Roman rijeka o Dunavu

Ako neka knjiga traje godinu-dvije, koliko i njena pozicija na tržišnim listama, izvjesno je da će biti zaboravljena istom brzinom kojom je i dospjela u fokus javnog interesa. Ali ako funkcionira nakon četvrt stoljeća, ako se može čitati i poslije toliko godina, i to ne bilo kakvih, ”regularnih”, nego poslije dva i pol desetljeća u kojima su se stubokom rušili svjetovi, prekrajale granice i rađale nove države, onda zaslužuje da je (opet) uzmemo u ruke. Takav privilegij zaslužio je ”Dunav”, žanrovski bastardni naslov koji potpisuje tršćanski sveučilišni profesor i germanist Claudio Magris.

Izvornu verziju objavio je 1986. milanski nakladnik Garzanti, dvije godine poslije tiskano je hrvatsko i jugoslavensko izdanje, a 2013. ”Dunav” se ponovno našao na našem tržištu. Onda, prije 25 godina, u nakladi Grafičkog zavoda Hrvatske iz Zagreba, knjigu su uredili Branko Matan & Nenad Popović, dok je naslovnu stranicu potpisala Sanja Iveković. Novo izdanje, u nakladi Frakture iz Zaprešića, uredio je Seid Serdarević, a naslovnu stranicu dizajnirao Luka Predragović. U jednom i u drugom slučaju isti je prevoditelj, odnosno prevoditeljica: Ljiljana Avirović, traduktorica kojoj pripadaju najveće zasluge za recepciju Magrisovih naslova u našoj sredini.

Magris je poeta doctus u čijim se tekstovima nostalgični i autobiografski pasaži miješaju s eruditskim referencama i moralnim dvojbama. Takve su knjige upravo spomenuti ”Dunav”, ”Nagađanja o sablji”, ”Ono drugo more” i ”Mikrokozmi”. Sve su tiskane na hrvatskom jeziku –  kako se i navode, kronološkim slijedom – u prijevodu Ljiljane Avirović. Osim toga, u Zagrebu je publicirana drama ”Stadelmann” i monografija o Trstu koju, uz Magrisa, potpisuje njegov kolega Angelo Ara. Gotovo je suvišno spominjati da je i te naslove prevela Ljiljana Avirović.

Ako neka knjiga funkcionira nakon četvrt stoljeća, ako se može čitati i poslije toliko godina, u kojima su se stubokom rušili svjetovi, prekrajale granice i rađale nove države, onda zaslužuje da je uzmemo u ruke. Takav privilegij zaslužio je Magrisov ”Dunav”

U dvadesetpetogodišnjem razmaku između dva izdanja, mnogo toga se promijenilo u nama i oko nas. Što se promijenilo u ”Dunavu”? Naizgled ništa, iako ga je poslije toliko vremena teško čitati kao i onda kad se u rukama našao prvi put. Sve je prolazno i podložno mijenama, ali u istinskog čitača entuzijazam ponovnog otkrivanja starog ne smije biti upitan. U eseju ”O čitanju” (Sur la lecture) Proust otkriva da je, uranjajući u Dantea i Shakespearea, nebrojeno puta imao dojam da pred njim, u sadašnjosti, bliješti i iskra prošlosti.

Valjda je to razlog zbog kojeg se piše: ne samo zbog pasatizma, nego i zato da se u rekreiranju prošlosti fiksira prolaznost koja je s onu stranu usustavljenog stolnog kalendara. Vrijeme? Stari Grci identificirali su ga s Oceanom, a kao profesionalni germanist Magris je smisao pronašao u rijeci koja teče. Kao i vrijeme. Prije četvrt stoljeća, kad sam ”Dunav” prvi put uzeo u ruke, knjiga se sama od sebe otvorila na početku drugog poglavlja. Ondje stoji rečenica koju znam naizust i koja me nije prestala proganjati do danas: ”Kada stvarnost biva izbrisana nasiljem, razmišljanje o njoj postaje činom vjere.” Je li vjera stanje unutarnje slobode? Ili je vjera ono što je učinio Maksimilijan Kolbe, umrijevši dragovoljno umjesto jednog poljskog zatočenika kojeg su nacisti nakanili strijeljati?

