Smrt nije javni događaj i zato zagovaram pravo na eutanaziju

Čovjek stvara događaje, s njima se privremeno ili trajno identificira te ih vrednuje. Autorstvo nad vlastitim životom odigrava svakodnevno. Demokratizacija vlastitog života, ili ono što se naziva promjena, nije moguća ako su nam, slikovito rečeno, zatvorena naša egzistencijalna birališta.

Čovjek koji ne može u vlastitoj nutrini samog sebe izabrati, ne živi životom slobodnog ljudskog bića kojemu odgovara posebna, originalna i autentična egzistencijalna praksa.

Veliki sustavi – od religijskih sustava do političkih stranaka – odmiču nas od autorstva nad vlastitim životom i pretvaraju nas u izvršitelje tuđih naloga.

Veliki sustavi oduzimaju autentičnost, oni žele da svi budemo isti, da poništimo međusobne razlike. Takvi sustavi određuju mjeru ljudskosti, daju zadatke koje treba izvršiti kako bi izvršitelji naloga bili sretni u dehumaniziranoj prisutnosti unutar tog sustava.

Biti priznat od sustava kao dio sustava, vrhunac je alijeniranog, dehumaniziranog i depersonaliziranog života. Naime, živjeti životom koji su nam drugi odredili, znači depersonalizirati se i dehumanizirati se. Autentični ljudski život nije život posluha i nepropitivanja.

Autorstvo nad vlastitim životom, a ono se odigrava samo onda kada smo u stanju sačuvati naša egzistencijalna birališta, pretvara nas u egzistencijalne pobjednike. Tada postajemo predsjednici vlastitog života, a veće funkcije od te nema. Ona ovisi samo o jednom glasu – onom našem.

Dostojanstveno umiranje je ono koje počiva na poštivanju umiruće osobe, a ne na promociji sustava koji alijeniranim ljudima nudi ekstazu iluzije smisla

Demokracija je, kao pojam, paradoksalna, ali ne i kao politička praksa. Naime, paradoksalnost samog pojma ”demokracija” očituje se u tome što bi narod istovremeno trebao biti onaj koji vlada i onaj nad kime se vlada.

No svoj paradoksalnosti usprkos, da nije tako, da nismo oni koji vladaju ili, ispravnije rečeno, upravljaju nad sobom samima, bili bismo ili gospodari ili robovi. Tko ne donosi odluke o sebi samome, živi otuđenim životom, neovisno je li otuđeni gospodar ili otuđeni rob.

Samo otuđeni čovjek ima želju drugima se nametati, baš kao što i samo otuđeni čovjek može pristati na to da mu drugi određuju što u životu treba činiti ili ostvarivati.

Jasno mi je da mnogi ljudi ne mogu biti predsjednici vlastitog života, njima je draže i lagodnije živjeti u sjeni nekog sustava koji im posreduje mnoge ekstaze jedne te iste iluzije – iluzije da im se nešto bitno događa.

Čovjek koji živi po zakonima ili uputama nekog sustava, nužno gubi osjećaj za vlastitu intimu te zbog toga vrlo često progovara o vlastitoj intimi ili intimi onih koje navodno voli, dovodeći intimni život u relaciju ispunjavanja ciljeva koje je neki sustav postavio.

Takve mnogi podržavaju jer su mnogi odustali od sebe i prepustili se iluziji da je njihov život u sebi smislen. Nije. Život koji se živi kao mnogi drugi životi nije smislen život. To je masovni i zato besmisleni život.

Naš život je uvijek duboko individualan život. Nismo rođeni kao masa, ne umiremo kao masa, ali možemo odustati od toga da živimo individualnim životom i da podržavamo iluziju bitnosti.

Čak i kad živimo kao dijelovi mase, naš život je masom otuđeni individualitet. Mi smo tada uzaludni i besmisleni individualitet.

Zbog ovog razloga suosjećam sa svim uzaludnim egzistencijama koje se zadovoljavaju time da im politička stranka, neka organizacija, korporacija ili religijska zajednica određuje koji je smisao njihovih života.

No ujedno sam i sretan što postoje takvi tzv. veliki sustavi, koji drugima posreduje iluzije bitnosti ili iluzije, smisla jer je bolje živjeti otuđenim životom ispunjavajući zahtjeve iluzije smisla, nego živjeti životom bez ikakvog smisla – realnog ili iluzornog.

Kada vidim, primjerice, predsjednika neke stranačke organizacije, koji je ujedno pomoćnik ministra ili državni tajnik, a prethodno je bio nešto što mu je također stranka rekla da bude, baš kao što će i poslije biti ono što će mu stranka reći da bude, osjetim prolaznu egzistencijalnu tugu zbog toga što je moj pogled zahvatio jednu nerealiziranu i od sebe same odustalu egzistenciju.

Nakon toga, shvatim da je dobro da postoje sustavi koji stvaraju pročelnike, predsjednike političkih organizacija, državne tajnike ili saborske zastupnike, jer je tim otuđenim ljudima ipak posredovana iluzija bitnosti ili iluzija smisla. Oni će živjeti u uvjerenju da im je život smislen, iako nije.

Prava istina je da samo predsjednici vlastitog života realiziraju egzistencijalni smisao ili žive smislenim životom, dok oni koji imaju neke predsjednike koji im posreduje naloge koje imaju izvršiti, žive iluziju smisla.

Vrlo je lako prepoznati predsjednike vlastitog života, ali je, isto tako, lako prepoznati one koji su odustali od sebe kako bi mogli živjeti iluziju smisla unutar nekog sustava. Predsjednici vlastitog života poštuju tuđu intimu, a čuvaju vlastitu.

Samo otuđeni čovjek ima želju drugima se nametati, baš kao što i samo otuđeni čovjek može pristati na to da mu drugi određuju što u životu treba činiti ili ostvarivati

S druge strane, otuđeni ljudi progovaraju o vlastitoj intimi kao o ispunjenju zahtjeva nekog sustava. Oni su, razumije se, ostali bez intime, ali to nisu u stanju shvatiti jer im sustav nije posredovao sposobnost autorefleksije i kritičke prosudbe.

Njima nije nikakav problem progovarati o ljubavi, sreći, patnji, umiranju ili smrti, zato što to nije njihova istinska ljubav, patnja, umiranje i smrt. Sve to se događa unutar sustava i sve to pripada sustavu.

Zbog toga deintimiziraju vlastitu intimu, čine je javnom i time očituju vlastiti pristanak uz dokidanje intime kako ne bi bili s onim koga navodno vole ili s onim koji uistinu pati i umire. Oni ljubav, patnju, smrt i umiranje estradiziraju, promatraju, opisuju, i pred oči javnosti izlažu kako bi na njoj profitirali, kako bi potvrdili pravovjernost u odnosu na sustav koji ih je uvjerio da žive istinski smisao.

To je moguće zato što sustav ne nudi osjećaje, on uvjerava da je ispunjenje nekih zahtjeva ostvarivanje smisla.

Ljudi sustava, otuđeni, deintimizirani i u masivni bitak ugrađeni ljudi nisu u stanju suosjećati s drugima.

To posebno dolazi do izražaja kada netko pati i umire. Prema onima koje pate, imamo obvezu pomoći im, ublažiti im patnju. Prema onima koji umiru, imamo obvezu poštivati svetost tuđeg života i sebe ne pretvarati u režisere i posjednike tuđe smrti.

Budući da je smrt najintimniji čin u koji nitko osim onoga koji umire nema uvid, smrt nije javni događaj. Ovo je razlog zbog kojega zagovaram pravo na eutanaziju koje počiva na volji umirućeg da dostojanstveno umre, bez estradiziranja.

Estradizacija smrti proizlazi iz sustava koji režiserima tuđih smrti i umiranja donosi društveni kapital, jasno unutar sustava koji otuđuje.

Dostojanstveno umiranje je ono koje počiva na poštivanju umiruće osobe, a ne na promociji sustava koji alijeniranim ljudima nudi ekstazu iluzije smisla.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Plenković je kapitulirao pred najprimitivnijim nacionalizmom
    •  Ni Srbima ni ženama ne piše se dobro u Hrvatskoj
    •  Opozicija ne shvaća da se nominalizmom ne ruši HDZ
    •  Kad će Hrvatska priznati svoju krivicu za masakr u Ahmićima
    •  Ranjivom pojedincu suicid je moguć spas od brutalnog društva
    •  Što bi tek bilo da se razbojnici ne smatraju katolicima
    •  Hrvatska je država u kojoj politički mrtvaci imaju budućnost
    •  Mnogima nenadani, za mene je zakašnjeli Milanovićev potez
    •  Kuharić je bio zarobljenik okolnosti u kojima je živio
    •  Apsurdno je da je lakše žrtvovati boga nego instituciju

> Svi tekstovi ovog autora