Šifra K.O.K.T.E.L.

Nije da u posljednje vrijeme nema špijunskih filmova, naprotiv. Samo, dok se naslovi poput Kingsmana i Špijunke toliko zagledavaju u pupak tradicionalnih žanrovskih naslova da im od naprezanja pucaju pršljenovi, a na ozbiljna se djela o aferi Valerie Plame ili utjecaju saudijskih petrodolara na bliskoistočna zbivanja aktualnopolitički komentatori obrušavaju kao stršljenovi, vidljivo je teško pronaći način i pristup koji bi danas ostavljao ukus koji je proslavio žanr.

Šifra U.N.C.L.E. očito pripada prijašnjim naslovima u većoj mjeri nego potonjima, s jednom malom, ali presudnom iznimkom: film izrasta izravno iz pupka u kojeg su ini ostali zagledani. Utemeljen je na televizijskoj seriji koja je tri i pol sezone sredinom šezdesetih oduševljavala zapadnu publiku, kao i Nemoguća misija. Kao što je bilo slučaj i s tim serijalom, filmska je adaptacija bila u pripremi još od početka devedesetih. Iz činjenice da je razvoj scenarija trajao puna dva desetljeća jasno se vidi da je U.N.C.L.E. u adaptaciji bio umnogome tvrđi orah.

U čemu je problem? Pa, serijal se bavio pustolovinama dvojice članova naslovne špijunske organizacije u borbi protiv bjelosvjetskih zlikovaca. Organizacija je bila naddržavna, sastavljena od špijuna iz cijelog svijeta, a nama zanimljiv dvojac bili su američki agent Napoleon Solo i njegov sovjetski pandan Ilja Kurjakin. Držeći se starog tropa rasparenog para, serija je pružala televizijsku ekstenziju špijunskog fenomena s velikih ekrana onog doba, započetog serijalom o Bondu i nastavljenog njegovim brojnim imitacijama koje su brzo obuzele popularnu kulturu.

U.N.C.L.E. se ne da lako transponirati u današnjicu. U doba kad je američka iznimnost postala ne samo temelj vanjskopolitičkog djelovanja Sjedinjenih Država (i to svim sredstvima), nego i prešutno prihvaćena datost u diplomatskim, obavještajnim i vojnim svjetonazorima svih nas “saveznika SAD-a” diljem svijeta, gdje smjestiti ravnopravnu suradnju jednog američkog špijuna s bilo kojim inozemnim, a kamoli ruskim kolegom?

Jedino u prošlost, u eru kada se izvorna serija zbivala, način je na koji je britanski stilist Guy Ritchie, u suradnji s koscenaristom Lionelom Wigramom, raspleo dotični gordijski čvor. Čak i u jeku Hladnog rata, Željezne zavjese i Berlinskog zida, javnost je lakše mogla prihvatiti koncept međunarodne suradnje na kojem počiva ova priča nego danas, kad su svi ratovi, zavjese i zidovi potisnuti u egocentrični agitprop obiju strana. Naspram pasivne agresivnosti našeg vremena sukobi iz šezdesetih djeluju upravo nostalgično suzdržano.

Je li nam dotične ružičaste naočale na nos nataknula samo činjenica da tada nismo stradali u atomskome holokaustu nakon Kubanske krize i sličnih tijesnih provlačenja? Naravno, ali nije samo u tome stvar. Priznali si mi to ili ne, standardi profinjenosti postojano opadaju iz desetljeća u desetljeće; vulgarnost je iz godine u godinu sve samorazumljivija. Podsjećanje na način prihvatljivog ophođenja u razdoblju prije pola stoljeća nerazdvojiv je dio šarma upravo Bonda i iz Bonda izvedenih djela: a U.N.C.L.E. u toj ergeli ima pedigre bolji nego većina.

Izvorna serija The Man from U.N.C.L.E. zvala se zapravo My Name Is Solo – a to joj je ime dao ni više ni manje nego Ian Fleming. Znate već, Bondov otac. Flemingu je želja bila snimiti seriju o agentu i agentici s tako flemingovskim imenima kao što su Napoleon Solo i April Dancer. To se na kraju i dogodilo, kad je nakon završetka ove serije snimljena i The Girl from U.N.C.L.E., sa Stefanie Powers u ulozi agentice Dancer. Ali Robert Vaughn kao Solo i David McCallum kao Kurjakin tim su ulogama obilježili ne samo zenit jedne ere, nego i svoje karijere.

Dugo odgađana filmska adaptacija time prvi put mijenja tumače ovih prepoznatljivih uloga. Ako se želite osjećati kao fanovi Bonda u vrijeme kad je Seana Conneryja zamijenio George Lazenby, samo izvolite. Samo, to nije nužno: uz Šifru U.N.C.L.E. osjećat ćete se ionako kao fanovi Bonda u najboljim ranim danima tog serijala – jer film je smješten u Flemingovo vrijeme.

Ah, šezdesete gledane kroz ružičaste naočale špijunskog filma, gdje ste se skrivale do sada? Iskustvo gledanja Šifre U.N.C.L.E. sliči čitanju jednog od ranih Flemingovih romana o Bondu, gdje su stranice i stranice posvećene ovom ili onom aspektu odijevanja, mondenog sporta ili ponašanja u visokom društvu. Samo, ondje znamo da protagonist u obuzetosti tim stvarima nalazi protutežu krvavoj muci koja mu je zanimanje. Ritchie i Wigram ne ulaze tako duboko u psihu Sola i Kurjakina, ali rade tu nešto svoje dok se u grubim crtama drže Flemingova uzora.

Umjesto psihologizacije, ionako prečesto pogubne u pristupu materijalu koji jest i mora biti pulp, film se posvećuje motivaciji svojih protagonista. Dok saznajemo kako je Solo (neodoljivo dobri Britanac Henry Cavill) postao tajni agent kako bi za domovinu koristio lopovske vještine zbog kojih bi inače trunuo na robiji, doznajemo ponešto o tome da se nisu svi G. I.-jevi ponašali najčasnije na terenu Europe u ratu i poraću – a gdje se to danas još spominje? Dok saznajemo kako je Kurjakin (Armie Hammer, američki pečalbar stalno na rubu zvjezdanog statusa) postao najprekaljeniji agent da bi pred domovinom iskupio ljagu svog oca, Staljinova miljenika stradalog u partijskim čistkama, doznajemo i da je u Sovjetskom Savezu bilo građana koji nisu bili disidenti željni bijega na Zapad – a to je tek tema koja je nestala iza obzora historijskog zora.

Postavljanje muškog dijela nosećeg ansambla na ravnu nogu Ritchieju još i može proći, imajući u vidu presedan predloška. A što je sa ženskim? Kako oblikovati junakinje da djeluju primjereno vremenu i žanru, a da pritom ne djeluju ni odurno mizoginistički, ni anakrono feministički?

Ne kažem da feminizam nije postojao u šezdesetima. Kažem, ipak, da je učitavanje današnjih stavova u povijesne protagonistice prečest slučaj u Hollywoodu, kad zbog jeftinog poentiranja na lake mete pate i povijest i one koje su je proživljavale. Ritchie je i toga svjestan. Kako, dakle, uobličiti ženu koja će odgovarati parametrima špijunskog filma o onom vremenu iz ondašnjeg rakursa, a da funkcionira u filmu koji dolazi u kina 2015. godine?

Način na koji se oblikuje Gaby Teller, u tumačenju sve važnije Dankinje Alicije Vikander, već je umjereno domišljat. Gaby je McGuffin, ono nešto oko čega se vrti radnja, čega se žele domoći i protagonisti i antagonisti. Gaby je pritom i prekrasno žensko čeljade, čega je Solo suzdržano svjestan u saznanju da uvijek ima i drugih žena koje će pokleknuti pred njegovim šarmom samca od čelika, dok je Kurjakin sasvim smeten njome, prožet rafiniranim arlaukanjem samca po nalogu od Staljina. Postavljena kao predmet za razotkrivanje njihovih karaktera, Gaby s vremenom zasluži i mjesto u timu. Je li ona nova April Dancer? Fleming bi je bolje nazvao.

Način na koji se oblikuje Victoria Vinciguerra, u tumačenju sve važnije Australke Elizabeth Debicki, još je domišljatiji. Fleming je još bio u stanju u uži krug Bondovih negativaca ubaciti djevojku na koju njegov junak svojim šarmom može utjecati: od prijelomne Vesper Lynd, preko presudne Domino Vitali, do fatalne Terese di Vicenzo, to je bio obzor njegova zora što se Bondovih negativki tiče. Filmovi o Bondu, nevezani s Flemingom kakvi već dugo jesu, u manjku nadahnuća s vremenom su posegnuli i za tim tropom. Pitajte samo Sophie Marceau.

Ipak, Victoria je nešto veće i čudnije od svih njih. S jedne je strane sve što bi rafiniranog agenta s istančanim poimanjem žena moglo fascinirati: naspram prgavog automehaničarskog derišta Gaby, Victoria je sposobna šefica špedicijske tvrtke, zrela žena u zenitu zamamnosti, puna mračnih tajni vezanih uz podrijetlo i pripadnost. Žena kojoj će pravi džentlmen dopustiti da ga otruje, pod uvjetom da mu s počecima magnovenja dopustiti staviti jastučić pod glavu.

Da, Victoria Vinciguerra, Pobjeda Ratna Dobitnica: među Flemingovim likovima najsličniji joj je Hugo Drax, onaj književni, prototip ljudi koji se uvijek nađu na pravoj strani, bez obzira na onu na kojoj su se borili. Victoria će zato i trpjeti pustopašnog brata onako kako Flemingovi negativci trpe svoje bližnje suprotnog spola; Victoria će zato i završiti onako kao Flemingov Drax – što nije nikakav spojler ako za njega znate samo iz onog nemuštog filma koji ne ekranizira knjigu.

Hladan kao špricer – osim što ni Kurjakin, a kamoli Solo ne bi mrtvi bili viđeni kako naručuju špricer – film Šifra U.N.C.L.E. pruža, napokon, Guyu Ritchieju priliku da oblikuje pripovijednu cjelinu upravo onako kako mu najviše odgovara, odnosno stilski. Sve su kockice karakterne i sadržajne slagalice tu na mjestu; kontekst tvori tekst, tekstil tvori stil, stil ga vodi prema ionako omiljenim stilizacijama poteklim iz avangarde oprečne ovdje prikazanoj popkulturi šezdesetih. I nadahnuta glazba Daniela Pembertona (makar lišena teme Jerryja Goldsmitha, možda iz želje da se film oslobodi zasada prethodnika, a možda i iz kapituliranja pred jačom Schifrinovom temom za Nemoguću misiju), i tonalno podignuta fotografija Johna Mathiesona, i neintuitivna montaža Jamesa Herberta, uvijek drže film ondje gdje su špijunski filmovi iz šezdesetih godina mogli biti, da ih nisu radili precinični rutineri. Ovo je parnjak objema stranama te ere.

Dodamo li tome poimanje nacista kao onoga što su oduvijek i bili (kao zla nemjerljivo goreg i od zapadnih demokracija i od istočnih despocija, tog zlopatitelja pojma komunizma), pa poimanje muško-ženskih odnosa kao onoga što će oduvijek biti (kao nadmetanja ravnopravnih gdje jedna strana igra kartama iz crvenog, a druga onima iz plavog špila, dok obje znaju da su i jedna i druga jednakovrijedne), te poimanje različitosti fundamentalno dobronamjernih ideologija kao nečega zbog čega se još i možemo poćuškati, ali ne i stubokom zamrziti – Šifra U.N.C.L.E. suštinski je ukusno smiješan (ne, smućkan) koktel pedesetogodišnje povijesti svojih sastojaka.

Može se pijuckati, može se iskapiti nadušak; od autora bi se mogao zatražiti i recept za njegovo spravljanje. Kako god bilo, recept godi. Godi naročito na kraju jednog dugog, neuravnoteženo vrućeg ljeta, kad nam napokon treba nešto stvoreno od provjerenih sastojaka, slasno i pitko.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora