autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Smiješna Republika Hrvatska i još ridikulozniji njeni građani

AUTOR: Drago Pilsel / 25.06.2023.

Foto: Novica Mihajlovic (Delo)

Ustavna odluka Sabora Republike Hrvatske o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske

Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom.

Ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ.

Republika Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznavanje.

Međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primjenjivat će se u Republici Hrvatskoj ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske, na temelju odredaba međunarodnoga prava o sukcesiji država u pogledu ugovora.

Na području Republike Hrvatske važe samo zakoni koje je donio Sabor Republike Hrvatske, a do okončanja razdruživanja i savezni propisi koji nisu stavljeni izvan snage. Republika Hrvatska preuzima sva prava i obveze koja su Ustavom Republike Hrvatske i Ustavom SFRJ bila prenesena na tijela SFRJ. Postupak preuzimanja tih prava i obveza uredit će se ustavnim zakonom.

Državne granice Republike Hrvatske su međunarodno priznate državne granice dosadašnje SFRJ u dijelu u kojem se odnose na Republiku Hrvatsku, te granice između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore u okviru dosadašnje SFRJ.

Prihvaćajući načela Pariške povelje Republika Hrvatska jamči svima svojim državljanima nacionalna i sva druga temeljna prava i slobode čovjeka i građanina, demokratski poredak, vladavinu prava i sve ostale najviše vrednote svoga ustavnog i međunarodnog pravnog poretka.

Ova ustavna odluka stupa na snagu kada ju proglasi Sabor Republike Hrvatske.

Zagreb, 25. lipnja 1991.

SABOR REPUBLIKE HRVATSKE

 ***

Gore navedena Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske je najvažnija odluka o nezavisnosti Republike Hrvatske, donesena je 25. lipnja 1991. od strane Sabora i predstavlja ustavnopravni temelj samostalnosti i nezavisnosti hrvatske države.

Toliko je važan taj datum da ga grlati domoljubi uopće ne zarezuju. Ni Milanović, ni Plenković, ni Jandroković, a o Hrvatskoj televiziji da vrijeme ne trošimo, jer su u Dnevniku te kuće govorili o 25. lipnju kao ”špici sezone u Makarskoj”, ama nitko u ovoj kuriozitetnoj i smiješnoj zemlji ne slavi dan kada je Republika Hrvatska poželjela i odlučila biti samostalnom. Nikako da amnestiram političko rukovodstvo i središnje institucije, ali ni građani ove lakrdije zvane Hrvatska nisu ništa bolji. Boli me trbuh koliko su ridikulozni. Jer mnoge boli dupe za domovinu i njenu povijest.

Elem, uz Ustavnu odluku o suverenosti donesena je na jučerašnji dan i Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske (Klasa: 010-03/91-02/05, 25. lipnja 1991.). U njoj lijepo piše da Ustavnom odlukom tadašnje granice (Socijalističke) Republike Hrvatske postaju državne granice prema drugim republikama i susjednim državama dosadašnje SFRJ. Ono, kaj da vam velim: 25. lipnja 1991. je ekipa u Saboru rekla ”proglasimo državu”.

I učiniše to. I bijaše tako.

Hajmo, dakle, malo o našoj slavnoj prošlosti. Podsjetimo se, pošto vi, ridikulozni Hrvati, pojma nemate:

30. svibnja 1990. – Konstituiran je prvi višestranački Sabor Socijalističke Republike Hrvatske, nakon prvih demokratskih višestranačkih izbora u novijoj hrvatskoj povijesti. Franjo Tuđman postaje predsjednik Socijalističke Republike Hrvatske.

25. lipnja 1991. – Dakle, opet: Sabor je izglasao Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH, kojom se utvrđuje pokretanje postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika, a sukladno rezultatima referenduma od 19. svibnja, kada je više od 94 posto građana glasalo za hrvatsku samostalnost.

Posredstvom međunarodne zajednice, radi lakših pregovora o razdruživanju među bivšim jugoslavenskim republikama, Brijunskom je deklaracijom od 7. srpnja utvrđen tromjesečni moratorij na primjenu Ustavne odluke.

