Smiju li se razvedeni i preudati supružnici pričešćivati ili ne?

Okružnica ”Amoris laetita“, objavljena u travnju ove godine kao sažetak rezultata Izvanredne biskupske sinode o braku i obitelji (listopad 2014. – listopada 2015.), hvalospjev ljubavi i erotske ljubavi, bila je dočekana kao ”radosna vijest” za sve koji zbog kanonski nevaljanog braka žive u latentnom sukobu s Crkvom.

”Amoris laetitia” je, po shvaćanju ”liberala” u Crkvi, otškrinula vrata fleksibilnijim rješenjima za takve pastoralne probleme.

No, samo se njima čini da je ”Amoris laetitia” dovoljno jasna glede preduvjeta u kojima svećenici mogu razvedenim i ponovno – civilno – vjenčanim katolicima dopustiti pričešćivanje.

Četvorica kardinala su 19. rujna 2016. godine uputila pismo s pitanjima – ”sumnjama” Papi i Kongregaciji za nauk vjere. Zabrinuti su zbog nejasnoća u okružnici koje, po njihovoj ocjeni, izazivaju ”ozbiljnu zbunjenost …  kako među teolozima, tako i među biskupima, dušebrižnicima i vjernicima. Potaknuti strastvenom brigom za dobrobit vjernika”.

Okružnica ”Amoris laetita“, objavljena u travnju ove godine kao sažetak rezultata Izvanredne biskupske sinode o braku i obitelji (listopad 2014. – listopada 2015.), hvalospjev ljubavi i erotske ljubavi, bila je dočekana kao ”radosna vijest” za sve koji zbog kanonski nevaljanog braka žive u latentnom sukobu s Crkvom

Kao što se vidi, u Rimu brinu i druge brige osim kanonizacije Alojzija Stepinca.

Autori ”dubija” su sve poznata imena ”ultrakonzervativne frakcije”: američki kardinal Raymond Leo Burke (tek nedavno gost Tradfesta udruge Vigilare), potom kardinal Karl Joachim Meisner (bivši nadbiskup Koelna, poznati hardliner), Carlo Carraffa, nadbiskup Bologne (savjetnik – ”šaptač” pape Ivana Pavla II., zagovornik stroge zabrane svake kontracepcije). Četvrtki supotpisnik je kardinal Walter Brandmueller, voditelj Vatikanske knjižnice (u crkvenim krugovima Austrije on je na glasu kao denuncijant ”preliberalnih” austrijskih biskupa).

Iako je pismo stiglo u Rim prije više od dva mjeseca, javnost je informirana tek sada – i to od samih autora, jer do sada nisu dobili odgovor.

Zato su se odlučili izaći s pismom u javnost tumačeći dosadašnju šutnju kao ”Papin poziv nastavljati promišljanjem problematike i dijaloga”.

”Nejasnoće” su sažete u pet točaka na koje treba odgovoriti samo s DA ili NE, bez teološkog argumentiranja. Takvi upiti biskupa višestoljetna su praksa – no, papa Franjo je, navodno, jednom ustvrdio da odgovore s Da ili NE smatra ”preuskima”.

Iza konkretnog “dubijuma” koji se odnosi na preduvjet za dozvolu pričešćivanja osobe rasvrgnutog braka i preudaje krije se načelna problematika: Kardinali žele čuti od Pape važi li i dalje crkveno naučavanje iz okružnice pape Ivana Pavla II. (1978. – 2005.) ”Veritatis Splendor” o apsolutnoj valjanosti moralnih normi i ostaje li Crkva pri tome da su prema ”Veritatis Splendor” neke radnje ”u sebi” (intrinzično) i vazda ”loše”, nemoralne i zato beziznimno zabranjene.

Razvod i preudaja spadaju u takve intrinzično loše radnje i kvalificiraju se kao ”preljub”. Nasuprot učenju iz citirane okružnice pape Ivana Pavla II., papa Franjo je u ”Amoris laetitia” natuknuo mogućnost da moralne norme ne važe apsolutno, te je upozorio na to kako je osobna savjest svake osobe ultimativni ”sudac”. Savjest čak i može doći u sukob s objektivnim (pozivnim) pravom, a načelo da je osobna savjest iznad pravnih normi i da de facto ruši objektivnost prava.

