Rushdie nas kuša kako osmisliti bolji način života

Ovaj put riječ je o romanu, što na prvi pogled ne odgovara zadanim okvirima kolumne o knjigama koje se laćaju ozbiljnih suvremenih tema na način koji je popularan ali (barem donekle) teorijski relevantan.

No Rushdiev roman ”Zlatna kuća” (The Golden House, Jonathan Cape, London, 2017) zapravo može zadovoljiti onu istu želju koja je čitaoce navela da čitaju knjige spomenute prije u ovom nizu i dovedu ih na popis bestselera: želja da dobiju neke okvire orijentacije, neke elemente za vlastite rečenice.

Roman je smješten u suvremenost, u njemu je, na primjer, riječ i o šoku Trumpove kampanje i pobjede, hiperbolički upečatljivim riječima.

A i da nije tih izravnih reakcija, sve što Rushdie piše oduvijek je uvid u suvremenost (čak u povijesnim romanima) – zbog napisanoga, a valjda još više zbog njegovog životnoga puta, reakcija i polemika.

A i da nije tih izravnih reakcija, sve što Rushdie piše oduvijek je uvid u suvremenost (čak u povijesnim romanima) – zbog napisanoga, a valjda još više zbog njegovog životnoga puta, reakcija i polemika

Naravno, prije svega je riječ o pripovijedanju, priči sa svim elementima toga umijeća i u punom smislu intertekstualnoj, a razmjerno klasične strukture.

Imamo pripovjedača koji postupno prestaje biti tek promatrač, imamo prostorno-vremenske okvire: ”Zlatna kuća” iz naslova smještena je na jednom od sačuvanih vrtova centra New Yorka, zapravo parka pristupačnoga samo okolnim zgradama.

Najbogatiji stanovnik u najvećoj kući, tajnoviti Nero Golden, doselio se sa tri sina iz zemlje i života za koji ipak brzo doznajemo da je Mumbaj-Bombaj, iz Indije, kako bi po svemu sudeći, ostavio iza sebe tamošnji život i tamošnju nesreću.

Naš pripovjedač je dijete liberalnih profesora kojemu je strast film i koji u neobičnim novim susjedima vidi upravo nešto kao svoju moguću temu.

I doista, životi tih susjeda nezaustavljivo se kreću prema tragičnom kraju: najprije stradavaju sinovi, pa onda i sam patrijarh s novom suprugom.

Obitelj Golden dolazi u New York da promijeni identitet uz nova imena – Nero, zapravo Neron, pa Petronije, Apulej i Dionizije; neobična aproprijacija imena iz klasičnoga nasljeđa.

No Rushdie je doista uvjerljiv pripovjedač i nema poteškoća da nas uplete u tkanje knjige u kojemu se ipak jasno ističe jedan motiv, motiv identiteta.

Rushdiev roman ”Zlatna kuća” (The Golden House, Jonathan Cape, London, 2017) zapravo može zadovoljiti onu istu želju koja je čitaoce navela da čitaju knjige spomenute prije u ovom nizu i dovedu ih na popis bestselera: želja da dobiju neke okvire orijentacije, neke elemente za vlastite rečenice

Ne uvijek posve izravno, kao u slučaju najmlađeg od braće Golden, zapravo polubrata, koji svoje ime skraćuje naprosto u jedno slovo, slovo D, a čija je nesreća u nemogućnosti da se skrasi u jednom rodnom identitetu.

Toliko je nesiguran da ni svi resursi suvremene potpore za različita stanja tranzicije kakve može naći u New Yorku, pa i u izravnoj potpori mlade partnerice, ne mogu spriječiti konačno samoubojstvo.

Na tom liku vidimo sjajan raspon Rushdijevih tema i tonova, od lake parafraze žargona do tragedije.

Najstariji sin Petronije zvan Petja, agorafobični je i genijalni stvaralac kompjutorskih igara, negdje na ”spektru” autizma, Apulej-”Apu” nadareni umjetnik dalijevskog umijeća crtanja, ali konceptualac, otac Neron čovjek moći i preziranja zakona kojega lako zavede Vasilisa iz Rusije (”Prekrasna” ljepotica, a zapravo Baba Jaga…).

Filmaš Rene također ima svoje priče i veze, sve zajedno je napeto i šareno i svako malo još više zamračeno približavanjem Trumpove pobjede.

Nije, naravno, potrebno takve vrste knjigu svesti na neku pouku, ali ovo i nije tekst književne kritike, pa ću reći što mislim – da je ono što tu možemo vidjeti koliko je politika identiteta, započeta kao veliko oslobađanje porobljenih i potlačenih, u jednom času izgubila taj naboj, ali je ostala kao uništavanje istinske moguće političke akcije u kojoj se razlike unose u zajedničku raspravu – ne u nekom iznuđenom jedinstvu, već kako bi se smislio bolji način života.

Romanu kao književnom djelu bi se sigurno moglo mnogo toga prigovoriti. Kao da autor ne želi previše čvrsto kontrolirati svoje pripovijedanje, pa dopušta da sve uđe u knjigu, napomene o filmovima i knjigama, mirisi i boje, već zbog toga što je unaprijed jasno da je moguć samo tragičan završetak uz malo svjetlosti u preživljavanju sina Vasilise, Neronovog nasljednika, a zapravo biološkoga sina Reneovog.

Moramo se veseliti i Rushdieovom preživljavanju. Često se napominje da su zbog njegove sada već davne romaneskne blasfemije u ”Sotonskim stihovima” stradali drugi. No to je pogrešno pripisivanje kauzaliteta

Knjiga o kupusu i kraljevima, lažima i istini i svemu što svijet čini nešto manje dosadnim mjestom nego u osiromašenim medijskim proizvodima.

Moramo se veseliti i Rushdieovom preživljavanju. Često se napominje da su zbog njegove sada već davne romaneskne blasfemije u ”Sotonskim stihovima” stradali drugi. No to je pogrešno pripisivanje kauzaliteta.

”Djecu ponoći” mogli smo čitati kao savršeno djelo, ali o stvarima koje nas se zapravo ipak ne tiču.

U međuvremenu je svijet postao i manji i veći. I New York nama ovdje može biti egzotičan.

Možemo se uhvatiti da pomislimo da je sve u ovoj knjizi ”veće od života”. Ali takvo što oduvijek je način na koji djeluju priče.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

    •  Kako nastaje institucionaliziranje stečenih pozicija moći
    •  Nada bez optimizma
    •  Kako nastaje institucionaliziranje stečenih pozicija moći
    •  Nada bez optimizma
    •  'Što će biti s ljubavlju koja o sebi tako mnogo zna?
    •  Kad granice prosvjetiteljskoga modela služe legitimiranju moći
    •  Istinsko provjeravanje onoga što se može pouzdano tvrditi
    •  Pozdravimo novo: ''Ranije je bilo bolje!''
    •  Presudna činjenica našega vremena: zidovi rastu
    •  Djelatnost filozofiranja je napeta stvar

> Svi tekstovi ovog autora