Predsjednik Hrvatskoga sabora Žarko Domljan je tog 25. lipnja 1991., nakon izglasavanja državne nezavisnosti rekao: ”Rođena je država Hrvatska! Neka joj je dug i sretan život”. Uslijedilo je i veliko slavlje ispred zgrade Sabora, koje je pokazalo i kako na sve to gledaju hrvatski građani. U povodu proglašavanja nezavisnosti i suverenosti predsjednik Republike Franjo Tuđman pozvao je sve države svijeta da prihvate i priznaju ovu odluku Hrvatskoga sabora.

”Mi ne možemo više podržavati život u zajedničkoj državi, u kojoj postoji neprekidna, pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornome hrvatskom. Proglašujući samostalnost Hrvatske, mi činimo isto ono što i svi narodi svijeta na putu postizanja svoje neovisnosti i to iz istih, prirodnih i vrhunaravnih razloga. S neskrivenim zadovoljstvom i ponosom obznanjujemo svim republikama i saveznim tijelima SFRJ, objavljujemo cijelom svijetu suverenu volju hrvatskog naroda i svih građana Republike da se današnjim danom Republika Hrvatska proglašuje samostalnom i suverenom državom te pozivamo sve vlade i parlamente svih država da prihvate i priznaju čin slobodne odluke hrvatskoga naroda, čin slobode kojim još jedan narod hoće postati punopravnim članom međunarodne zajednice slobodnog svijeta”, rekao je tada Tuđman.

A rekao je, među inim, i ovo: ”Hrvatski sabor obnovljen u Pavelićevoj NDH, koja je slijedila i dijelila sudbinu osovinskih fašističkih sila i Hitlerova europskog poretka, nije — naravno mogao ispuniti zadaću nositelja i čuvara hrvatske državne suverenosti. Tu povijesnu ulogu, u ratnim okolnostima Drugoga svjetskoga rata, preuzeo je ZAVNOH, kao revolucionarni Sabor, ustanovljenjem Federalne Države Hrvatske, u okviru avnojevskih načela o pravu svakoga pa i hrvatskoga naroda na samoodređenje do odcjepljenja. Uspostavom Federalne Države Hrvatske u antifašističkom ratu hrvatski se narod našao na strani pobjedničkih demokratskih sila SAD-a, Velike Britanije i SSSR-a. Ne može biti nikakve dvojbe da to bijaše preduvjetom za međunarodno priznanje odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka hrvatskoj domovini, a isto tako i za poratno ustavno reguliranje suverenosti Hrvatskoga sabora”.

8. listopada 1991. – Nakon isteka tromjesečnog moratorija (uveden, napisah, 7. srpnja zbog pritiska međunarodne zajednice), Republika Hrvatska raskida sve državno-pravne veze s ostalim republikama SFRJ i tako postaje samostalna i neovisna država. Odluka je donesena na sjednici u Ininoj zgradi u zagrebačkoj Šubićevoj ulici, gdje su zastupnici zasjedali iz ”sigurnosnih razloga” (nakon raketiranja Banskih dvori dan ranije).

***

Inače, primjećujem da oko teme ”blagdani i spomendani”, od Zagreba do Buenos Airesa vladaju glupost i nacionalizam. HDZ-ovci i nedorasli diplomati bezobzirno žele zagospodariti našom poviješću. Ispada kako smatraju nacionalni egoizam i moć nacije dobrom koje se samo po sebi razumije.

Nacionalizam je, podsjetit ću, zajedno s rasizmom, u enciklici pape Pavla VI. Populorum progressio optužen kao jedna od zapreka koje stoje na putu izgradnji pravednijeg svijeta. I Koncil je našao za shodno da upozori vjernike da se čuvaju ”pretjeranog nacionalizma” (Dekret o misijama, čl. 15, 6), a Pavao VI. je i inače govorio o nacionalizmu nepogodnih riječi.

Problematika s kojom se u vezi javlja nacionalizam još uvijek ne silazi s dnevnog reda u Hrvatskoj. Mnogi naši čitatelji žele u tom sklopu pitanja doseći veću jasnoću, to više što se riječ nacionalizam nije uvijek upotrebljavala na isti način.

Treba prihvatiti istinu koju HDZ-ovci te članovi HBK i BK BiH ne uspijevaju reći.

Ne uspijeva se kazati ni ono osnovno o Crkvi za doba ustaške vladavine, ni o gospodinu Stepincu kao suputniku te strahovlade, takvu istinu koja bi zadovoljila ne samo pravoslavne Srbe ili Papu već u prvome redu Hrvate koje je savjest natjerala da kažu ono za što Stepinac i Plenković i drugovi nisu imali/nemaju hrabrosti ni pameti: ”Hrvatska da, ali ne ovakva!”