Istražujući identitet pjesnika mađarske avangarde, koji se pročuo kao Reiter Róbert, a onda završio u Timişoari, u Rumunjskoj, gdje je promijenio ime, nacionalnost, jezik i literarni stil, skladajući kao Franz Liebhard dozlaboga tradicionalističke strofe na njemačkom jeziku, Magris tvrdi da je pravi književni kritičar detektiv. Ako kao paradigma služi mađarski inovator koji se iznebuha prekopicnuo u kičastog njemačkog stihoklepca, onda je to točno. I sâm sam se ćutio kao detektiv, tražeći u novom ”Dunavu” tragove zločina ili ”usuglašavanja” rukopisa s novom, postkomunističkom erom.

Dunav je inspirirao mnoge autore, od Ovidija do Pétera Esterházyja i drugih. Jules Verne je tvorac romana ”Dunavski peljari”, dok je Pavao Pavličić 1983. objavio memoarsku prozu ”Dunav”, koja je do sada tiskana u četiri izdanja

Ali Magris ujedinjuje u sebi osobine pisca i povjesničara, umjetnika i znanstvenika, što znači da mu je dobro poznato da je povijest (re)konstruirana pripovijest, koju treba prihvatiti ili odbaciti bez predrasuda. Detektivska pedanterija u nastojanju da se otkriju znakovi prekrajanja izvornog teksta nije rezultirala osobitim plodovima. Osim u dvjema sitnicama: Magris je novom izdanju dodao motto, pozajmljen iz slovenske narodne pjesme, a kao prevoditeljska Penelopa Ljiljana Avirović stekla je pravo da knjigu zaključi pogovorom, u kojem upućuje na zamke traduktološkog umijeća (i umjetnosti, bez dvojbe), demonstrirajući dostojanstvo vrhunske profesionalke koja prešućuje sebe zarad izvornog teksta.

Dunav je inspirirao mnoge, ne samo književne autore, od Ovidija do Pétera Esterházyja, koji još nije bio toliko slavan kad je Magris smišljao svoju knjigu. Jules Verne je tvorac romana ”Dunavski peljari”, koji je pohrvatila Ljerka Depolo, dok je Pavao Pavličić 1983. objavio memoarsku prozu ”Dunav”, koja je do sada tiskana u četiri izdanja. Nakon rata i tragedije koja je zadesila njegov zavičajni Vukovar, recepcija Pavličićeva ”Dunava” se mijenjala, pa je izvorni rukopis nadogradio s još nekoliko tekstova. U ”Filozofiji povijesti” Hegel je primijetio da mora ne razdvajaju nego spajaju, a za prvog pohoda Hrvatskoj, 1994. godine, papa Ivan Pavao II. apostrofirao je Dunav kao rijeku koja povezuje balkanske narode. Koliko su Hrvati, osobito oni koji se deklariraju kao katolici, slušali papu i koliko slijede njegove naputke, drugo je pitanje.

Magris je skrupulozni putnik, opremljen dovoljnim intelektualnim prtljagom da za svaku tvrdnju, pozitivnu ili negativnu, istog časa nađe odgovarajuće argumente. Najprije ponavlja dobro poznatu dosjetku o životu kao putovanju, a onda citira Otta Weiningera koji je mislio da putovati nije moralno. Naravno, razlozi putovanja mogu biti veliki, ali i sasvim mali. Ovisi o tome koga i što zanima, a Magrisa zanima inženjer Ernst Neweklowsky, koji je život posvetio pisanju knjige ”Obere Donau”, teške pet kilograma i duge 2.164 stranica, ali ga isto tako mogu privući konobaričine noge u nekoj krčmi na Bregu, u blizini Donaueschingena, čiji se stanovnici nadmeću sa susjednim Furtwangenom u svojatanju prava na dunavski izvor.

Slijedeći meandre rijeke, poslije Volge najduže u Europi i najduže u Europskoj uniji, Magris je pohodio njena mjesta i gradove, deskribirajući nestala carstva, aktualne države i one koje su između dva izdanja njegove knjige razmrvljene u više zasebnih entiteta. Slika podunavske civilizacije katkad je mračna, katkad idilična i magnetična, pogotovo kad ljepotu Passaua identificira s ljepotom gospođe (nad istim gradom Bernhard se užasavao!), kad Beč definira kao pozornicu postojanja, kad mađarsku Sentandreju proglašava dunavskim Montmartreom, a u baki Anki vidi inkarnaciju svega što je karakteristično za jednu etnički miješanu regiju.

