Slobodan Praljak, inženjer koji ruši mostove, kriv je po defaultu

 Haški sud okončao je rad na najgori mogući način. Reality samoubojstvom jednog iz osuđene šestorke hercegovačkih Hrvata. Slobodan Praljak, kao u kakvoj antičkoj tragediji, drhtavim rukom ispio je otrov nakon što mu je pročitana presuda.

Posljednje riječi bile su mu: ”Slobodan Praljak nije ratni zločinac i s prezirom odbacujem vašu presudu!” Nakon toga, i doslovno i figurativno, zavjesa je spuštena. Jednim kontroverznim životom okončan je rad jednoga, po mnogima, kontroverznog suda.

Den Haag pisat će tako kao mjesto smrti dvojici Slobodana koje su životne stranputice odvele u haški Scheveningen!

Prvi se također, ako je vjerovati nikad do kraja provjerenim informacijama, ubio. Haške vlasti tvrde da je umro prirodnom smrću, a kuloari da je sve učinio da ode što prije. Milošević, za razliku od Praljka, ubijao se, kažu, postupno. Ilegalnom nabavkom medikamenata što su poništavali djelovanje lijekova za srce oštećeno dijabetesom i tlakom.

Slobodan Praljak nakon izricanja presude ispija otrov ne mogavši se, vjerojatno nervno rastrojen, pomiriti s kvalifikacijom koju je izrekao sudac Carmel Agius na ponovljenom suđenju za ratni zločin. U svakom slučaju, presudio si je znatno strože od sudaca Međunarodnoga kaznenog suda za ratni zločin. Pred očima svih nas dosudio si je smrtnu kaznu

Nije, tvrdilo se prije jedanaest godina, želio doživjeti da bude proglašen ratnim zločincem…

Slobodan Praljak nakon izricanja presude ispija otrov ne mogavši se, vjerojatno nervno rastrojen, pomiriti s kvalifikacijom koju je izrekao sudac Carmel Agius na ponovljenom suđenju za ratni zločin. U svakom slučaju presudio si je znatno strože od sudaca Međunarodnoga kaznenog suda za ratni zločin.

Pred očima svih nas dosudio si je smrtnu kaznu i sa sobom u grob odnio tajnu takve odluke, koju ako je vjerovati izjavi njegove odvjetnice Nike Pintar, koju je dala po povratku iz Haaga, u telefonskom razgovoru, vođenome prije suđenja, nije davao nikakve naznake da bi si u slučaju negativnog ishoda mogao oduzeti život.

Praljak je, kao što mnogi sada pišu, imao tri diplome. Diplomu inženjera elektrotehnike, profesora sociologije i filozofije i onu redatelja dobivenu na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, što neosporno govori o širokim interesima, talentima i mogućnostima ovog sedamdesedvogodišnjega Čapljinca.

U Domovinskom ratu u Hrvatskoj dobio je i čin generala, pa je vojnu karijeru nastavio kao dragovoljac u HVO-u, u rodnoj Hercegovini.

Svi koji su pratili prijenos iz haške sudnice, a da nisu direktno umiješani kao žrtve rata na tlu Bosne i Hercegovine, u fanatizmu njegova čina mogli su prepoznati dva Praljka. Filozofa i režisera, iako njegova odvjetnica upozorava pozivanjem na “Arhimed- Praljkov zakon” i na onog trećeg – inženjera.

Ne mogu reći da me ovo reality samoubojstvo nije potreslo, da nisam u drugoj sekundi pomislila na ljude na galeriji, na rodbinu i prijatelje koji su u Den Haag stigli nadajući se eventualno nekom drugačijem ishodu ili barem brzom puštanju na slobodu. Na ljude koji u okrivljenima nikad, ama baš nikad, ne vide, ne mogu vidjeti isto što i mi ostali. Ljude kojima je svojim fanatizmom, što će ga možda kod pobornika odvesti u legendu, zauvijek oduzeo nadu

Filozof se naravno poistovjetio sa Sokratom kojem se trudio i fizički nalikovati. Sokrat, znamo za krivnju i izgon iz Atene nije htio ni čuti. Radije je smrt prizvao ispijanjem smrtonosnog napitka – otrovne kukute. Vele da je taj antički filozof upravo smrt smatrao najvećim blagoslovom za čovjeka.

Ni redatelj Praljak nije odolio da svoj, zbog brojnih kontroverzi što su ga pratile, filmski život okonča po svim zakonima tragedija u kojima glavni junaci koji dođu u sukob s okolinom, društvom, sustavom na kraju samostalno odlučuju o svojoj sudbini… Katarzu, može izazvati samo ozbiljan, iznenadan događaj! Samoubojstvo pred čitavim svijetom! U sudnici. Pred kamerama.

Samo takvo što može nas natjerati na pitanje je li kriv i kad jest kriv?

Uostalom ekscentrični Praljak, inženjer elektrotehnike, osmislio je i nešto što je nazvao “Arhimed – Praljkovim zakonom” koji, ako niste dosad čuli, glasi: “Praljak uronjen u rat smanjit će količinu zla u tom ratu za jedinicu jedan Praljak”.

Jedinica je sastavljena od energije, slobode, količine vremena u kojemu energija djeluje (dvadeset sati dnevno u prosjeku), strasti ili brzine strasti sagorijevanja te energije, hrabrosti, znanja i inteligencije…

Ne mogu reći da me ovo reality samoubojstvo nije potreslo, da nisam u drugoj sekundi pomislila na ljude na galeriji, na rodbinu i prijatelje koji su u Hag stigli nadajući se eventualno nekom drugačijem ishodu ili barem brzom puštanju na slobodu. Na ljude koji u okrivljenima nikad, ama baš nikad, ne vide, ne mogu vidjeti isto što i mi ostali. Ljude kojima je svojim fanatizmom, što će ga možda kod pobornika odvesti u legendu – zauvijek oduzeo nadu.

Za mene je ovaj general, režiser, filozof i inženjer kriv još odavno. Od trenutka kad sam na snimci umjesto petsto godina starog Hajrudinova mosta, umjesto prekrasnog luka koji spaja obale Neretve ugledala hrpu kamenja… Inženjer koji ruši mostove kriv je po defaultu; nikakav Arhimed-Praljkov zakon, nikakva mimikrija u Sokrata ne može to promijeniti

Nema ničeg herojskoga kad general u nizozemskoj sudnici počini samoubojstvo. Ima,  međutim, u tom suicidu puno destruktivnog. Nečeg egoističnog i samoživog – kao da je želio kazniti sve, i sud, i vojsku, i narod, i zemlju. Kazniti nove generacije zbog toga što suci, koji su oslobodili neke druge generale, nisu znali prepoznati njegovu “nevinost” i nužnost žmirenja na zlo u ime sprečavanja nekog većeg zla.

Znam da ljudski život nije usporediv i ni s jednom građevinom, da mi koji nismo upoznali logore i zločine u njima činjene ne možemo pojmiti patnje logoraša, ali za mene je ovaj general, režiser, filozof i inženjer kriv još odavno.

Od trenutka kad sam na snimci umjesto petsto godina starog Hajrudinova mosta, umjesto prekrasnog luka koji spaja obale Neretve ugledala hrpu kamenja…

Inženjer koji ruši mostove kriv je po defaultu; nikakav Arhimed-Praljkov zakon, nikakva mimikrija u Sokrata ne može to promijeniti.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora