autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Ritam udaranja u ratne bubnjeve

AUTOR: Željko Ivanković / 30.10.2021.
Željko Ivanković

Željko Ivanković

– Eto, vidjeli ste – kaže Mido – konačno će žrtve pada aviona na Kazanima dobiti spomenik…

Na trenutak se zbunjeno pogledasmo, pa po Midinom smiješku na kraju usana, shvatismo na što misli. Tko će više, mislim se i sam, upratiti sve njihove gadosti.

– Ma očito nije važno. Neki manji avion. Samo 17 žrtava – prihvati s ironijom moj drug.

– Da, 26 godina im je trebalo da priznaju da su na Kazanima ubijeni neki ljudi, pa da im, kao žrtvama, a kažu da su sve žrtve iste, odluče podići spomenik… A tko ih je ubio, zašto, toga nema… Tu, nama pred nosom, u ratnom Sarajevu, oni isti čiju sam uniformu nosio, u toj uniformi bio ranjen – nastavlja Mido svoj monolog hladno, sit svega, ravnim glasom i kao da ga se to uopće ne tiče, a negdje u dubini glasa mu gorčina.

– Elementarna nepogoda, nesreća, kolektivno samoubojstvo? I nikakav problem da u isti dan u novinama nije objavljena osmrtnica za njihova ubojicu uz posvetu ”svome komandantu”?! A što je s onim grobovima u Velikom parku? Pao helikopter? Koje pljuvanje po mrtvim ljudima – drug će. – A gradonačelnica nevinašce koje samo koketno trepće trepavicama i…?!

Svi smo nekako bezvoljni.

– A svi mi još pamtimo tko je tom ubojici bio na sahrani i gdje je sahranjen… – dodajem. – Tko je govorio da je Caco dobar vjernik i dobar borac! Svi pamtimo!

Dvadeset šest godina im je trebalo da priznaju da su na Kazanima ubijeni neki ljudi, pa da im, kao žrtvama, a kažu da su sve žrtve iste, odluče podići spomenik

– I to im, kao, nije ratni zločin? Je li zločin u ratu? Čiji? Ili je sedamnaest ljudi premalo da bi se digao spomenik? Premalo da bi se reklo tko ih je ubio? Pobogu, nisu poginuli u klizištu na Trebeviću!

– Što onda s pločama na mjestima drugih zločina po Sarajevu? Mogu li zločin urađen u jednom trenu jednom granatom i zločin koji je trajao i trajao, biti isti, ili barem slični? Tko i u ime koga izdaje istinu, poštenje, dosljednost? Relativiziramo li tako svaki zločin? Gazimo li tako po ”našim žrtvama”?

– Nisam za pisanje imena zločinaca, ne zavređuju ime ni u paklu, a kamoli na nekakvoj spomen ploči, ali… Tolike ljude ubiti na pravdi Boga… I sve ostaviti u stilu ”pojela maca”!

– I još ti vajni borci za istinu kažu, nije presuđeno da je ratni zločin. Pa dokad više? Zar je netko nešto, i zar je nešto nešto, samo i jedino po presudi? Nije Hitleru i hiljadama njegovih ništa presuđeno… Nije Polu Potu i njegovima ništa presuđeno, pa… Pa? Hoće li još i ovdje u Sarajevu, kao i u RS, uvesti zakon da se zabrani govoriti tko ih je ubio? – ja ne mogu zadržati nezainteresiranost, premda mi je glas rezignirano hladan.

– E, to je drugo, reći će oni isti za ubijene Bugojance, za ubijene u Grabovici, za… Tako zapravo mrvu po mrvu obezvređuju sve, pa čak i Srebrenicu.

– Sve je besmisleno! Uvredljivo! – drug će, pa okreće priču u drugom pravcu: – Kako zbog kovida nema koride na Kozari i u Čevljanovićima, oni harmoniku i dernek uveli u Predsjedništvo.

– Pa neće valjda ići u Beč na koncert? Dobro, tek su koju godinu, ako su ikako, odmaknuli od gusala…

– Da, eno ”počasni doktor” Zagrebačkog sveučilišta ide u Beograd po nove lekcije Šešeljevu potrčku, Šešeljevu učeniku. I ne zna se više tko je tu gori. A vidim da će i ovaj naš poglavica u Beograd po svoju porciju pameti. A onaj dunđer s harmonikom, sad hoda po Zagrebu… Ugovara koncert? I svi se nešto grle… – Mido se više ne smiješi.

– Ne, ne. Mi smo zlo, a ne oni. Ako je vjerovati Dodiku koji je ženu što ga je hladno analitički kritizirala otkačio u stilu: ”Ova je žena zlo!” Oni više nemaju argumenata da bilo što suvislo odgovore. Čovječe, nekad se barem ponetko potrudio odgovoriti, a danas odmah ide etiketa: zlo, neprijatelj, izdajnik, a da o njihovu primitivnom kočijaškom jeziku i ne govorimo. I sve to ti njihovi mediji guraju u prve minute svih vijesti. I lešinare na njihovom bezobrazluku, primitivizmu, kriminalu, gluposti… A mediji nisu nimalo pametniji od njih.

– Joj, tebe. Što se čudiš? Šta bi ti? Da neškolovani ljudi i primitivci govore jezikom Heideggera? Da se bave kulturom?

– Neškolovan ti je i ”počasni doktor”? – sprda se drug s ovim ”počasni”.

– Misliš onaj što kad cijeli svijet govori o Dodiku kao o destabilizacijskom faktoru u BiH, kaže ”Ne, nije Dodik”?!

– E, taj. Jašta je! I neškolovan i, još više – nečastan! To što je školovaniji od harmonikaša nije neka pljačka! To bi me trebalo impresionirati? Što se grli s njim, s političkim bratom, negatorom genocida, što se grli s Vučićem… Time samo pokazuje tko mu je i što mu je mjera. A jest mu prava mjera! A ako su mu onaj iz Beograda i onaj iz Laktaša mjera, a jesu obojica, e onda jebaji ga… Mogu samo biti sretan što je za mene, za nas rekao da ”nismo njegovi”! Vjerujte, zabrinuo bih se da je i pomislio da jesam njegov. A oni ”njegovi” neka o sebi dobro razmisle! Ne bih sutra bio na njihovu mjestu. Premda mi neki od njih u povjerenju o ”počasnom doktoru” govore sve najgore.

I najednom od dvocifrenog-trocifrenog broja stranaka imaš samo tri indijanska plemena obojena ratničkim bojama i trojicu poglavica koji im diktiraju ritam udaranja u ratne bubnjeve

– U pravu si. Gori od njih su jedino njihovi trabanti i glasači. Umiru im od kovida, prvi u Europi, drugi u svijetu po smrtnosti, ali kakve to ima veze, ovcama trebaju baš takvi čobani – sad se već i Mido ljuti. – Bošnji je ionako svaka smrt nafaka, božje davanje, tako je suđeno, alahova volja… Baš ga briga…

– Oni politički žive jednako na mrtvima u Kazanima, Grabovici, Bugojnu, Srebrenici… kao i onima umrlim od kovida. Vidite li vi da u RS, koja ima dva puta manje stanovnika od Federacije, već mjesecima duplo više svijeta umire nego u Federaciji i još se nitko nije počešao po guzici. Zašto? Jer RS nisu Srbi koji umiru od srpskog zdravstva, nego je RS šuma ili voda koju trebaju za nastavak pljačke… Oko toga je svađa… I nitko o tome nijedne riječi. Čim Dodik ili Vučić zviznu – svi Srbi na okup, nestane sva opozicija. A ova druga dvojica odmah za njima: Probosanci na okup, Konstitutivni na okup i nigdje opozicije. Utrkuju se tko će prije doći svome poglavici. Ne znaš jesu li tužniji ili smiješniji…

I najednom od dvocifrenog-trocifrenog broja stranaka imaš samo tri indijanska plemena obojena ratničkim bojama i trojicu poglavica koji im diktiraju ritam udaranja u ratne bubnjeve, a svi mediji, i njihovi i tzv. nezavisni, usprave se na zadnje noge i po brdima pale vatre i javljaju usplahireno, panično: evo ga, samo što nije… Rat! I više u zemlji nema nikakvih problema, osim ratnih…

– Rano su počeli pripreme za nove izbore…

– A gledaj te likove, vidi im face, vidi kako odijela na njima stoje, čuj kako govore, čuj što govore, čuj im pamet već u prvoj minuti, samo im slušaj jezični i intelektualni domet…

– Zavjera kriminalaca! Diktatura primitivaca! Sve goli đilkoš! – zaokruži moj drug vidno nervozan.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Ignorancija na hrvatski način
     Novi prilozi bošnjačkoj mitomaniji
     Glupost i mi migranti
     Iz pogreške u pogrešku...
     Jednoumni u laži!
     Kloniranje zločinaca?!
     Budi kulturan! Kaže čovjek koji je godinama mjera nekulture
     Virus političke nervoze
     Živjeti u prošlosti
     Osmansko-feudalni software

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1