Smiju li svećenici ljubiti ženu?

Svećenik, biskup…u vezi sa ženom! Pa što? Vijest informativne vrijednosti jednake onoj ”pas je ugrizao čovjeka“ nekima, nekima pak pikanterija koju će prepričavati pod ”strogo pov.”

Tako je nedavno objavljena vijest da je Santo Subito (papa Ivan Pavao II.) kroz 40-ak godina održavao vrlo bliske odnose s poljsko-američkom filozofkinjom, lektoricom njegovih knjiga, udatom ženom: Vatikan se požurio uvjeravati javnost da se papa Ivan Pavao II. nije ogriješio o celibat. Kako su to samo znali???

Iz svežnja pisama filozofkinjue i pape, što ih je filozofkinja kao svoju ostavštinu predala krakovskoj Sveučilišnoj knjižnici, prema ocjeni povjesničara navodno se ne može iščitati ništa što bi upućivalo na pravi ljubavni odnos (što bi u slučaju dotične filozofkinje ispalo ”ljubavnim trokutom”). No, pisma i pisani dokumenti odaju – i skrivaju. Cjelovitu stvarnost ne treba od njih očekivati.

Na pitanje je li odnos između pape Ivana Pavla II. i filozofkinje-poznanice iz Wojtyline mladosti ostao na razini prijateljske razmjene o filozofskim temama nema odgovora; a špekulirati o tome, je li posrijedi duboko prijateljstvo, platonska ljubav ili …. mogu oni koji su progurali kanonizaciju pokojnog poljskog pape u neobično kratkom roku nakon njegove smrti.

Na pitanje je li odnos između pape Ivana Pavla II. i filozofkinje-poznanice iz Wojtyline mladosti ostao na razini prijateljske razmjene o filozofskim temama nema odgovora; a špekulirati o tome, je li posrijedi duboko prijateljstvo, platonska ljubav ili …. mogu oni koji su progurali kanonizaciju pokojnog poljskog pape u neobično kratkom roku nakon njegove smrti

Papa Ivan Pavao II. koji je prijateljevao sa ostaviteljicom prepiske – i ne samo s njom – bio je ujedno tvrdokoran ”branitelj” obvezatnog celibata svećenstva. Pokojni papa se – svim biblijsko-teološkim argumentima usprkos – čvrsto držao tradicionalnog naučavanja da je svećenik pozvan posvjedočiti svijetu dosljedno učeništvo i privrženost Isusovu primjeru, a Isus nije bio u braku. Kao što svećenik obavezno mora biti muškarac, kako bi vjerodostojno živio po Isusovu uzoru. Radikalno učeništvo u toj interpretaciji nalaže celibat – i točka.

Takva istina kao da je uklesana u kamen – ni sam papa ju ne smije dokinuti. Je li celibat znak pravog, odanog svećenstva – o tom, po tom. Wojtyla je bio uvjeren da jest – psihološke posljedice po celibatera, njegova osamljenost nisu bili argumenti koji su zanimali pokojnog papu, odnosno Wojtyla ih je smatrao cijenom koju svećenik mora platiti za ”Božji dar” svećeničke karizme.

Da ta karizma ima svoju mračnu stranu – drugim riječima, da nije svaki kandidat sposoban sublimirati svoje nagonske potrebe, bio je nedodirljiv tabu sve dok se skandali više nisu mogli potiskivati i ušutkati.

Kad sam u jednoj raspravi izrazila sumnje u to da je 25-godišnji svećenički kandidat dovoljno (psihofizički i intelektualno) zreo donositi odluke s karakterom ”doživotno”, jer u tom uzrastu i sa svećeničkom formacijom u sjemeništu ne raspolaže iskustvom, ne poznaje dovoljno ni sebe niti život – jedan je hrvatski franjevački provincijal reagirao kao da ga je osa ubola: njegovi svećenički kandidati su zreli ljudi! Oni točno znaju što rade. I točka. Neka mu bude – stvarnost govori drugim primjerima.

Zašto ovo šturo inzistiranje na celibatu, koji je disciplinski propis, a ne dogma?

Svjedočiti pred svijetom, pred ljudima koji uglavnom život poznaju bolje od mlađahnog župnika koji kroči u svoju prvu župu (župljanin taj ”svijet kojem svećenik treba svjedočiti”, iznenadno tolerantnije i s više razumijevanja gleda čak i na one svećenike koji su se ogriješili o celibat – osim, naravno, nekih zlonamjernih, koji svako posrtanje misli kažnjavaju najstrožim zakonima), dovodi do toga da iznenađujuće velik broj korisnika društvenih mreža zna svrhu i duhovnost celibata, zna da je celibat znak potpune predanosti nečijem poslanju.

Kad sam u jednoj raspravi izrazila sumnje u to da je 25-godišnji svećenički kandidat dovoljno (psihofizički i intelektualno) zreo donositi odluke s karakterom ”doživotno”, jer u tom uzrastu i sa svećeničkom formacijom u sjemeništu ne raspolaže iskustvom, ne poznaje dovoljno ni sebe niti život – jedan je hrvatski franjevački provincijal reagirao kao da ga je osa ubola: njegovi svećenički kandidati su zreli ljudi! Oni točno znaju što rade. I točka. Neka mu bude – stvarnost govori drugim primjerima

Svijet, za koji jedna moderna crkvena pjesma ”tvrdi” da ne prepoznaje ni pravu ljubav, ni pravi mir, pa tako ni radikalnu odanost nekom idealu, taj navodno površni svijet odaje priznanje osobama koje su se u stanju odreći obiteljskog života i cjelovite emocionalne i tjelesne ljubavi kako bi bile slobodne za cjelovitu žrtvu života za drugoga.

Taj svijet, koji sačinjavaju jamačno ne samo posebno pobožni, nego i ”ispodprosječno zauzeti kršćani”, zna cijeniti celibat – visoko cijeni one koji ga iskreno žive – i ima razumijevaju za osobe koje se trude, ali ne uspijevaju u svojim nastojanjima slijediti svoj ideal. Razumijevanja ima poglavito za duboku ljudsku potrebu.

Ironija povijesti je da je apostol Petar, koji se u Katoličkoj crkvi slavi kao prvi papa, bio u braku kako nam odaje biblijska priča o liječenju njegove punice.(v. Mk, 2). Papa Grgur VII. je prije 943 godine kao redovnik Hildbrand, nizak, asketski redovnik, oko pedesetih godina, osoba željezne volje, nastupio svoj pontifikat odlučan reformirati Crkvu. Namjeravao je ne samo presjeći praksu kraljeva i careva koji su birali biskupe i kardinale po svom ukusu i nahođenju, nego i ”isušiti moralnu močvaru” – oženjeni kler.

Žene svećenika dao je proglasiti bludnicama, a njihovu djecu robovima Crkve. Papini protivnici prosvjeduju javno da Papa vodi pravu borbu protiv grešnike – a sam živi u konkubinatu s udanom ženom, lijepom markgroficom Matildom iz Canosse (koja je ”čamila” u aranžiranom braku s bitno starijim, nakaznim Gottfriedom Grbavim).

Matildini kontakti s Papom su učestali i intimni da intimniji ne mogu biti; Grgur često boravi u njezinoj kući – i tako je jednog jutra ispred Matildinih odaja nađen njen mrtav suprug. Ubojica se nikada nije otkrio. Godine 1089. Grgur je umro; suvremenici su ga oklevetali kao ”Svetog Sotonu, bijesnog tigra”, ali su ga kasnija pokoljenja podigla na čast oltara.

Grgur VII., fanatik celibata i preljubnik, nije jedini koji se sam nije držao svoje odluke. Iz dotjeranih životopisa mogući erotsko-seksualni elementi su brižno izbrisani: Za Boga miloga, samo to ne! U tom pogledu je vjernički puk nekoliko koraka ispred vjerskih poglavara i oštroumno raskrinkava one koji ”propovijedaju vodu, a sami piju vino”

Grgur VII., fanatik celibata i preljubnik, nije jedini koji se sam nije držao svoje odluke. Iz dotjeranih životopisa mogući erotsko-seksualni elementi su brižno izbrisani: Za Boga miloga, samo to ne! U tom pogledu je vjernički puk nekoliko koraka ispred vjerskih poglavara i oštroumno raskrinkava one koji ”propovijedaju vodu, a sami piju vino”.

Naravno da ima izuzetaka. To su oni koji u cilju denunciranja prenose ”pikantne” priče o navodnim odnosima župnika, biskupa i drugih. A svećenik, biskup ili drugi celibater u tajnim vezama svjedok je jedino žalosne i apsurdne rigidnosti crkvenih poglavara i neljudskosti prema svima kojih se svećenikov odnos tiče.

Svećenik bi trebao imati nekoga ili nešto, neki medij, koji bi bio uz njega kad ga fanatici okleveću. Ta što je strašno učinio: prekršio crkveni disciplinski propis. Kad se ”dobronamjerni” čuvari morala šokiraju, neka oni stvarno dobronamjerni, pa i mediji, skandal svedu na ljudsku i razumnu mjeru.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora