Skidanje crnog šešira

Za redatelja koji zauzima visoko peto mjesto na ljestvici najboljih redatelja u proteklih četvrt stoljeća po izboru časopisa Sight & Sound – svojedobno glavnog arbitra filmofilske kvalitete – Michael Mann začudno je neujednačen autor.

Zapravo, ako se izuzme njegov debi na velikom ekranu (Lopov iz 1981., još uvijek stilski fascinantno djelo), cijela njegova reputacija počiva na šaci vrlo dobrih, katkad i izvrsnih filmova snimljenih na prijelazu milenija – od Posljednjeg Mohikanca iz 1992. do Collaterala iz 2004. To je polovica od navedenih četvrt stoljeća: a sve otada Mann nije snimio istinski dobar film.

Tematika “Blackhata”, filma o hakerskim napadima na velike sustave, toliko je aktualna da vjerojatno ni slavljeni Michael Mann ni njegovi producenti nisu primijetili da mu je dramaturgija suštinski manjkava

Blackhat je njegov povratak u redateljsku stolicu gotovo punih šest godina nakon što je uspio antagonizam Christiana Balea i Johnnyja Deppa učiniti poprilično nezanimljivim u Gangsterima iz 2009. Ondje je antagonizam dvojice protagonista, doduše, barem postojao: u Blackhatu sav antagonizam proizlazi iz odnosa jednog protagonista prema sustavu.

Tematika filma toliko je aktualna da vjerojatno ni Mann ni njegovi producenti nisu primijetili tu suštinu dramaturšku manjkavost. Nadahnut hakerskim napadima Stuxneta na iranske nuklearne elektrane i premijerno prikazan u vrijeme dok je američki studio Sony trpio posljedice hakerske provale u vlastite dosjee, Blackhat je mogao na valu zeitgeista odsurfati do relevantnosti. Nije.

Zašto nije? Pa, što se publike multipleksa tiče,ona sama baš i nema naročitog iskustva s hakerskim napadima: prepoznatljivost problematike sama je po sebi problematična. Čini se da je Mann tome pokušao doskočiti davanjem uloge protagonista dokazanom nordijskom bogu, ali koliko god da je fabularno uspio objasniti fizionomiju Chrisa Hemswortha u filmu, nije mu – baš kao ni u Manhunteru, prvom pojavljivanju Hannibala Lectera na velikim ekranima iz još 1996. – uspjelo stvoriti istinski fascinantan lik uz kojega bi se isplatilo ući u mutne vode hakiranja.

Hemsworthov Nick Hathaway ono malo dramske snage koju ima crpi iz činjenice da ga Mann posve proizvoljno smješta u kaznionicu na početku radnje. Iz zatvora ga vadi FBI, željan njegove pomoći u pronalaženju internetskog kriminalca koji je nedavno napao i Kinu i SAD služeći se softverskim alatom koji je proizveo upravo Hathaway u vrijeme dok je bio student. U tome mu je pomoć pružao kineski cimer Chen Dawai – danas major u Kineskoj narednoj armiji. Kina nominira Chena da surađuje s Hathawayem; Hathaway je, pak, zbog svog kažnjeničkog statusa izuzetno ograničen u samom pristupu internetu.

Premda ga glumi dokazani nordijski bog, protagonist Nick Hathaway pretežiti se dio filma bori protiv ograničenja koje mu je autor filma proizvoljno naprtio na leđa: dramatičnost slobodnog odabira ovdje je svedena na dramatičnost prinudnog odabira. A to baš i nije dramatičnost

Dvije trećine zapleta filma posvećeno je Hathawayevim nastojanjima da zaobiđe ta ograničenja, te Dawaijevim nastojanjima da pomogne prijatelju u cilju općeg dobra koje nadređeni ne vide; što bi bilo da je on s početkom radnje bio slobodan čovjek? Oko čega bi se vrtio zaplet? Samo oko pronalaženja zlog hakera i osujećivanja njegova zločinačkog plana? Nije užitak gledati film u kojemu su se glavne komplikacije mogle razriješiti jednom promjenom ulazne varijable.

Drugačije bi bilo da je Hathaway bio izopćen iz sličnih razloga kao i Snowden. Jer, u Blackhatu on uporno ide tragom zlikovca čak i nakon što prekrši dovoljnu količinu zakona i propisa domovine da si zauvijek onemogući povratak u nju: ima izvjesne dirljivosti u njegovoj nedokazanoj upornosti da postupi kako je ispravno bez razmišljanja o posljedicama, naravno, samo što ta principijelnost ne proizlazi ni iz jednog unaprijed naznačenog vida lika kao takvog (Hathaway je robijao zbog čistog koristoljublja), a ne vodi ni prema iole tragičnom kraju.

Mann ipak radi neke razmjerno hrabre stvari u ovom filmu: nesentimentalno i suptilno razrađuje Hathawayevu romancu s Dawaijevom sestrom Lien, te iskazuje zrelo poštovanje prema specifičnostima lokacija s obje strane Pacifika u svojem prikazu multikulturalnog svijeta fatalno umreženog u neraskidivu cjelinu. No Blackhat nije film o tako širokim konceptima: doslovce se radi o borbi jednog pozitivca (kauboja u bijelom šeširu, ma što god o tome rekli propisi) protiv jednog negativca (kriminalca u crnom šeširu, jer je pojam “blackhat” među tom hakerskom i koderskom ekipom navodno sinonim za takve). Što god državne vlasti mislile o tome, ovo je čista borba dobra protiv zla, samo lišena mahanja domoljubnim zastavicama: a to je u isti mah i najveća vrijednost i najpogubnija mana u današnje vrijeme.

Ako Mann i dalje uživa status koji je imao među filmofilima na prijelazu milenija, to je zato što u svojim djelima jasno podsjeća na razgraničenja pozitivaca i negativaca iz jednostavnijih vremena. Naslov “Blackhata” stoga je, uza svu svoju kibernetsku verziranost, podosta simptomatičan

Na stranu to što je Mann angažirao najbolje svjetske stručnjake za kiberkriminal pri radu na ovom filmu: ako se nekom mom kolegi iz FIPRESCI-ja ovaj film i svidi, svidjet će se ne zato što je po svojoj tehnološkoj pojavnosti uvjerljivo smješten u sredinu drugog desetljeća 21. stoljeća (joj, kako čeznem za vremenima kad su desetljeća imala imena), nego zato što je po svojoj dramaturškoj jednostavnosti čvrsto utemeljen u samu sredinu dvadesetog.

Znate već, u doba kad su muškarci bili muškarci, a redatelji su svojim naglašenim mačizmom znali opisati kušnje muške etike i muške borbe za pravu stvar, pa kud puklo da puklo. Mann se nalazi na spomenutom popisu Sight & Sounda dobrim dijelom i zato što je mnoge kritičare podsjetio na suvremenog Howarda Hawksa ili Johna Forda: na redateljsku, ma što redateljsku, na autorsku veličinu kakvoj se znaju pokloniti, kakvoj znaju skinuti šešir.

Njegov prvi izlet u hakersku problematiku tako dokazuje samo da stvarnosti u kojima želimo živjeti – kako mi, gledatelji u multipleksima, tako i mi, kritičari željni pisanja filmske povijesti dok nam se ona odvija pred očima – ne moraju biti posve digitalno generirane da bi bile poprilično virtualne.

 

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora