Slon u staklani

Iz Sutivana s otoka Brača javila se Dunja Jutronić. Ta fetiva Splićanka, rođena (zašto tajiti) 1943. godine, diplomirala je engleski jezik i književnost, dok je postdiplomski studij završila na Pennsylvania State University u Sjedinjenim Državama, gdje je i doktorirala. Radila je u Institutu za lingvistiku u Zagrebu, na Odsjeku za engleski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zadru, na Filozofskom fakultetu u Mariboru, a kao Fulbrightova stipendistica držala je predavanja na brojnim sveučilištima u Sjedinjenim Državama (Yale, Stanford, Cornell).

 

Nije naodmet spomenuti da je bila vrsna atletičarka, o čemu svjedoči titula juniorske prvakinje Jugoslavije u troboju (trčanje, skok u vis, kugla). Davno osvojena titula važna je zbog toga što njen rekord nikada nije nadmašen, ali i zato što je sportski duh, kao sinonim vitalnosti i nepresušne znatiželje, ni u zrelom životnom razdoblju nije napustio. Ove godine u nakladi Slobodne Dalmacije tiskan je njen “Rječnik splitskoga govora” na hrvatskom i engleskom jeziku. Jesen je provela s onu stranu bare, u Americi, onda se vratila u Sutivan, na obligatnu berbu maslina, a uskoro počinju i njena predavanja na Filozofskom fakultetu u Splitu. Ali zašto pišem o gospođi Jutronić?

Tvrdnjom da svoj posao radi “kvalitetno”, ministar Željko Jovanović zacrtao je mantru kojom se služi svaka vlast. Bila desna ili lijeva, kriminogena ili kriminalno nekompetentna, čuvat će svoje pozicije do zadnje kapi krvi

 

Zato što mi je uz nekoliko kurtoaznih riječi poslala fotografije zimskog Sutivana. Premda je do kalendarskog početka najhladnijega godišnjeg doba ostalo 24 sata, zbog niskih temperatura debeli kaputi i kuhano vino već su danima dio obvezatnog rituala. Barem u Zagrebu i kontinentalnim dijelovima Hrvatske. No, gledajući fotografije Sutivana, one čemprese, poslijepodnevni sjaj zalazećeg Sunca, more i splitsku suburbiju negdje u daljini, sluteći spokojstvo i mir od kojeg u mjesecima ljetne panike ili pomame za šoldima nema ni traga, nekom neupućenom moglo se učiniti da Zagreb i Brač ne dijeli tek nekoliko stotina kilometara, nego da ih dijele oceani i kontinenti.

 

Ali podjela na sjever i jug, na kopno i more, manje je fatalna od svih drugih nacionalnih podjela, od antagoniziranja ljevičara i desničara, katolika i pravoslavaca, vjernika i bezbožnika, patrijarhalaca i homoseksualaca i tako redom. U srijedu, 18. prosinca, obilježen je Međunarodni dan emigranata. Onom tko se ne ponaša kao noj, zna kakav je problem posrijedi, to više što su nakon pada Berlinskog zida uskrsli novi zidovi, pokazujući da je iluzija o drukčijem svijetu, boljem od komunističkog, trajala koliko i mjehur od sapunice.

 

Dovoljno je spomenuti monument Vrata Europe, na talijanskom otoku Lampedusa, postavljen u spomen na 20 tisuća emigranata koji su na različite načine skončali na granicama Staroga kontinenta (oko 6 tisuća ih se utopilo u Sredozemnom moru), pa da se shvati da je fluktuacija iseljenika političko i humanitarno pitanje par excellence. Iako je natalitet danomice u padu, a svaki obrazovaniji Hrvat jedva čeka kakvu-takvu priliku da šmugne u inozemstvo, nisam stekao dojam da je Međunarodni dan emigranata obilježen kako treba.

Vjerovati da će ova Vlada poslije dvije godine katastrofalnog mandata izvući zemlju iz krize, jednako je pretpostavci da će Zagrebačka filharmonija za dvije godine koncertirati kao Berlinska filharmonija

 

Što će nam emigranti, kad u dvanaestom mjesecu blagdana ionako imamo za izvoz? Najprije Sveti Nikola, pa Božić i Silvestrovo. A onda i taj 18. prosinca. Gle čuda: toga dana, daleke 1919. godine, u Zakučcu kraj Omiša rodio se veliki pjesnik Jure Kaštelan. Istoga dana, 1980. godine, u Zagrebu je umro Kaštelanov kolega i intimus Dobriša Cesarić. “Moj prijatelju, mene više nema./  Al nisam samo zemlja, samo trava./ Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,/ Samo je dio mene koji spava./ I ko je čita – u život me budi./ Probudi me, i bit ću tvoja java.“ Tako je, iz transcendentalne i gotovo prekogrobne daljine, u jednoj od svojih najpoznatijih pjesama zborio dobri Dobriša. Govorio je u ime nade koju, na osobit način i u drukčijim okolnostima, oživljava papa Frano.

 

Mnogi vjernici izgubili su nadu u bolji svijet i bolju Crkvu. Vratio im ju je papa Frano, što je bio jedan od razloga da ga američki magazin Time proglasi ličnošću godine. Ako postoji čudo, argentinski primas producirao ga je u rekordnom roku, izvodeći Crkvu iz pozlaćenih, tamjanom zapahnutih odaja i približavajući je puku snagom iskonskog proroka. Ono što se do jučer činilo nemogućim, pokazalo se preko noći u drukčijem svjetlu. Je li takvo što ostvarivo u maloj, četiri i pol milijunskoj zemlji na Balkanu? Ako je papa Frano, alias Jorge Mario Bergoglio, planetarna ličnost godine, tko je takvu počast zaslužio u Hrvatskoj?

 

Pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić koji je objasnio neukom puku da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu? Tomislav Karamarko koji se teško usuglašava sa samim sobom, pa jedan dan izjavljuje ono što sutra demantira? Ili je ličnost godine Zoran Milanović koji je lansirao tvrdnju da će se pretovar kemijskih supstanci iz Sirije obaviti u Hrvatskoj? Onom istom hvastavošću kojom je kanio skupiti poene na dubioznom transportu, na brzinu je izveo kolut natrag, objašnjavajući posve neuvjerljivo da je Hrvatska prekasno primila zahtjev za prekrcajem. Pa ako je prekasno primila zahtjev, zašto je uopće iritirao javnost takvom idiotskom mogućnošću?

Rijetko kad su Hrvati ulazili u Novu godinu s tako jadnim očekivanjima kao što je to slučaj u recentnom prosincu, u kojem im Milanović, kao božićni poklon, podmeće kemijsko smeće iz Sirije. Nema nade, osim one koja je identična značenju te iste riječi na španjolskom jeziku (nada = ništa)

 

A ozbiljan kandidat za čovjeka godine mogao bi biti i ministar Željko Jovanović koji se u svom resoru snalazi kao slon u staklani. Zbog umanjenih plaća, ukidanja troškova prijevoza, ali i zbog drugih propusta koji ukazuju na traljavo obnašanje povjerene funkcije, sindikat zaposlenika u državnom školstvu zatražio je njegovu smjenu. Ali ne da se Jovanović tako lako. Na sve prigovore profesora i sindikalista hrabro je odgovorio tvrdnjom da svoj posao radi “kvalitetno” i da će ga isto tako nastaviti obavljati u iduće dvije godine.

 

Time je zacrtao mantru kojom se služi svaka vlast u ovoj zemlji. Bila ovakva ili onakva, desna ili lijeva, kriminogena ili kriminalno nekompetentna, čuvat će svoje pozicije do zadnje kapi krvi. Zadivljujuća je ministrova sigurnost kojom izjavljuje da povjerenu dužnost obavlja “kvalitetno”. Što je drugo u svojoj skromnosti mogao ustanoviti? I tko ima tome išta prigovoriti? Vlada koja je demonstrirala svu raskoš kolektivne nesposobnosti i dalje vozi istim kolosijekom. A vjerovati da će poslije dvije godine katastrofalnog mandata izvući zemlju iz krize, jednako je pretpostavci da će Zagrebačka filharmonija za dvije godine koncertirati kao Berlinska filharmonija.

 

Rijetko kad su Hrvati ulazili u Novu godinu s tako jadnim očekivanjima kao što je to slučaj u recentnom prosincu, u kojem im Milanović, kao božićni poklon, podmeće kemijsko smeće iz Sirije. Nema nade, osim one koja je identična značenju te iste riječi na španjolskom jeziku (nada = ništa). Dok pišem ove retke, gledam fotografiju zagovornika zabrane ćirilice koji su, poput kakvih misionara, iz Vukovara doputovali u Zagreb. Stoji njih petnaestak pred onim škatuljama, u kojima je fiksirana “narodna” volja, kao pred kakvim oltarom. Stoje ponosno i pomalo skrušeno kao da su dobili Nobelovu nagradu. Da traže zabranu raspačavanja heroina ili zabranu nošenja oružja, moglo bi ih se razumjeti. Ali oni se diče zahtjevom za zabranom jednog pisma, posvjedočujući tom gestom da smo među najzatucanijim narodima postkomunističke Europe.

 

Budući da živimo u krajnje suptilnom i poetiziranom svijetu, najbolje je da ove litanije završe kao što su i počele – stihovima. “U ovoj zemlji mrtvih kapitala/ i mrtva stida, pognutijeh šija;/ u zemlji, kojom tako bujno klija/ plod zločinački posijanih zala.” I da ne bi bilo zabune, citirane strofe nisu djelo nekog suvremenog stihoklepca. Prije sto godina napisao ih je Stjepan Parmačević, što je tek jedan od dokaza da je vrijeme u Kroaciji stalo jednom zasvagda.

    •  Rat kao autoimuna bolest
    •  Važno je da ste zdravi
    •  Vonj korupcije
    •  Blagdan à la Kuzmič
    •  Roman rijeka o Dunavu
    •  2 plus 2 je 5
    •  Sram će spasiti Hrvatsku
    •  Kratka povijest poniženja
    •  I ministar čini što hoće
    •  Tiho puzajući fašizam

> Svi tekstovi ovog autora