko visoko mišljenje o ustaškim tradicijama.

Država u kojoj nije važno ništa izuzev bijedne političke križaljke, ne može biti demokratska, no zureći građanima u šlafcimer, nadzirući njihove (homo)erotske snove, gurajući istodobno ruku u čarapu i otimajući im posljednju kunu, Milanovićeva Vlada cementirala je svoj totalitarni pedigre

 

Američki rocker angažirao je odvjetnike koji će ga braniti u procesu koji se očekuje za nekoliko mjeseci, a osim Gjidarine nepotrebne tužbe, najsmješnije je to da se Hrvati iz petnih žila trude dokazati kako je Dylan svojim izjavama u magazinu ”The Rolling Stone” pogodio u sridu. I onda ima takvih koji se čude što inozemni rejting Milanovićeve i Karamarkove gubernije vrtoglavo pada. I onda smo ja ili meni slični zaslužni što referendum nije završio po Baretićevim željama. A moglo bi se dokazati da ga je svojim glasom ozakonio upravo Baretić. Da je ionako mala izlaznost bila još manja, referendum bi bio sramotniji nego što jest. I ovako nas je dovoljno (de)legitimirao u očima velikog svijeta, a turističke radnike i touroperatore obuzela je panika, izazvana glasinama da će gay populacija odsad zaobilaziti Hrvatsku.

 

Pitam se zapravo što bi bilo da je referendum završio stopostotnom pobjedom Markićke i njenih suflera? Logika crno-bijele stranačke stvarnosti, kanalizirana u suvišnom pitanju, pokazala je Hrvatsku kao ognjištarsku zemlju u kojoj je vrijeme stalo i u kojoj strogo postavljena dihotomija ”mi” ili ”oni” svagda iznova rađa fatalnim posljedicama. Zakon većine je demokratičan u mjeri u kojoj respektira prava manjine. U protivnom je sam svoje ruglo; štoviše, ako je u referendumu sudjelovalo samo 38 posto biračkog korpusa, to znači da je apstiniralo 62 posto glasača. Ako je većina apsolutni zakon, suzdržanost tako golemog broja građana poništava smisao referenduma, pa se Baretiću njegova psovka, makar in parenthesi, vraća kao bumerang.

 

Referendumsku stazu skliskom su učinili ne samo gospođa Markić i njeno stado, nego isto tako Milanović  i njegovi trabanati koji su jedno propovijedali, drugo prakticirali, pokazujući se u konačnom zbroju kao desničarski saveznici. Vlastodržačka farsa odvija se zadivljujućim tempom: dok navijači, revoltirani stanjem u nogometu i/ili u društvu, završavaju u reštu, sudac Rafael Krešić amnestira Mamića za najmračnije šovinističke ispade! Država u kojoj nije važno ništa izuzev bijedne političke križaljke, ne može biti demokratska, no zureći građanima u šlafcimer, nadzirući njihove (homo)erotske snove, gurajući istodobno ruku u čarapu i otimajući im posljednju kunu, Milanovićeva ekipa cementirala je svoj totalitarni pedigre.

 

Finalmente, manje sam se zlopatio referendumom zbog toga da polemiziram s Baretićem, a više zato da opetujem jedno važno i teško razrješivo pitanje. Tko u ovome slučaju ima pravo: (Baretićeva) angažirana manjina ili (moja) pasivizirana većina? Odgovor prepuštam rijetkim štiocima, pozivajući se na Andreja Tarkovskog koji u ”Solarisu” sugerira da će sram spasiti čovječanstvo. Silno volim Tarkovskog, ali u malom segmentu čovječanstva, koji se zove Hrvatska, taj sram zasad ne vidim.

    •  Rat kao autoimuna bolest
    •  Važno je da ste zdravi
    •  Vonj korupcije
    •  Blagdan à la Kuzmič
    •  Slon u staklani
    •  Roman rijeka o Dunavu
    •  2 plus 2 je 5
    •  Kratka povijest poniženja
    •  I ministar čini što hoće
    •  Tiho puzajući fašizam

> Svi tekstovi ovog autora