autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Ruka iz groba

AUTOR: Entoni Šeperić / 17.04.2021.
Entoni Šeperić

Entoni Šeperić

Je li historija luda i nesretna mjerom ludila i nesreće onih koji je stvaraju, ili ona ima neko posve svoje, od ludila i nesreće ljudi odvojeno i zasebno biće? Robujemo li njezinu ludom i nesretnom usudu, ili nam je sloboda od njezina ludila i nesreće darovana zajedno s patnjama kojima smo radi nje morali biti podvrgnuti?

Povod ovakvim razmišljanjima jedna je za mene zlosretna okolnost. Naime, osobne tragedije po čovjeka su daleko teže i odsudnije od onih povijesnih, osim kada su s njima u tolikoj mjeri skopčane, te ih čovjek više i ne osjeća kao osobne, već upravo i odsudno kao – povijesne. A kod nas rijetko da postoji ijedna osobna priča i ijedan kismet, a da ga već nije dotakla i k sebi povukla nečija ”ruka iz groba”.

I upravo ta slika ruke iz groba koja seže k tebi i koja te se dotiče – slika koju si našao i posudio od Ivana Lovrenovića, a koju je ovaj pak posudio od Miroslava Krleže – na najbolji način sažima i jezgrovito predočuje, kako to kaže Lovrenović, sami sukus ili kvintesenciju jednoga Stoljeća, a ja bih još zajedno s teologom Schillebeeckxom dodao, i kvintesenciju jednoga Kontinenta na kojemu je žrtva glavna sugovornica njegove povijesti.

Htio si se tako pretprošle godine uspeti i na Veliki Šator ne bi li zanoćio na obalama predivnog Šatorskog jezera, ali od toga te odvratilo mrkonjavo vrijeme i klonulost snage i duha, pa si nadomak Peulja odustao, fotografirajući pritom i jedan od tebi najdražih prizora napuštenih pastirskih katuna

(Kada, pak, razmišljam o toj slici ruke iz groba, nikako se ne mogu otresti prizora one mučne i vrlo rječite fotografije Tarika Samaraha ”Ruka u ruci”, a prikazuje dodir ruke forenzičkog patologa i ruke jedne od žrtava otkrivenih u nekoj od masovnih grobnica na širem području Kamenice, bosanske ”doline masovnih grobnica” nedaleko od Zvornika.)

Ta ruka iz groba koja me se dotiče ruka je mojeg pokojnoga djeda Hasana, a dotakla me iznova kada je posve slučajno, dok sam prekopavao po obiteljskoj ”arhivi” (eufemizam za jednu omanju plavu fasciklu koju nastanjuju rijetki pabirci, pepeo i uspomene obiteljskog života, a to je na broj nekih tridesetak dokumenata – uključujući rodne, vjenčane i krsne listove, osmrtnice, raznorazne tužbe i žalbe, a na koncu i desetak poblijedjelih fotografija – takoreći sve što ti je od obiteljske zaostavštine preostalo), preda me izronio i dugo traženi, ali očito dobro zaturen i gotovo posve zaboravljeni list papira.

Riječ je, naime, o rješenju Skupštine općine Novo Sarajevo, ondašnjega sarajevskoga sreza, pod brojem 07-13035/62, od dana 3. 7. 1963. godine, kojim naimenovana skupštinska Komisija za utvrđivanje radnog staža utvrđuje djedov penzijski staž na temelju vremena što ga je bio proveo u sastavu NOVJ, i to od 8. 10. 1942. do 15. 5. 1945. godine, kao posebni staž u dvostrukom trajanju, što ukupno čini 5 godina, 2 mjeseca i 14 dana.

Tom razdoblju se istim rješenjem ima pribrojiti i vrijeme što ga je djed nakon rata bio proveo u JNA, od 16. 5. 1945. do 12. 12. 1946. godine, a koje iznosi dodatnih 1 godinu, 6 mjeseci i 27 dana.

Ukupno se, dakle, narečenim rješenjem utvrđuje objedinjeni penzijski staž kao radni i posebni staž u trajanju od 6 (šest) godina, 9 (devet) mjeseci i 11 (jedanaest) dana, koliko je od svojega života djed bio odlomio i ”posudio” Jugoslaviji na ime bratstva i jedinstva njezinih naroda i narodnosti, a za što mu se ona sada imala odužiti, najprije utvrđujući, a potom razrezujući pripadajuću penziju.

(I upravo će ta penzija, odnosno strah od njezina gubitka – sjetit ćeš se, naime, te priče naknadno – biti jedan od ključnih argumenata koji će tvoju pokojnu babu Mariju odrediti da insistira na ostajanju, odnosno da ni pod koju cijenu ona i djed ne napuštaju opkoljenu Grbavicu i Sarajevo: ”da ne propadne pemzija!”).

”Jeb’la vas pemzija!” trudiš se da zaustiš, ali ne ide.

Elem, sastavni dio istoga rješenja čine i vrlo važni izolirani podaci, koje dotada nisi poznavao i koje ti nitko svojim pričanjem nije prenio, kojih uopće nisi bio svjestan, a čini ti se kao da ti oni već i bez te svijesti već pripadaju, kao da su već odavno internalizirani i posvojeni, kao da su tvoji vlastiti.

Na temelju rekonstrukcije birokratskog žargona doznaješ i posve konkretne, zagubljene ulomke iz obiteljske faktografije, čiju si izvjesnost naslućivao tek kroz maglovite obiteljske predaje, ako se predajom već imaju smatrati i teške riječi koje se potežu za vrijeme ne tako rijetkih i vrlo žustrih obiteljskih svađa, sva ona ”tko, kada, gdje i zašto”, koja zacijelo postoje u svakoj obiteljskoj priči i nesreći što ju je usud povijesti skrojio i ispleo, a koje posmrtna kob zaturenih birokratskih rješenja pred tobom iznova raspliće i raskraja.

Iz narečenog rješenja rekonstruiraš, da je djed podnio zahtjev gotovo godinu dana ranije (zašto je uopće toliko dugo čekao?), da je bio rođen u Maloj Kladuši, i da je po zanimanju moler ili soboslikar, što će, naime, potvrditi i tvoje sjećanje, jer u njemu je samo djed znao izrađivati besprijekorno lijepe i pravilne kape ”molerke” od dvostraničnog lista sarajevskog Oslobođenja, a sve površine u stanu uvijek je molerisao sam, kao i većinu stanova naših sarajevskih komšija.

No pokušajmo ipak naznačiti i istaknuti tek ono općepoznato. Pritom, pada ti na um i Esterházyjeva ”Harmonia caelestis”, pa je posve uputno zadržati se tek na izvjesnostima, jer bi te u suprotnom mogla presresti i zateći kušnja ”Poboljšanoga izdanja”. Nego, bolje se ti, Entoni, drži ”Disharmoniae terrestris”!

Nije taj molerski posao nešto posebno volio, ali ga je uvijek radio pošteno i vrlo uredno.

Iz obrazloženja u rješenju vidiš još i to, da je za dokaz o vremenu provedenom u NOV i POJ priložio vlastitu vojnu knjižicu (do koje nikada nisi uspio doći!), a njezin sadržaj su vlastitim svjedočenjem podržala i ovjerovila dvojica svjedoka, izvjesni Fazlić Husein i Rizvić Ređo, najvjerojatnije dvojica djedovih suboraca.

A onda dolaziš i do dijela koji ti je osobno najzanimljiviji. Naime, na temelju jednostavnog izračuna, razabireš da je djed imao nepunih osamnaest godina kada je u oktobru 1942. godine pristupio sabirnoj omladinskoj četi iz Velike Kladuše.

Je li to bilo svojevoljno ili ne, još uvijek ne znaš, ali sjećaš se priče u kojoj djed ima četvericu braće (Hasiba, Nuriju, Muharema i Avdu) i jednu sestru (Hasibu), a negdje si usput pokupio i načuo još i to, da mu je familija ”dala” po jednoga u ustaše, četnike i partizane, što je bila uhodana i praksom potvrđena krajiška metoda preživljavanja – da ti se u svakoj vojsci nađe makar po jedan tvoj, pa čija sreća okrene!

Najmlađega brata Avdu – koji se po svoj prilici za vrijeme Švabina rata još nije ni rodio, jer je u rješenju o nasljedstvu nakon ostavinske rasprave iz 1961. označen maloljetnim – nije se moglo nigdje poslati, a da je kojim slučajem i moglo, taj bi vjerojatno bio dopao – Talijanima.

”No, je li doista i u njihovu slučaju bilo upravo tako ili nekako drugačije, to nikako ne možeš znati, ali sjećaš se kako djed nije održavao poslijeratne kontakte sa svojom bližom i daljnjom familijom, kako je žestoko psovao i na sam njihov spomen, a razlog bi mogao slijediti iz tog istoga rješenja o nasljedstvu sreskoga suda u Velikoj Kladuši, br. O: 96/60 od dana 17. 10. 1961. godine, kojim se – nakon ostavinske rasprave iza umrloga Huseina, zemljoradnika iz Male Kladuše i jednoga od dvojice pradjedova s majčine strane – vlastita familija, bez njegova znanja i ikakva obavještenja i iz samo njima znanih razloga, u potpunosti odriče tvojega djeda Hasana, proglašavajući ga nestalim u II. svjetskom ratu i provodeći u njegovom odsustvu ostavinsku raspravu, razdjeljujući među sobom zaostavštinu umrloga pradjeda, i to poimence: jednu (1) kravu, jedno (1) tele i jednog (1) konja, te jednu (1) kuću upisanu u r. k. ul. br. 513 sa 3/32 k. o. Mala Kladuša”

Sve navedeno ima se u skladu s rješenjem razdijeliti na sedam jednakih dijelova, dočim se starateljem malodobnoga Avde imenuje njegova majka Latić (rođ. Skenderović) Hanka, a starateljem imovine u ratu ”nestaloga” Hasana njegov brat Nurija.

Nije li upravo svaka familija jedna mala, izolirana epizoda opće historije beščašća?

No zašto ti je sve ovo važno?

Naime, iz svega je, dakle, posve razvidno da ti je djed stupio u partizane još za vrijeme tzv. ”Bihaćke republike”, na slobodnoj partizanskoj teritoriji, a netom prije prvoga zasjedanja AVNOJ-a, koje će biti održano u Bihaću 26. novembra 1942. godine.

Iz obrazloženja spomenutoga rješenja o penziji, doznaješ još i to da je djedova omladinska četa u decembru te iste godine u Cazinu pripojena VIII. krajiškoj muslimanskoj udarnoj brigadi, koja je od svojega osnutka bila dijelom IV. udarne divizije 1. bosanskog korpusa NOVJ-a.

To ti je, naime, dovoljno da makar ugrubo rekonstruiraš i djedov ratni put. Finese i pojedinosti svakako će biti potrebno dopuniti naknadnim istraživanjem, ali fragmenti cjeline već se mogu zasebno nazrijeti i međusobno povezati.

Je li historija luda i nesretna mjerom ludila i nesreće onih koji je stvaraju, ili ona ima neko posve svoje, od ludila i nesreće ljudi odvojeno i zasebno biće? Robujemo li njezinu ludom i nesretnom usudu, ili nam je sloboda od njezina ludila i nesreće darovana zajedno s patnjama kojima smo radi nje morali biti podvrgnuti?

Ali umjesto toga, možda je i ovdje uputnije podložiti se jednome od temeljnih načela suvremene paleontologije i arheologije, koje više nikako ne teže – za razliku od nekritičkog i ”svevidećeg” optimizma 19. stoljeća – u potpunosti rekonstruirati prošlost tako da se u njihovim rekonstrukcijama više ne mogu razabrati činjenice od umišljaja i naknadnih ”učitavanja”, već svoje nalaze prezentiraju onako kako ih i zatječu, odnosno kao nepotpune pabirke i fragmente, puštajući na taj način prošlost da nam se obraća svojom bitnom nezaokruženošću i fragmentarnošću, radije negoli pretpostavljenom, usiljenom i fabriciranom cjelovitošću.

