autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Ritam genija

AUTOR: Vladimir Cvetković Sever / 02.03.2015.

Whiplash 1Suptilnost, iznijansiranost, duhovitost, osjećajnost – to bi trebale biti osobine genija, sposobnih da svakom argumentu pronađu kontraargument i svakom stajalištu protustajalište, ne bi li kroz dijalektiku prosijali vlastite misli i pronašli pokoji zlatni grumen u njima. Damien Chazelle svim svojim bićem smatra da to ne vrijedi za genijalne umjetnike, doduše: njegov Ritam ludila nesmiljen je, brutalan, nepopustljiv i gotovo autističan u svojoj predanoj individualnosti.

Malo koji film pritom uspijeva pronaći tako čvrsto suglasje između svoje ideje i svoje forme. Sve je u Ritmu ludila podređeno, pa, ritmu: budući da je izabrano područje genijalnosti tu bubnjanje – i to ne bilo kakvo bubnjanje, nego džezersko bubnjanje – film se kreće tempom koji posve proistječe iz ritmova koji pogone Chazelleova protagonista Andrewa Neimana.

Sve je u “Ritmu ludila” podređeno, pa, ritmu džezerskog majstorstva improvizacije: malo koji film uspijeva pronaći tako čvrsto suglasje između svoje ideje i svoje forme

Andrew je devetnaestogodišnjak i, u tumačenju Milesa Tellera, osvježavajuće izgleda kao pravi devetnaestogodišnjak, a ne maneken i fotomodel potekao ravno iz mokrijih ženskih snova na kakve nas je Hollywood proteklih godina navikao. Cijelog je života htio postati vrhunski bubnjar u džezu, a sad kad se upisao na prestižni (i fiktivni) konzervatorij Shaffer u New Yorku, ostvarenje sna mu je, čini se, nadohvat ruke.

Ili možda nije: ispostavlja se da je Shaffer sve samo ne mjesto puno podrške i razumijevanja za mlade talente. Tu neće biti nikakvog društva mrtvih pjesnika, tu se neće skrivati nikakav samozatajni profesor Holland, tu se nećemo opraštati ni od kakog gospodina Chipsa. O, ne: tu ćemo strahovati od profesora Fletchera, jer pred njim bi strahovali i narednici za vojnu obuku.

Whiplash 2Dr. Terence Fletcher je veteran majstorski istančana sluha i nemilosrdno izravna nastupa prema svima onima koje smatra nedostojnima svojeg auditornog čula. U tumačenju J. K. Simmonsa, on je J. Jonah Jameson iz The Daily Buglea doveden do krajnje konzekvence – čovjek čija se pedagogija vrti oko suštinskog zgražanja nad pojmom “dovoljno dobroga”. Kao što je Peteru Parkeru znao naći manu za svaku fotku Čovjeka-pauka koju bi mu donio, tako i Andrewu nađe manu za svaki takt koji odsvira. “Prebrzo: nije moj tempo.” “Presporo: nije moj tempo.”

Nije poanta u pronalaženju Fletcherova tempa, rekli bismo isprva. Poanta je u preživljavanju Fletchera samog, čini se. Tko uspije podnijeti njegova zlostavljanja – koja krše sve pedagoške parametre iz svih era nakon devetnaestog stoljeća, pa su time u najmanju ruku neočekivana, ako ne i nevjerojatna u kontekstu jedne glazbene obrazovne ustanove iz dvadeset prvog – bit će dovoljno dobro izdrilan da se nađe u vrhu glazbene scene New Yorka, pa time i svijeta.

Profesor se ne libi baciti studentu stolicu u glavu i fizički ga zlostavljati kako bi istjerao njegov talent na čistac, a film radi ekvivalentne poteze kako bi iz priče istjerao svaku natruhu sentimentalnosti

No Chazelle ne staje na tome. Fletcher se ne libi baciti studentu stolicu u glavu i fizički ga zlostavljati kako bi istjerao njegov talent na čistac. Film se, slično tome, ne libi poduzeti radikalne iskorake od očekivanih tropa filmova o mentorima i učenicima – bili to vojnici na obuci, ili studenti na školovanju – kako bi iz priče o načinu na koji je Andrew ukrotio svoju muzu istjerao svaku natruhu sentimentalnosti.

Dinamika između Andrewa i Fletchera pritom je u isti mah jedan od najuvjerljivijih prikaza sado-mazo odnosa na velikom platnu proteklih godina i njegova velika dekonstrukcija. Sve što jedan čini drugome izravna je kreativna reakcija na prepreke i izazove koje si sami postavljaju: nije teško opaziti da Chazelle gradi svoju scenarističku strukturu na načelima džeza, pri čemu su ustaljeni tropi melodramatskog pripovijedanja ta strukturiranost kojoj se film opire. I kad treba tako nepredvidljivoj priči dati završnicu, ponovno će se posegnuti za džezom.

Ima nečeg duboko moćnog u sigurnosti s kojom je “Ritam ludila” ispripovijedan: kao film o monomaničnoj opsjednutosti dosezanjem veličine, on doista formom doseže dotičnu ideju

Ima nečeg duboko moćnog u sigurnosti s kojom je Ritam ludila ispripovijedan. Cijeli je film dosljedno smješten unutar Andrewove glave: vidimo samo ono što on vidi, čujemo samo ono što on čuje, osjećamo, čak – zahvaljujući uvijek načelnim, a katkad i upravo izvanrednim strategijama montaže, fotografije i zvuka – ono što on osjeća. Znoj se rosi na činelama, krv curi iz ojedina na rukama; Fletcherovo zlostavljanje djeluje toliko stvarno da praktički osjećamo njegov dah na licu i bojimo se, poput njegovih studenata, da bi skot mogao fizički nasrnuti i na nas same, onako bespomoćne u mraku multipleksa. Kao film o monomaničnoj opsjednutosti dosezanjem veličine, Ritam ludila doista formom doseže dotičnu ideju.

Chazelle hoda po nešto tanjem ledu kad je riječ o utjecaju takvog uzajamnog žmikanja dvojice protagonista na treće osobe. Donekle je shvatljiv Andrewov odnos s djevojkom koju šarmira i s kojom počne izlaziti, jer osjeća potrebu za vezom koja bi mu dala podršku – te koju ostavi kad shvati da se mora isključivo posvetiti bubnjanju ne bi li zadovoljio iznimno visoke standarde koje je pod Fletcherovim utjecajem postavio pred sebe; samoživost je i prerijetko dramatiziran vid mladosti, a ovaj vid Andrewova karaktera dobiva i finu, točno opaženu dramsku poantu.

Whiplash 3Mnogo je sporniji Andrewov odnos s ocem, u tumačenju prerijetko posljednjih godina viđanog Paula Reisera. Chazelle kroz lik oca ne prikazuje samo roditeljsku podršku djetetu, nego daje i utjelovljenje onog Fletcherova iritanta. Svojem će ocu Andrew uvijek biti dovoljno dobar: poanta je, sugerira Ritam ludila, u usuđivanju na izlazak iz sigurna gnijezda očeva zagrljaja i suočavanju s krajnjim granicama svojeg umijeća – ne kako bi se Fletchera zadovoljilo, nego kako bi se Fletchera prisililo da poklekne pred snagom dokazanoga genija.

Dobro. Andrew će do kraja filma možda i doseći trenutak genijalnosti u svojoj glazbi. Ali Chazelle u svojoj ekvivalentističkoj predanosti dočaravanju tog ostvarenja ostavlja previše žrtava na putu: Andrew s krajem priče doslovce više nema nijednog prijatelja, nikoga tko bi mogao (ili htio) reći jednu lijepu riječ o njemu, niti ikoga čiji je život uljepšao. A što je dobio zauzvrat? Bubnjarsko majstorstvo ekvivalentno Charlieju Parkeru? To su te vrijednosti na tezulji? Nije teško zaključiti na koju će stranu prevagnuti.

Samo, završavajući film ondje gdje ga završava, Chazelle si u isti mah osigurava efektno poentiranje i izbjegavanje suočavanja s konzekvencama suštinske tragičnosti svoje priče

Završavajući film ondje gdje ga završava Chazelle si u isti mah osigurava efektno poentiranje i izbjegavanje suočavanja s konzekvencama suštinske tragičnosti svoje priče. A budući da je toliko truda i umijeća uložio u prikazivanje truda potrebnog za postizanje umijeća, tekst filma ne daje pravo na zaključak da je uopće osvijestio dotičnu tragičnost. Ritam ludila je film mladog i posve briljantnog autora o samoživosti, te po sebi dokaz da je samoživost odlika mladih.

Drugim riječima: bio sam te sreće da kroz karijeru upoznam pozamašan broj umjetnika koji jesu u svojim ostvarenjima genijalni. I nijedan, baš nijedan, nije bio samoživo đubre kalibra ove dvojice fiktivnih likova. Naprotiv: što zlatnijim slovima da je osoba bila upisana u povijest svoje branše – spisateljske, redateljske, glumačke, skladateljske – to je suptilnija, iznijansiranija i osjećajnija bila. Slutim da je isto vrijedilo i za genije koje nisam mogao upoznati, od Gandhija i Einsteina do Tolkiena i Pynchona. Iskustvo me uči da geniji nimalo ne sliče Terenceu Fletcheru i Andrewu Neimanu. Propada li Ritam ludila stubokom na toj iskustvenoj kušnji?

Whiplash 4Nipošto. Ovo je film o najtežem mogućem dolasku do genija, dolasku kroz ego: o putu kroz krv, znoj, suze i leševe bližnjih. O putu nakon kojeg preživjeli neizbježno osjećaju whiplash, taj krasni pojam što konotira ošamućenost nakon nenadanog udarca. A ako mladi Chazelle ostavi taj osjećaj inače umrtvljenoj publici masovnih kinodvorana koja pri suočenju s ovim filmom ne može slutiti što je čeka, što je loše u tome?

Pa svi se trebamo trznuti, prije ili poslije.

I za kraj:

CHRISTIAN GREY: G. Sever, što ste ono rekli o jednom od najuvjerljivijih prikaza sado-mazo odnosa na velikom platnu posljednjih godina?

TERENCE FLETCHER: *stolica u glavu* *činela u čelo* #cenzurirano #whiplash

 

Još tekstova ovog autora:

     Preveliki da propadnu
     Kralj. Blijedi Kralj.
     Exsultate justi
     Sila se nudi
     Za Lisu
     Exsultate justi
     Uzurpiranje revolucije
     Kralj. Blijedi Kralj.
     Važno je imati žicu
     Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • argentinski roman

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1