Ili kako navodi na jednome mjestu: ”Danas šest glavnih grupa što zajednički žive u jugoslavenskoj Vojvodini, u mirnom zajedničkom življenju koje je potvrdio Ustav iz 1974., jesu Srbi, Mađari, Hrvati, Slovaci, Rumunji i Rusini, ali ima i brojčano manjih naroda, kao što su Nijemci, Bugari i Romi; ima također Bunjevaca i Šokaca, koji su prije nekoliko stoljeća stigli iz južne Dalmacije, Bosne ili Hercegovine, a svojatani, kao čudni Srbi katoličke vjere, i od Srba i od Hrvata, dok su oni međutim bili skloni smatrati se skupinom za sebe. Tko zna živi li u ovoj idili – stvarnoj, iako propagandistički rječito naglašenoj – još rumunjska uzrečica koja se pita: ‘Tko je ikada vidio zelenoga konja i pametnog Srbina?’“

Slijedeći meandre rijeke, poslije Volge najduže u Europi i najduže u Europskoj uniji, Magris je pohodio njena mjesta i gradove, deskribirajući nestala carstva, aktualne države i one koje su između dva izdanja njegove knjige razmrvljene u više zasebnih entiteta

Teško je reći tko bi u ovim riječima, nastalim u vrijeme kad je Jugoslavija djelovala kao eternizirana komunistička cjelina, što revidirao i retuširao, ali da bi mogle poslužiti kao povod za jedan rat, ili dva okrugla stola i tri referenduma, o tome poslije svega nema nikakve dvojbe. Koliko je Balkan (”teatar pobunjenog hajduka”) shvaćan kao egzotika, pa i crna rupa, sugerira podatak da je Dunav u 19. stoljeću u Europi bio manje poznat od Nila. Ali Tisa je ”lijeni mađarski Nil”, Subotica je ”grad zadivljujućih krivotvorina”, a Novi Sad ”srpska Atena”.

A Hrvati? Lajosz Kossuth je tvrdio da ne može naći Hrvatsku na geografskoj karti, Krleža je ”veliki patrijarh”, premda Magris neće zaboraviti pripomenuti da je ”preopterećen kulturom i bijesom”, da je ”napisao vrlo mnogo, previše” i da je njegova tako radikalna negacija Habsburške monarhije pandan njene neumjerene idealizacije. Magrisova knjiga čita se ponekad kao esej, ponekad kao bedeker, kao roman rijeka (roman fleuve) ili kao duhovna biografija. Nije teško detektirati da se pisac divi Kafki, Josephu Rothu, Cioranu, Canettiju te drugim znanim i manje znanim imenima. O Lukácsu je svjedočio s očitim znakovima zluradosti, zaključujući da je Irma bila inkarnacija njegova tipičnog muškog egoizma koji ”ne voli toliko ženu koliko maštarije o samoj ženi”.

Paradoksalno, ali točno, i Magrisov ”Dunav”, koliko god akribičan i istraživački egzaktan, u krajnjem zbroju možda i nije drugo nego plod autorove mašte koja, kao i u svakog pjesničkog akrobata, poprima dimenzije ontologijski zadanog čina. Putovanje završava u Ruščuku, koliko zbog Canettija, toliko zbog mjesta gdje se Dunav približava krajnjoj točki. Ta točka ili taj grad su Suline, smještene usred delte i istoimenog rukavca kojim Dunav utječe u Crno more. Problem vlage i močvarnog tla za Suline je podjednako fatalan kao i za Veneciju. U dijalektičkoj sprezi banalnosti i eteričnosti, možda je to mjesto koje Magrisa vraća na početak; ondje gdje izvire Dunav i gdje se, u zoni jadranskih laguna, začela njegova duhovna avantura.

    •  Rat kao autoimuna bolest
    •  Važno je da ste zdravi
    •  Vonj korupcije
    •  Blagdan à la Kuzmič
    •  Slon u staklani
    •  2 plus 2 je 5
    •  Sram će spasiti Hrvatsku
    •  Kratka povijest poniženja
    •  I ministar čini što hoće
    •  Tiho puzajući fašizam

> Svi tekstovi ovog autora