Teološko mjesto nije domovina.

A ako nisam dovoljno uvjerljiv, evo što reče papa Benedikt XVI.: ”Kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku” (Molitva i govor u logoru Auschwitz-Birkenau, nedjelja 28. svibnja 2006.).

Nacionalizam je bogohulan utoliko što izdiže naciju na onaj pijedestal koji bi, po Prvoj zapovijedi, smio pripadati samo Bogu (Inoslav Bešker, za Euractiv, je izvijestio o skupu gdje se govorilo o nacionalizmu na globalnoj razini, a održan je na Papinskoj akademiji društvenih znanosti tri prva svibanjska dana 2019. na plenarnom zasjedanju o temi ”Nacija, država; nacionalna država”).

Locus theologicus suvremene hrvatske teologije, ako se želi biti u znaku vremena, mora biti borba za istinu. Mora se moći kazati istina o nama.

Naše društvo tek traži (doduše, to traje malo predugo) svoj novi duhovno-etički oslonac bez kojega se ne može formirati ni istinski demokratska ni pravna država ni opće dobro. Građani vjernici su zbunjeni. U ovom času je prijeko potrebno mijenjanje praktičnih političkih predodžbi i političke kulture širokih slojeva naroda.

Naš bi horizont trebao biti ekumenski. Kada bismo imali pravi horizont, tek bismo tada bili sposobni razraditi teologiju mira bez koje ćemo svi mi kao teolozi promašiti naše vrijeme i izdati evanđelje na najdrastičniji način. Dokazat ćemo da nismo bili sposobni čitati i razumjeti znakove vremena. Vremena u kojemu je najviše odzvanjao poziv na pomirenje s Bogom i ljudima.

Budućnost, izlaz iz krize, zaokret koji tražimo, preokret, obraćenje Bogu, da se dogodi mir, plod pravednosti – može li biti išta važnije za kršćansku zajednicu, za njezine službenike, za teologe, za kršćanske novinare, za mene?

Ne, nit’ smije, nit’ može.

Ta nacionalistička histerija kojoj su HDZ-ovci tako skloni, a koja se pokriva demokracijom i u odsutnosti bilo kakvog sadržaja izjednačava s njom, u suštini služi da bi se sakrio temelj onoga što se ovdje u ime HDZ-a i obaju episkopata (uz neke časne iznimke) naziva ”demokracijom”, a predstavlja manje ili više ogoljeni nacionalizam.

Oprez! Ja ništa ne govorim protiv potrebe da se moli za žrtve rata i poraća, a kamoli da se slave povijesni blagdani, dapače, samo upozoravam na nekritičko govorenje na tim skupovima, na zaboravljanje na žrtve ustaškog terora kada se, nažalost, dobiva dojam da su Crkvi ustaše bliži od partizana i da su oni stradali u Teznom, recimo, važniji od onih palih na Sutjesci.

Kako kaže povjesničarka Olivera Milosavljević: ”Svaki oblik ekskluzivnog nacionalizma, ksenofobije, rasizma, antisemitizma, militarizma… uključujući i pravdanje kvislinštva, a svjedoci smo da se javljaju, nosi u sebi neki od elemenata koji u povoljnim uvjetima može prerasti u fašizam. Ti opći uvjeti mogu biti vezani i za ekonomsku krizu i za ideološku promjenu odnosa snaga u Europi i svijetu…

Uvijek je problem u političkoj eliti, u vrijednostima koje zastupa, u odnosu koji ima prema ovim pojavama. Ako se za ispoljavanje ovakvih stanovišta kaže da predstavljaju demokratsko pravo na ispoljavanje svog mišljenja, što smo imali prilike čuti, onda je njena odgovornost i kada one ojačaju.”

Ja bih stvar postavio ovako: ima tu jedno mi – pristojni građani kojima je puna kapa nacionalizma, to jest lažnog patriotizma koji se prakticira kako bi se kralo i devastiralo, šovinizma i netolerancije. Mi smo dobri ljudi. Mi, ovdje na Autografu, recimo.

A ima i jedno oni – to su građani koji su neosjetljivi i neodgovorni, skloni nepravdama i alergični na pomirbu, ljudi koji ne žele priznati vlastita nedjela i koji bi se radije predali vragu negoli se ispričali. To su ljudi koji su ”na Bleiburgu” mahali zastavama HOS-a i nosili ustaške oznake, bilo kakve!

To su oni koji bi se igrali s elementarnim povijesnim činjenicama.

A pitanje svih pitanja je ono o ispravljanju nepravdi gdje god je to moguće.

Da, to bi bila poanta ispravnog poimanja ”državnosti”, ”demokracije”, ”vladavine prava”, ”slobode”… Sve ono što sam čuo, jer sam, premda sam tada živio u Rijeci kao franjevački bogoslov, bio u Saboru 30. svibnja 1990., kao novinar koji je tada izvještavao za neke argentinske medije.

Naime, što da svi mi, bez iznimaka, budemo dobri ljudi. Ako oni drugi ne žele biti dobri, ostaje im samo da sustavno poriču, pa i demoniziraju antifašizam, i ostale vrijednosti na kojima počivaju fundamenti Republike Hrvatske (biskup Vlado Košić neumorno demonizira antifašizam). To bi bila vrlo kriva i vrlo tužna odluka.

Kao građani se moramo konstituirati kao društveno i politički relevantan subjekt koji će – uz otpor neofašizmu – promicati i demokratske procese, dijalog, solidarnost i kritičko promišljanje realnosti. Moramo znati biti sućutni i prema žrtvama partizana nakon kapitulacije kvislinških snaga. Ta nam je sućut nedostatna i to je moja temeljna zamjerka antifašistima, od onih koje predstavlja Franjo Habulin do onih u ime kojih govori Zoran Pusić.

Današnja, demokratska Europa nastala je na antifašizmu. Fašizam i njegovi oblici kao što je nacizam, a u hrvatskom povijesnom iskustvu ustaštvo i četništvo, doživjeli su poraz zato što se radilo o najmračnijim pojavama u povijesti naše civilizacije.

Nacizam i fašizam, sa svojim domaćim inačicama, nanijeli su golemo zlo našim ljudima i našoj zemlji. Pod zastavom fašizma i nacizma Hrvatska je bila okupirana i raskomadana.

U našu je zemlju uveden totalitarni poredak koji je odgovoran za masovne zločine, etnička čišćenja i genocid. Rasni zakoni te nasilje i okrutnost bili su glavna sredstva vladanja nacističkih i fašističkih režima. Židovi, Srbi, Romi, Hrvati i drugi domoljubi bili su žrtve ustaškog režima.

Zahvaljujući antifašističkoj borbi partizanskih jedinica te njihovih saveznika u svijetu, Hrvatska se oslobodila i svrstala na stranu pobjedničke koalicije.

Imam obvezu progovoriti iz iskrenosti mojega intimnoga procesa konverzije iz totalitarne kulturne paradigme u trajnu odanost ideji mira i demokracije, ideji ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije, ideji ujedinjene i na antifašizmu utemeljene Europe.

Moja je obveza kazati istinu o nama. Moram do besvijesti ponavljati kako nacionalizam nikada više ne smije biti naš put.

Toga 25. lipnja 1991., napokon da se i to kaže, poželjeli smo biti slobodni ljudi, slobodni za državu koja se stvara, slobodni za druge s kojima se koračalo. Slobodni za bratstvo i sestrinstvo. Zato i slavimo također važan blagdan domovine 22. lipnja, Dan antifašističke borbe.

Jebeno je to da je HDZ odlučio da se možemo igrati Danom državnosti, što golema većina vas na to pristaje i što ne znate, ne želite znati, kada je donesena odluka da stvorimo Republiku. Loše je i što tzv. ljevica pristaje na političku amneziju. Sram sve vas može biti, svejedno kako glasate na izborima.

O, vi, smiješni Hrvati, boli me trbuh zbog vas.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
     Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
     Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
     Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje
     Predlažem da se smirite i razmislite o velikoj koaliciji
     U Buenos Airesu fra Josip Peranić na misi i dalje slavi NDH
     Genocid, ta strašna riječ, tako bliska Hrvatima
     Prva žrtva rata nije Josip Jović već Srbin Goran Alavanja
     Zoki Mad Max, brutalna verzija već poznatog/slabog premijera
     Izuzetno je pogrešno kazati da bi nam Franjo naudio i uništio nas

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1