No pokušajmo ipak naznačiti i istaknuti tek ono općepoznato. Pritom, pada ti na um i Esterházyjeva ”Harmonia caelestis”, pa je posve uputno zadržati se tek na izvjesnostima, jer bi te u suprotnom mogla presresti i zateći kušnja ”Poboljšanoga izdanja”.

Nego, bolje se ti, Entoni, drži ”Disharmoniae terrestris”!

Djedov ratni put, počevši od oktobra 1942. pa sve do maja 1945. godine, u potpunosti je podudaran i slijedi ratni put VIII. krajiške udarne brigade. Kojoj od njezinih jedinica je djedova omladinska četa na koncu pripojena, to svakako ne znam i ne mogu znati, ali to ovdje i nije posve bitno, jer je ratni put brigade – ukoliko je vjerovati monografskom prikazu Izudina Čauševića, objavljenom 1981. u izdanju Vojnoizdavačkog zavoda u Beogradu – prilično jasan, zasvjedočen i vrlo dobro dokumentiran.

Naime, VIII. krajiška udarna brigada ubraja se među najstarije brigade NOVJ-a – od preko 300 brigada u Jugoslaviji, ona je 38. po redu starosti, od 40 bosanskih ona je 10. po redu, a od 20 krajiških i srednjobosanskih 8. po redu – a svoj nimalo lagan i trnovit ratni put započela je upravo u jednoj od najtežih bitaka NOR-a, odnosno za vrijeme Četvrte neprijateljske ofenzive, od januara do aprila 1943.

Djed je u njoj proveo cijeli ratni vijek, boreći se tako rame uz rame s mahom gladnim, bosonogim i promrzlim krajiškim mladićima i djevojkama, koji su – počevši od prvih sukoba u Krajini, borbama u Podgrmeču i pogibeljnog marša preko zaleđene planine Šator, epidemiji pjegavca (kojemu ni tvoj djed nije uspio umaći!), nakon iscrpljujućih borbi u Cazinskoj krajini, oko Prijedora i Banja Luke, kao i sudjelovanjem u borbama oko Zenice, sudjelovanjem u oslobođenju Travnika i Sarajeva, a kasnije i završnim prodorom prema zapadu, oslobođenjem Karlovca i završnim ratnim borbama u okolici današnjih slovenskih Brežica – prehodali više od sedam tisuća kilometara, ostavivši tim putem i nešto više od 1.100 poginulih suborkinja i suboraca.

Tijekom tog iscrpljujućeg i pogibeljnog ratnoga puta, što ga je sa svojom brigadom proveo mahom u zapadnoj Bosni, Cazinskoj i Petrovačkoj krajini, Podgrmeču i oko planine Šator, djed se sukobljavao s pripadnicima brojnih okupacijskih i kolaboracionističkih snaga, uključujući i čuvenu 7. dragovoljačku gorsku SS ”Prinz Eugen” diviziju, 369. hrvatsku ”vražju” diviziju, 3. planinsku ustaško-domobransku brigadu, 714. i 717. njemačku pješačku diviziju i 2. ustaško-domobransku brigadu, kao i talijanski 5. armijski korpus.

Je li u nekoj od njih bio i tvoj djed Mirko s očeve strane, čiju si njemačku vojnu iskaznicu, po sjećanju, vidio i koji je za života doista primao njemačku mirovinu, to tek trebaš istražiti.

To bi, naime, dijelom objasnilo otvorenu mržnju i zazor što ga je tvoj djed Hasan do kraja života osjećao prema svemu s očeve strane, a koja ti kao malome djetetu nikako nije bila u potpunosti jasna.

Ili, pak, ta bi izvjesnost bacila posve novo svjetlo na onu maglovitu i nejasnu obiteljsku predaju – jednu od onih koje se u javnosti prešućuju, a u tajnosti prepričavaju ispotiha i od uha do uha – prema kojoj je Hasan htio Mirku svojeručno ”presuditi” na svadbi tvojih roditelja, svezavši ga za sebe i svoj ”Cindap” volujskim konopom i odvezavši se u nepoznatom pravcu, prema mogućemu gubilištu, ali je putem – vjerojatno pod utjecajem loše rakije, ili kiselog zagorskog vina – pijan s njime sletio u obližnji jarak, gdje su zajedno u mamurluku i priči dočekali prve jutarnje pijetlove.