Kardinal Walter Kasper, već više puta Papin ”glasnogovornik”, kad je trebalo obraniti i protumačiti iznenadne i spontane Papine iskorake smatra da Papa svojom sklonošću ”rješenjima od slučaja do slučaja otvara novu paradigmu”

Kardinali, dakle, nisu samo cjepidlačili, nego su se dotakli načelne problematike – koju je papa Ivan Pavao II. ”presjekao”, a papa Franjo relativizirao: I papa Franjo se može pozivati na historijske slučajeve koje opovrgavaju moralno-etički diktat apsolutnosti norme.

S time povezano je i dvojba oko naravi grijeha, o ”u sebi griješnim činovima”, i ako o moralnosti određenog čina postoji sumnja, dubium, prema kanonskom pravu vjernik se nije dužan pridržavati ”dubiozne” norme. Vjernik nije ni dužan držati se norme ako nije jasno podliježe li čin ili činjenično stanje uopće kanonskom zakonu.

Nejasnoća ima, dakle, i to fundamentalnih – no vjernici su odavno sami pronalazili odgovore na svoje dileme: Njihova je savjest iznad normi i oni su dužni slušati savjest čak i kad dokazivo griješi.

I to je valjana teološka argumentacija. Stvarnost je i praktično stavila izvan snagu crkveni diktat. Razvedeni se pričeste – i svećenici nemaju mogućnosti unaprijed provjeriti jesu li dotični dostojni pristupiti sakramentu.

Od pastoralne ”savjeti” razvedenim vjernicima u novom braku, da ”žive kao brat i sestra”, praksa je – jamačno – odustala: savjet je toliko nerealističan koliko i neprirodan. Što je u skladu s pravnim shvaćanjem kanonista, to ne mora biti izvedivo u praksi.

Papa Franjo je vjernicima ostavio i druge izlaze – iz svoga očito velikog pastoralnog iskustva: Njegovom konstatacijom da neki crkveno sklopljeni brakovi ispočetka ne ispunjavaju sve kriterije valjanosti, pa prema tome se u slučajevima emocionalne nezrelosti mora pretpostaviti da je brak sklopljen bez odgovarajuće duhovno-moralne spreme.

Nekima izlaz iz moralno-pastoralne dileme, drugima neprihvatljiva ”rabulistika” koja relativira jasnoću i čištoću vjere, i, povrh toga, znak neprihvaćanja činjenice da brak i ljubav mogu zatajiti.

Razvod i preudaja spadaju u takve intrinzično loše radnje i kvalificiraju se kao ”preljub”. Nasuprot učenju iz citirane okružnice pape Ivana Pavla II., papa Franjo je u ”Amoris laetitia” natuknuo mogućnost da moralne norme ne važe apsolutno, te je upozorio na to kako je osobna savjest svake osobe ultimativni ”sudac”. Savjest čak i može doći u sukob s objektivnim (pozivnim) pravom, a načelo da je osobna savjest iznad pravnih normi i da de facto ruši objektivnost prava

Crkva mora prihvatiti da ljubav i vjernost ne mogu trajati vječno – što zbog krivice supružnika, što zbog objektivnih razloga, i da upravo u takvim slučajevima Crkva mora pružati duhovnu pomoć.

Enciklika ”Amoris laetitia”, ”dopušta  mogućnost dušobrižnicima da u određenim, pojedinačnim slučajevima sami procijene postoje li uvjeti za pristup sakramentima….” – s time ”da treba izbjegavati preliberalnu praksu”.

Kardinal Walter Kasper, već više puta Papin ”glasnogovornik”, kad je trebalo obraniti i protumačiti iznenadne i spontane Papine iskorake smatra da Papa svojom sklonošću ”rješenjima od slučaja do slučaja otvara novu paradigmu”.

Prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Mueller (”predvoditelj” hardlinera i na biskupskoj sinodi 2015. godine) nije se očitovao, kao ni sam Papa. Zato treba računati s time da iz Rima možda uopće neće doći odgovora u stilu DA -NE, nego da će se odluke prepustiti mjesnim biskupima s njihovim konkretnim iskustvima, a računajući na to da se ”de-facto-promjene” – uvažavanje lokalnih potreba i osobitosti – razvijaju u ”defacto-promjene”.

To je također crkvena praksa – ali, iskreno govoreći – loš stil komuniciranja.

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora