Slovo nakon smrti patera Dude: živimo zimsko doba Crkve

Širok krug štovatelja fra Bonaventure oprostio se s jednim od posljednjih svjedoka razdoblja u povijesti Crkve na ovim prostorima koje je bilo neponovljivo plodonosno i bogato karizmatičnim teolozima: sveučilišni profesor (emeritus) Bonaventura Duda kao ”pjesnik, poliglot, poznavatelj umjetnosti i vizionar boljeg i pravednijeg svijeta… Najpoznatiji i najzaslužniji hrvatski bibličar, nadahnuti propovjednik, duhovnik i znanstvenik” (Peter Kuzmič, Autograf.hr), Tomislav Šagi-Bunić, Josip Turčinović, Jerko Fućak, Marijan Valjković, Adalbert Rebić… (ne bih željela izostaviti nikog zaslužnog, zato spominjem samo one s kojima sam se imala čast susresti, družiti se nekoliko godina u ”Kršćanskoj sadašnjosti”).

Tada smo nas dvije žene (moja malenkost i kolegica Ljiljana Matković Vlašić) unijele u program diskusije u Hrvatskoj pomalo ”odioznu” temu s kojom su se kršćanke na Zapadu osamdesetih godina hrvale – ”žensko pitanje” u Crkvi.

Kad su 1986. godine organizatori Svećeničkih tjedana radili na planovima za iduću godinu, netko od njih je došao na ideju pozvati upravo nas kao referentice o iskustvima, vizijama i ulozi laika u Crkvi.

Alarmantna vijest da se ”žene guraju u Crkvu” do te je mjeri uznemirila nekog župnika s Cresa, (”zelota” po prirodi, kako mi je odao neki insider) da je zavapio (putem Glasa Koncila): ”Tko poziva takve ljude i u čijem interesu!”

Fra prof. Bonaventura ohrabrivao me da izložim sve moguće varijante – no da imam na umu da za eventualni zahtjev za ređenje žene u hrvatskoj javnosti, poglavito među svećenicima, neću naići na dobar prijem i razumijevanje.

Kako je odjek tog Svećeničkog tjedna pokazao, pater Bonaventura je i preoptimistično procijenio reakcije. Imala sam sreću da za izlaganje ”Žene u Crkvi” pridobijem tadašnju predsjednicu austrijske Udruge katoličkih žena iz Graza, (sada već pokojnu) gospođu Rozu Illek, iskusnu dužnosnicu više crkvenih tijela mjesne crkve i uz to majku dvanaestero djece.

Tko bi bio stručniji od nje raspršiti sumnje jednog svećenika da ”žene koje se guraju u Crkvu (sic!) doma zapuste svoje dužnosti, djeca bosa i gola, muž se odao alkoholu, jer mu žena nikad nije doma….”?

”Oh, velečasni“, odvratila je gospođa Roza blagim glasom, ”to smo čule i kad su se žene počele zapošljavati izvan kuće i kad su tjerale karijere. Tada je brigada psihologa i socijalnih radnika ispitivala posljedice po obitelji i zaključila da je stupanj obiteljske sloge i bračne sreće čak i viši u obiteljima, gdje su oba supružnika zaposlena. A bose i gole djece ima u svim slojevima društva, to je vjerojatno poznato i Vama.”

Gromoglasan smijeh u dvorani, čestitali su gospođi Rozi. No ona je bila preveliki realist da bi iz toga izvukla poučak drugačiji od tvrdnje: ”Razmišlja li netko o mojim riječima, već je to uspjeh!”

Alarmantna vijest da se ”žene guraju u Crkvu” do te je mjeri uznemirila nekog župnika s Cresa, (”zelota” po prirodi, kako mi je odao neki insider) da je zavapio (putem Glasa Koncila): ”Tko poziva takve ljude i u čijem interesu!”.

Fra prof. Bonaventura ohrabrivao me da izložim sve moguće varijante – no da imam na umu da za eventualni zahtjev za ređenje žene u hrvatskoj javnosti, poglavito među svećenicima, neću naići na dobar prijem i razumijevanje

Vjerujem da nakon prvog Svećeničkog tjedna s ”nekontroliranim laikinjama” organizatorima (među njima su jamačno bili i pater Duda, pater Jerko Fućak, prof. Rebić) nije bilo lako, no unatoč tome priredili su svećenicima još jedan tjedan s ”takvim ljudima”.

Nakon što je papa Ivan Pavao II. objavio svoju ”Meditaciju o poslanju i dostojanstvu Žene” (Mulieris dignitatem, 1988. godine) Svećenički tjedan 1989. (i inače u znaku neprevidivih simptoma krize ”realnog socijalizma”) ugostio je sociologinju Fakultete za družbene zadeve u Ljubljani Macu Jogan, koja je i sama istraživala problematiku položaja žene u Katoličkoj crkvi, te odnosa drugih vjerskih zajednica (zastupljenih u Jugoslaviji) prema ženskom pitanju.

Maca Jogan, marksistkinja, iznenadila je svoje slušatelje kritikom svoje ideološke pozicije zbog neosjetljivosti prema pitanjima ljudskih prava, u čijem je kontekstu, prema njezinu uvjerenju, trebalo promišljati komunistički model ravnopravnosti spolova, što prema njezinoj kritičkoj opasci nije do tada učinjeno.

”Ljudska prava nigdje nisu shvaćena apsolutnom vrijednošću”, naglasila je Maca Jogan preduhitrivši kritiku ”antimarksista” (da su socijalističke države daleko od ostvarenih ljudskih prava) kao i teologa, koji bi tada ubacili kako Crkvi i njezinom ”ustavu”, njezinom nadnaravnom biću kriterij ”ljudska prava” nije primjeren.

”Ljudska prava nisu apsolutna”, isticala je profesorica Jogan: ”Crkva bi ih trebala ne samo ispoštovati, nego čak nadilaziti!”

Vrijeme posljednjeg desetljeća 20. stoljeća bilo je bremenito slutnjama velikih promjena – i ohrabrivalo nekonvencionalne misli.

Garda kreativnih, nadahnutih teologa – neki više angažirani u društvu, neki poput sada pokojnog patera Dude i patera Fućeka predani prevoditeljskom radu, pridonosili su stvaranju duhovnih i intelektualnih temelja

Garda kreativnih, nadahnutih teologa – neki više angažirani u društvu, neki poput sada pokojnog patera Dude i patera Fućeka predani prevoditeljskom radu, pridonosili su stvaranju duhovnih i intelektualnih temelja.

O širini njihovih misli govori i činjenica da su prevoditelji ”Zagrebačke Biblije” surađivali s komunistom, partizanom Jurom Kaštelanom, dok je profesor Turčinović diskutirao s filozofima (među inim, koliko je meni poznato, s prof. Brankom Bošnjakom i prof. Predragom Vranickim).

Taj krug teologa je tada bio smatran reprezentativnim za Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Nije im bilo dano da taj duh prenesu nasljednicima u crkvenim službama.

Ovog vrućeg ljeta 2017. imam osjećaj da u Hrvatskoj katolici žive (premda nisu svi toga svjesni) u ”zimsko doba Crkve” (Karl Rahner).

    •  Različita vrijednost – jednako dostojanstvo
    •  Užasnuta sam Milanovićevim kršenjem Ustava
    •  Empatija kao civilizacijski iskorak za humaniste i kršćane
    •  Postaje li oružje namijenjeno Ukrajini put prema miru
    •  Govore o nama, ali ne i s nama, pak Hrvatska klizi u praktični ateizam
    •  Poučci za današnje doba iz dviju knjiga o Papi koji je šutio
    •  Što čini totalitarna vlast sa svojim podanicima
    •  Ostvarenje mira bez oružja – moguće ili iluzija?
    •  Izrael – Palestina: Protiv svrstavanja i jednostranosti
    •  Prva skupština Sinode o sinodalnosti: Zabrinuti za tradiciju

> Svi tekstovi ovog autora