Tek sada ti se ”slažu” i međusobno uklapaju neke sličice i prisjećanja iz obiteljskog albuma uspomena, primjerice, djedova paklena mržnja prema snijegu, ledu i svemu što ima veze sa zimom (”Nisu nam mogli dati ljetnu, no zimsku olimpijadu! Jebo li ih Juan Antonio Samaranch, da ih jebo!”), preko gotovo maničnoga straha i navlačenja do triju pari čarapa usred ljeta na tvoje dječje nožice i tabane, da ne ozebeš.

Ili, primjerice, beskrajno i duboko poštovanje, sve do idolatrije, prema svakom pa i najmanjem šumskom drvetu, ponajviše bukvi i bukvicama, onim malim bukvinim brašnastim plodovima (”Šta li sam ih samo izjeo, moj Tonči! Ma, da mi se samo našlo kakvo mače ili kerče, ama i njega bih bio živog oderao i pojeo! Ali, u bukvu mi nikad ne diraj, jer tko zna hoće li nam doteći za još jednoga rata, kad budemo tamanili izdajice!”).

I upravo ta slika ruke iz groba koja seže k tebi i koja te se dotiče – slika koju si našao i posudio od Ivana Lovrenovića, a koju je ovaj pak posudio od Miroslava Krleže – na najbolji način sažima i jezgrovito predočuje, kako to kaže Lovrenović, sami sukus ili kvintesenciju jednoga Stoljeća, a ja bih još zajedno s teologom Schillebeeckxom dodao, i kvintesenciju jednoga Kontinenta na kojemu je žrtva glavna sugovornica njegove povijesti

I tako dalje, i tako dalje…

Pa ipak, najviše od svega, bez da si to tada mogao znati, iznenadila te čudesna podudarnost koja te već nekoliko godina za redom odvlači put Krajine, Pounja, Podgrmeča, Grmeča, Osječenice, Šatora i Petrovca, a tiče se tvojih već uobičajenih ljetnih biciklističkih itinerera i putovanja.

Naime, već godinama ne znajući ni zašto ni rašto – ”Pa, ne znaš li, bog te ne ubio, da iz Zagreba imaš autobus!?”, ibretom se ibretio i službenik granične policije BiH onomad u Izačiću – ti prevaljuješ biciklom od Zagreba do Pelješca, nekih 600 i više kilometara, ”unilazeći” u Bosnu upravo ozgor, od Bosanskog Novog, Kladuše ili Bihaća, udarajući tim trima pravcima na jug preko Kozare, Grmeča, Osječenice i Šatora, ali nekako uvijek na Bosanski Petrovac (ili na Ključ, ako već ideš prema Sarajevu ”da obađeš svoje i svojtu, a sve tuđe i tuđije”).

Htio si se tako pretprošle godine uspeti i na Veliki Šator ne bi li zanoćio na obalama predivnog Šatorskog jezera, ali od toga te odvratilo mrkonjavo vrijeme i klonulost snage i duha, pa si nadomak Peulja odustao, fotografirajući pritom i jedan od tebi najdražih prizora napuštenih pastirskih katuna.

Sada u sjećanje prizivaš i djedov vulnus sclopetarium, na donjoj desnoj strani leđa (”Zaradio ga dedo… njemački kuršum, kod jednoga katuna!”).

Sjećaš se i kako si na trenutak zastao kod hipermarketa Bingo u Bosanskom Petrovcu na putu prema Ključu, tamo gdje se putevi prema jugu odvajaju put Kolunića i Drvara, razmišljao si hoćeš li posjetiti nekropolu stećaka i crkvu sv. Jurja, ali nešto neobjašnjivo te vuklo dalje, na drugu stranu.

Ne znajući, išao si putevima kojima je nekoć bazao i tvoj djed Hasan, samo to nisi mogao znati, to nikako nisi mogao znati. Ali znala je ruka Historije. Koja se izvijala k tebi. Iz groba.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Savezništvo teologa u papru
     Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
     Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
     Opet ćemo zajedno gledati sunce
     Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
     Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
     Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
     Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
     Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
     Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1